Trudy, Biserko držite se.

Trudy razumijem te kako se osjećaš. Ja sam isto tako tako, zapravo kako bi se reklo ližem rane i pokušavam živjeti koliko toliko normalno. Razgovor sa psihijatrom mi pomaže.Okolina oko mene, ah, što da velim, jedni pametuju, drugi bi tužili, treći djele "pametne" savjete i tako. Nastojim sve to zanemariti i živjeti kako meni u tom trenutku paše jer da ih sve slušam poludjela bi. Nastojim krenuti dalje, ali jako teško mi ide. Za sad dan po dan.
Rekli smo si muž i ja da unatoč svemu, ne damo se i da ćemo probati opet, ali jednog dana kada skupimo hrabrost, jer sada i od same pomisli na trudnoću doslovce dobijem napadaj panike.