Draga Optimistična,
primi moje najiskrenije čestitke povodom rođenja tvoje bebice...jako me veseli pročitati tako lijepu vijest...i nadam se da ćemo i mi jednom imati priliku objaviti ovakav post! Uvijek mi ulije dodatnu nadu kad jedna "od nas" dobije "drugu priliku" i ponovno se susretne sa čarima majčinstva!
Ljubi svoje malo zlato...zaslužila si nakon toliko vremena čekanja...vjerujem da daje posebnu snagu, samo hrabro, želim ti puno lijepih i sretnih novih trenutaka, da ih proživiš onako kako si sama rekla - punim plućima!!

Patik moj,
mislim da doista nije bitno tko, kada i koga tješi i da ne postoji "hijerarhija" za nečiju bol...bitno da smo mi ovdje jedna za drugu kada nam je to potrebno, da pružimo jedni drugima utjehu, makar i samo jednim postom podijelimo bol...
Želim ti da što bezbolnije podnosiš ove hladne dane koji dolaze i bude novu bol...zato piši, mila, piši...na ovim stranicama nalazimo snagu koja nam je potrebna da ne pokleknemo pred sutrašnjim danom.

I da ti pokušam odgovoriti na tvoje pitanje:
Citiraj Patik_moj <3 prvotno napisa Vidi poruku
Kako se ti nosis sa svime?
Kažem, pokušam, jer doista ni sama sebi ne mogu dati konkretan odgovor...kada bih rekla: dobro!, bojim se da bih pretjerala sa isuviše pozitivnim odgovorom... Nalazim se u svakom vašem postu, u svemu što ste prolazile i još uvijek prolazite, u drušvu mi je lakše jer nekako skrenem misli, ali kad ostanem sama, tišina jako boli...tišina koja kao da je glasnija od bilo kojeg vriska! Preksutra će biti dva mjeseca kako se moj Ivano rodio, a sve mi se čini tako daleko (valjda sam razum pokušava "požuriti" vrijeme), no ipak, bol je još tako intezivna...još uvijek me boli kada vidim roditelje koji guraju kolica (ne mogu odagnati misao da sam i ja tako trebala šetati sa svojim anđelčićem), boli me prazna sobica koja kao da još čeka njegov dolazak...ali sam prestala tražiti razloge zašto je sve tako moralo biti, jer kao što je i Renchy napisala, svaki put bi se našla u labirintu neznanja...
Često se zagledam u njegovu sliku i pitam se kakav bi sada bio...
Tisuću stvari mi prođe kroz glavu, koje i ne mogu prenijeti sve na ovaj "papir"...nedostaje, jako nedostaje...ali moram dalje, u nadi da će uskoro zakucati jedno malo srce ispod moga, u kojem ću prepoznati dio njega...

Toliko od mene za sada...sve vas