Draga misekica, jako mi je zao zbog tvog gubitka rado bih te zagrlila da mogu, jer predobro poznajem tvoju bol...Kada pricas o snovima, znam na sto mislis. Mislim da su mi upravo ti snovi bili jedna velika bol...sanjala sam kako cu setati s njim sa prvim proljetnim zrakama sunca, kako cemo slaviti tatinu diplomu, docekati rodjenje drugih prijatelja i igrati se snjima...na kraju nije nista ispalo tako...Setala sam sama i mislila na njeg, tatina proslava ce proci bez njega, sve bebe su se rodile,samo on nije tu...to su je.... teski snovi koji i dan danas bole...prokleto bole! A nisu nista lose, u biti je to nesto sasvim normalno sto si jedna majka moze uciniti...sanjati kako ce njen zivot biti lijep u drustvu malog bica...
Kako dalje?
Hm...mnogi ce ti tu dati drukciji savjet. Ja sto mogu reci je, uzmi si vremena za tugu, odtuguj, potrazi strucnu pomoc, jer ces na pravi nacin tugovati, a koliko je to vazno shvatiti ces tek nakon odredjenog vremena. Ovaj period nece biti lagan...i ne treba...placi, vristi, budi drska prema svima ako je to ono sto trebas. Oni koji te vole ce to shvatiti...Ne postoji nikakv tajni recept protiv tuge, tuguj koliko trebas i koliko dugo ti je potrebno...Sve ostalo ce doci s vremenom...

Ja sam vec od samog pocetka provodila dosta vremena u Patrickovoj sobici. Tamo sam nalazila put do njeg, palila mu dugo vremena svijecu u sobici i na prozoru sobice. Tako sam davala znak ljudima da patim, i da to postuju...Gledala sam njegove slikice, sanjala kakav bi bio sa dva, tri, cetiri mjeseca i opet dolazila u fazu gdje bi mi opet postalo svjesno da moram prestati, jer da on nikada nece narasti, nego ce biti mali Andjeo sa svojih 54cm cijeli moj zivot...I ta spoznaja boli, ali vremenom boli manje...
Kratko poslije poroda sto zbog prijatelja sto zbog rodbine sam intenzivno bila okupirana novom trudnocom...sada je to drukcije...sada ne zelim drugo dijete...ne zelim biti trudna...Koliko dugo cu jos trebati, ne znam...znam samo da sada nisam spremna i jos neko vrijeme to necu biti...
I sto je meni jako puno pomoglo je ljubav moga supruga. Bio je uvijek uz mene i kad sam bila cudoviste od zene, bio je tu...kad sam si htjela vene sjeci, bio je tu, nije me osudjivao i govorio da sam luda...jedino on je shvacao moju bol...Puno knjiga o gubitku djece i andjelima smo zajedno citali. To nam je jako pomoglo. Znati da nismo jedini koji pate, znati da svi drukcije patimo, znati da ce jednom biti bolje...
Moram priznati da ima puno stvari koje su mi u ovih pola godine olaksale bol i tugu...jedna od najboljih je i nas novi clan obitelj, jedan crni cetveronozac, koji me tjera van, koji dodje leci pored mene, koji pokazuje koliko mu falim kad odem na pet minuta u ducan moje krize su se jako smirile otkako je on uz nas. SIgurna sam da ni sada ne bih bila bolje, da se nismo odlucili uzeti psa. Puno mama tu na forumu ti ovo mogu potvrditi. Ja ti od srca zelim puno snage za tvoju borbu sa tugom. Nadam se da ces ipak na kraju biti jaca i mudrija od nje. Pisi kad ti bude tesko. Uvijek ce se naci koja mama Andjela da te utjesi i bude podrksa. Ljubim