Ne želim zvučati grubo, ali moraš se vratiti u život. Svoga Bruna nikad zaboraviti nećeš, no živjeti treba, jer koja je alternativa?
Da li si bila kod psihologa ili psihijatra?
Rađati dijete koje nije živo je trauma koju samo mi koje smo to prošle znamo kolika. I dugo treba tijelu i duši da ozdravi. Ne znam, ali ja nisam ista kao prije i nisam se vratila na onu lakoću postojanja. a prošle su duge godine.
Unatoč optimizmu, unatoč još troje divne djece koju sam još rodila, uvijek je prisutna misao: mogla je biti i četvrta.
S godinama dođu dani kad ne pomisliš na bebu, ali onda te nešto opet podsjeti i bol je ista. Naročito su teške godišnjice, ali to znaš.

Zato te molim, radi tebe, radi bebinog tate, radi svoje obitelji a i radi svog Bruna, pokušaj se vratiti u kolotečinu.
Nije lako, ali što prije počneš živjeti i izvan svoje tuge, svima će biti lakše. Jer, imaš oko sebe ljude koji te vole i teško im je gledati te tako tužnu. A nađi vrijeme i mjesto u kojem ćete ti i tvoja tuga biti same, jer bit će ona dio tvoga života još dugo.

A za drugu bebu će doći vrijeme, osjetit ćeš želju i potrebu. Ima vremena.