Slažem se s tobom Amelia, nikad neće biti lakše, ali će vrijeme sve ublažiti. Kada su mi žene( koje su prošle isto što i mi prije 30 i više godina) rekle da mi vrijeme neće izliječiti sve, nego samo ublažiti nisam im vjerovala. Recimo, kad se sjetim sebe od prije godine dana i sada, to je neusporedivo. I dalje svaki dan sam u mislima sa mojom curicom, ali sada nema više one oštre boli koju sam osjećala u srcu, sad je više neka tuga. Nakon nekog vremena rekla sam sama sebi da moje dijete zaslužuje da je se sjećam samo po sreći i veselju koje mi je donjelo tih devet mjeseci koliko je bila moja.

Anđelo nemoj se ljutiti na svojeg muža. Kako Amelia kaže oni to proživljavaju na svoj način. Često svu svoju tugu drže u sebi jer im je tako lakše. I mojem mužu je neopisivo teško ići na groblje. Dugo nije bio i kada je opet došao, slomio se. Meni je psihijatar rekao da u takvim situacijama muževi gubitak doživljavaju kao stres, a mi žene kao traumu, a trauma je uvijek teža za prebolit. Vjeruj mi nije ni njima lako, samo što smo mi žene emocionalnije i lakše nam je izraziti osjećaje, dok muškima nije. A i puno njih se odgajalo da muški ne pokazuju svoje osjećaje, da sve što ih muči "otrpe" u sebi.

Ženice moje drage nema nam druge nego hrabro dalje. Nije lako nimalo, ali jake smo mi zar ne?