Hvala Adal! Patik, točno se to trenutno meni događa...svi me tjeraju da zaboravim, da prihvatim da je tako moralo biti, da krenem dalje....a ja ne mogu i ne mogu im objasniti da jednostavno nisam još spremna krenuti dalje, da je prerano. Uhvate me trenutci kada želim odustati od svega i bit s mojom curicom...samo se želim prepustiti toj boli i nestati s ovoga svijeta, oduzet si život... Svi kojima sam okružena misle da sam ja sve to dobro prihvatila i da se dobro držim, al ne znaju da je ta moja vanjština, ˝osmijeh i dobro držanje˝ zapravo samo maska pod kojom se skrivam od njih i njihovih pametovanja jer nitko od njih to nije prošao i ne može to shvatiti, a ja sam već tako umorna od uzaludnih objašnjavanja i odgovaranja na pitanje kako sam!!! A ispod maske sam prava ja, ona ja koja ne zna kako dalje, koja želi vratiti vrijeme, koja čeka da se probudi iz ružne noćne more.... Boli me što vidim da su svi nastavili sa svojim životima kao da se ništa nije ni dogodilo. Mojoj curici na groblje idemo samo suprug i ja, iako češće idem ja sama. Boli me što ju nitko drugi ne posjećuje pa i ona im je unuka, nećakinja, sestrična...al drugi su je već zaboravili, njihovi životi idu dalje. Osjećam se tako usamljeno. Znam da je i MM to sve bilo bolno, al i njegov se život vratio u normalu, vratio se poslu, obvezama, pozitivnom gledanju na budućnost... Znam da mu je teško gledati me ovakvu i pokušava me na razne načine trgnuti iz mog svijeta, al ja nisam spremna i nekako se baš zbog tog njegovog inzistiranja da krenem dalje udaljavam od njega, odbacujem ga. Znam da to nije dobro i da to ne bih smjela raditi, al kad osjećam da sam u svojoj boli napuštena od svih... Znaš Patik, baš ovih dana razmišljam o tome da što prije potražim stručnu pomoć dok ne bude prekasno za moj život i za naš brak... Evo, danas je točno mjesec dana kako moje Anđelice nema i bol je neopisiva!! Da, Patik, mala škorpijica baš kao i njena mama, i iako je nisam ni vidjela ni čula, uvjerena sam da je bila posebna i ostat će zauvijek posebna u maminom srcu!!