Vjeruj mi situacija ne bi bila nista drugacija...niti bi tebi bilo lakse.
Mislim da bi bilo lakse...ne da mislim, nego sam sigurna, da me mogla majka zagrliti, ili jedna od sestara...bilo bi lakse..i tada i sada...Da su mogli sa mnom upaliti svijecu i isplakati se na grobu...ovako je za njih sve ostalo imaginarno, moja bol, moj Patrick, njegov kratki zivot i njegova smrt...Problem je sto smo se uvijek blisko drzali, zapravo ja sam bila tu i trcala k njima kad su me trebali ili kad sam mislila da bi me mogli trebati...a onda nitko mom Andjelu ne dodje na sahranu...ne, taj rez ostaje dovijeka na srcu, draga misekica....Vidjet ces koliko necija potpora u ovim trenucima znaci..To ces mozda tek kroz vrijeme shvatiti...I vidjet ces kako je lijepo imati osobe uz sebe, koje cu uvijek tu sa pravim rijecima...Ljubim puno i hvala na postu