tikica_69 prvotno napisa
Teško je dati savjet kad se sve osjećamo približno tako. Presvježe je još da se prihvati ružna stvarnost. Ja sam otišla psihijatru koji mi je pomogao minimalno ali jest. Ja puno pišem pa tako nekako nađem neku utjehu. I ja bi k svojim anđelima, no nije još vrijeme. Njima je lijepo, na sigurnom su i paze da se mi uspijemo ovdje odhrvati s tom boli. A ovdje te još netko treba, tvoj muž. Probaj u njemu naći snagu i utjehu jer je i njemu teško gledati da još i tebe gubi. Drži se i budi jaka
slažem se sa tikicom....suprug te treba a i ti njega........mi smo našeg pišonju Evolet danas pokopali,suprug je isao po njega sa pogrebnim poduzecem ....vidio ga je kada su ga obukli...kaže bio je kao lutka...srce moje...danas je bio težak dan....vidjevsi onaj mali lijesic koji doslovce mozes uzet pod ruku kako je mali,kroz glavu mi je proslo :samo da ga mogu zagrliti,poljubiti...nista vise nebi tražila....a mozda je bolje ovako....ali SRETNA SAM,MOJE SRCE JE NAPOKON DOMA,BLIZU MAME I TATE.....ZAHVALJUJEM BOGU STO SE RODIO ŽIV I STO IMAM SLIKU OD NJEGA....HRABRO MOJE MALO SRCE....ali nazalost bas ono sto je suprug danas rekao da ne moze vjerovat da mi imamo nesto svoje pod zemljom a tako smo mladi.......život ne pita,mislim da treba dignit glavu gore i gledati napred...jer drugacije nece ici i bit ce samo teže.....HVALA DRAGOM BOGU PA IMAM SNAGE DA NI NEZNAM SAMA OTKUD MI I DA SAM U OVOM TRENUTKU OSTALA TAKO POZITIVNA!suze dođu,nisam žena od kamena ali gledam napred i volim ono sto je pod tom vlažnom i mokrom zemljicom....valda mi mali daje snagu...ja sam njemu a on meni..ipak je mama mama
 |
|||
