Drage misekica i Athana, žao mi je što ste nam se pridružile. Čitajući vaše tužne priče ne znam da li je teže vama koje ste ipak držale svoje bebice u rukama ili meni jer ja svojeg nisam niti sam mu vidjela okice jer su odmah bile sklopljene.... Nažalost oporavak traje dugo i nikad neće biti potpun.
Moj bi maleni za koji dan imao 6 mjeseci. Prva dva mjeseca sam živjela kao u nekom transu i budila se svako jutro sa suzama, a plakala sam svaku sekundu koju bih provela sama. Zatim sam grozničavo čekala da prođu tri mjeseca jer su mi rekli da će mi biti lakše, ali nije bilo. Tada je prošla ona nevjerica i nada da sam sve samo sanjala i moja je bol dobila neku drugu dimenziju - postala sam svjesna da se to nije dogodilo nekom drugom nego nama i kao da je boljelo još jače. Zatim sam počela raditi, a kako je na poslu stalno strka nemam vremena misliti ni na što osim posla, ali onda krenem kući i misli krenu.....Eto, šest mjeseci je prošlo a još nije prošao dan bez suza!
Kao što su vam cure već rekle, muževi to drugačije proživljavaju i puno se brže od nas oporavljaju. To im ne smijemo zamjeriti jer je to jednostavno tako u njihovoj prirodi. Neki dan sam se posvađala s mužem i htjela sam ga povrijediti pa sam mu rekla da sam samo ja željela dijete. Nikad neću zaboraviti njegovu facu u tom trenu.. Nemojte napraviti moju grešku.
Joooooj! Tako mi fališ moj anđele!!!!!