Obozavam citati ovakve pjesmice. Svaka govori ono sto nam je u dusi a nismo uspjeli izreći.
 |
|||
|
|
|||
Obozavam citati ovakve pjesmice. Svaka govori ono sto nam je u dusi a nismo uspjeli izreći.
eto još malo pa tri mj... još malo pa datum termina ( užasno me strah tih dana).. još malo pa moram preživjeti i to.. još malo...
curke kako se vi nosite s time. Imam osjećaj ako se sad raspadnem da se neću više tako lako sastavit..tog me jako strah.
Tu smo negdi sta se tice termina. I mene toga malo strah,al vjerujem nekako da cemo i taj dan prezivjeti. Kad smo mogle sve ovo do sada moci cemo i to nekako. Cesto razmisljam da mi je samo jednom imati priliku sanjati ga,onakvoga kakav bi bio da je ostao s nama. Velika mi je to zelja. Kao da bi me umirilo. Mozda mi se jednom ispuni. Nadam se
Termin bi mi bio 19.3.2016.
Joj sam kad pomislim na taj dan i koliko je već blizu tako mi se srce stegne.
Mogla bih samo vrištat i plakati!
Samo molim Boga da nam da snage..
Draga moja. Otkako sam izašla iz bolnice u snu sam joj samo jednom vidjela lice... i od onda živim samo za to da je makar i u snu vidim opet. Ma makar morala trpjeti iznova svu onu bol. Sigurna sam da će ti tvoj anđelak doći u tvoj san, samo treba malo vremena
I ja sam se uzasno bojala dana termina. Povrh svega, tako sam htjela taj dana biti sama, samo za nju i u mislima s njom, a rezervirali smo zimovanje s jednim prijateljima: planinska kucica puna nase, vec velike djece, cjelodnevni raspored... Uh, bas me stezalo od pomisli, ali mislila sam u tom trenu na njih druge, sebi sam bila u drugom planu i dobro je proslo. Dosao je taj dan, prezivjela sam: moje malo dijete kao da je znalo, radilo andjele u snijegu pa mi sapce da je to seka... (da je termin znali smo mm i ja, nisam pricala tamo o tome, a svoju tugu cuvala u srcu). I proslo je eto tako sve nekako bolje od ocekivanja, s ljubavlju bliznjih u srcu.
I andjelcicima u snijegu.
Zelim i vama nesto tako, drzte se, molim Boga za snagu, a i nasi andjeli nam ju daju :hug&kiss:
Drage moje, razumijem vas, sve smo mi vjerovatno strepile od termina. Preguracete i to kao sto kaze Carmina-kao i sve ostalo do sada i vrlo moguce bolje nego sto ocekujete, sto kaze mama 28. Tako je nekako bilo i kod mene. Po nesreci, to jutro sam morala na kontrolu u dz kod ginekologa, moja dr i med.sestra divne i saosjecajne prema meni, a ja sve izbjegavam temu, jer necu da traumiram vesele i opustene trudnice u cekaonici. Stisla sam zube i pregurala. U sustini, jeste taj dan bio drugačiji, razmišljala sam šta bi bilo tog dana da je bilo sve ok, pisala mojoj malenoj o tome... ali kao da je u tom iščekivanju bol popustio, kao da sam se pripremila. Isplakala se jesam i to na kraju dana, trebao mi je neki banalni okidac...obrazi su me pekli od suza. Ali prijalo je dati si oduška, mada sam svakodnevno bar brisala suze. Nakon toga su uslijedili praznici koji su isto bili povremeno teski. E poslije toga sam primjetila da ne plačem više svaki dan, mada naiđu krize. Mislim da ipak bude lakše poslije termina. Grlim vas drage moje i želim da hrabro pregurate taj dan, a znam da hoćete.
I ja isto molim Boga da mi bar jednom pošalje u san moju malenu...
Nema nam druge nego preživjeti i te dane, i sve druge. Svaki dan me boli što je nemam.
i nekako živim.. čak sam predlagala mužu da taj dan odemo negdje sami nas dvoje. (tako ćemo i napraviti)
Vjerujem da će mi tako biti lakše...
kako ste vi ovih dana??? Nadam se da ste dobro i da to samo mene ovih dana neka depra pere.
Danas sam bolje. Došla od doktora,
opet sa folikulometrije.
Prošli put mi je radio
cerv. briseve, nadam se da će do petka kada ponovo idem na FM biti gotovi,
i da će biti uredni naravno. Eto još ponoviti krvnu sliku i urinokulturu.
Danas mi je rekao da ako to sve bude u redu, najvjerojatnije u trećem mj. dobivamo zeleno svjetlo.
(to mi je definitivno popravilo dan)
Ives, i vrijeme nam je takvo depresivno pa i mi svi... Ali ti imas dobre vijesti, sad ste u pripremi i samo pozitivu molim! Treci nam je mjesec na vratima i nadam se skupa s tobom super nalazima i brzo jednom plusicu za vas!
Evo, ja usla u deseti tjedan, cekam kontrolu u dvanaestom, dan po dan, u nadi da je ovaj put sve ok, da ce sve zavrsiti u najboljem tonu... :moli:
Osim sto mi je trbuscic vec iskocio, ne osjecam se bas drugacije, nekako sam mirna, samo iscekujem.
Bas je vrijeme bezvezno. Moja su djeca prehladena pa lose i spavamo. Bas cijelu zimu su prehladeni i ne samo oni nego i svi drugi. To je sve krivo ovo vrijeme. Nikako prave zime. Al te brige mi malo skrenu paznju sa ove teme. S druge strane cini mi se da sam pola godine provela po bolnici,što zbog sebe i anđela,što zbog njih. I nikako da to hodočašćenje po doktorima zavrsi. Dobro,proci ce i to. Nedaj Boze veceg zla. Bas mi je drago za vas koje idete na bebicu,a i trudnici nasoj da prode sve savrseno. Nista manje od toga. Mi se ne trudimo na tom planu nista. Mm nema hrabrosti i ne krivim ga. Nemam ni ja iako mi nimalo nebi smetalo da nas iznenadi. U Bozje ruke pa kako bude. Jucer smo ja i mm "pobjegli" na vecericu. Bilo nam je lijepo i romanticno. Ja i on, koji smo svasta prezivjeli jaci nego ikad. Moze i ova kisa biti romanticna. Iskoristite ju kako najbolje mozete
Ives, to je dobra ideja da odete sami vas dvoje negdje taj dan..prijaće vam sigurno. Mi smo išli na jednodnevni izlet na more uoči mog rođendana (koji mi je ove god.bio posebno težak) i nesuđenog termina i baš nam je prijalo...bila sam tužna i tad, ali je i bilo lijepo maknuti se od poznate svakodnevnice i prijalo mi je sunce i miris soli...
Hvala ti draga, eto nadam se da ću ti se uskoro i ja pridružiti u slatkom isčekivanju.mama_28 prvotno napisa
Ajme već 10ttdivno mi te čitati. Tako i treba. Polako, dan po dan. Brzo će dan termina, kad ćeš imati napokon svoju dugicu u rukama
Baš sam sretna zbog tebe.
da ti dječica što prije ozdrave, i da napokon odmorite od tih bolnica.
Baš se divim tvojim postovima, u svemu vidiš lijepotu i samo takva ostani. Sigurna sam da će i vas Bog nagraditi još jednim malim mirisnim poklončićem
Dobro si napravila, voda, sunce i miris soli je pravi melem za dušu. Tako ću i ja. To je trebao biti naš dan... i sigurno ćemo ga provesti skupa.
U mislima s našim anđelom .
Cure ne pisem vam ali vas citam. I kao da citam svoje misli....ocito smo na kraju sve iste. . .
Svaki dan je nova borba i stvarno covjek ne zna koliko je jak dok mu to jedino ne preostane.
To stoji u mom potpisu od onog dana kada sam postala mama andela i to me gura dalje. Uskoro 4 god kako ga nema i nije bas nesto lakse...
Ali eto savladala sam i prihvatila zivot sa tom boli.
Svaka od nas se nosi s tim kako zna...
Zelim vam puno snage da to izdrzite...
Slažen se s tobom Nivesa.
Drage moje.. zar imamo drugog izbora?
Sve nas drži nada da postoji izlaz iz ove boli.. da postoji
sreća unatoč svoj ovoj tuzi..Ja vjerujem da negdije i postoji!!!Nismo se ni okrenule a već smo žene koje su to preživile...
Želim nam svima uskoro male dugice koje će nam barem malo ublažiti svu ovu bol. I pružiti nam radost za kojom toliko ćeznemo.
Ja stvarno ponekad pomislim stvarno se dogodilo. Nije to neki horor film koji sam pogledala vec moje vlastito sjećanje. Neznam jesam li uspjela prenit dobro ovakav trenutak. Pokusavam da me za moga sina vezu lijepi trenutci i ima ih mnogo ali nazalost mnogo je onih teskih. Predugo su trajali. Sva ta borba nasa se odvijala u trenutku kada su se poceli sve jace osjecati njegovi pokreti i svaki taj pokret pratila je misao jeli ovaj zadnji. Nadam se s vremenom da cu moci sjetiti ga se bez da se jave ti teski tuzni osjecaji. Jucer sam sjedila u istoj bolnici gdje sam ga izgubila u cekaonici sa 15trudnica. Bila sam ponovo dobro ufurana u ulogu one zene kojoj cvjetaju ruze u zivotu. Dr je pitao zasto sam tu a ja sam mu rekla da cu mu izvaditi nekoliko papira da procita jer moje objasnjavanje bi moglo u nedogled. Vidjelo se iznenađenje na njegovom licu kada je vidio otpusno pismo gdje vrišti Mrtvorođeno. Nakon svega nisam mnogo pametnija. Razgovor je bio ugodan ali nista novoga neznam. I kod mene je Ives jedna od stavki Corioamnionitis a druga tromboza posteljice. Doduze se kod mene nezna sta je uzrok a sta posljedica. Tj svatko taj moj nalaz dozivljava na svoj nacin. Jel prva kokos ili jaje. Eto prezivila sam i to. Ko i sve do sada
Zapravo ono sto znam novoga je to da iako je medicina napredovala mnogo u posljednjih 30-50god sta se tice trudnoca i raznih problema u trudnoci. Testovi,pretrage,liječenje sve je mnogo napredovalo međutim statistika je nažalost ista kao i prije 30 ili 50godina. I koliko god toga da se otkrilo nista nije 100% i jos je mnogo toga ostalo za istražiti. Negdje sam procitala da je svaka treca trudnoca izgubljena. U tu statistiku i moja tuzna prica spada i koliko god da je tesko ja imam i ove dvije uspjesne. Dvoje prekrasne,savrsene djece za koju zivim i disem. I iz svega srca vam zelim da imate i vi barem ovoliko koliko imam ja,ako Bog da i vise. Vjerujem da cete docekati tu srecu. Kad tad,ali vjerujem cvrsto da hocete.
Opet se ja raspisala na dugo i na siroko.
Jesi. To je baš taj osjećaj..cijelo vrijeme si svjesna što ti se dogodilo, ali samo u jednom trenu postaneš svjesnija.
Pa to se dogodilo meni..Hej meni. I TO SE DOGODILO!! Stvarno se dogodilo''
i svaka takva spoznaja doleti kao šamar.
Teško je prisjećati se lijepih trenutaka s našim anđelima jer tek što smo se opustile već smo ostale bez njih..
i onda mi bude samo gore kad razmišljam o svemu.
Jako mi je žao zbog vaše dijagnoze.. i nemoj puno o tome razmišljati.. ne vrijedi jer si time nećeš pomoći.
Ali znaš to i sama. ( i neću ti ja o tome pametovati jer sam i sama pročitala sve što se dalo iskopati na googlu o chorioamnionitisu
na hrvatskom i na engleskom i nisam apsolutno ništa našla što bi mi dalo neki odgovor)
Svaki dan mi glavom prolazi citat koji sam negdje prije poročitala. ''Ne troši energiju
na ono što znaš da ne možeš promjeniti. I zbilja se trudim tako i živjeti..ali nekad baš i nije tako lagano.
A ti odlasci doktoru...u početku su mi jako teško padali.
Mjesečno idem po 3-4 puta na folikulometrije. i Tako već 3mj.
u istu onu bolnicu i na isti onaj odjel i na isti onaj uzv, gdje sam izgubila svoju malenu.
u početku mi je to jako teško padalo...sada se već bolje nosim s time pa mi i svaki
odlazak na pregled unosi neku pozitivu. Sad se već lakše nosim i sa svim trudnicama koje
sretnem usput..napokon ne osjećam više onaj strah i sram da sam podbacila kad i ugledam.
Sad u ponedjeljak kad sam bila na fm,
srela sam jednu djevojku/ženu koja je išla na kiretažu ... ona i njezin dečko/muž su sjedili
jedno pored drugoga ne govoreći ništa i samo su tupo gledali u pod..
toliko mi je bilo žao ženice.. u samo jednom trenu srušio joj se cijeli svijet..
htjela sam ju tako jako zagrlit, i utješit..ali i sama znam da tu nema utjehe
cijeli dan sam mislila o njima..
pa si mislim... ima zbilja lijepih trenutaka na tom odjelu.. ali ima i takvih da ti se krv sledi u žilama.
Što se sve ti doktori i sestre nagledaju, što sve ti zidovi čuju???? A život ipak ide dalje. i to je sve ŽIVOT!
Vjeruj mi da sam i ja odustala od toga da iskopam do u tancine kako i zasto se ovo sve dogodilo i da se borim protiv toga. Jer jednostavno nemozes nikada dobiti 100% odgovor. Koliko je samo djece rodene zive i zdrave nakon briseva pozitivnih na streptokok,kamidiju itd a isgubljeno onda kada je sve izgledalo savrseno. Nema pravila i to je to.
Bas sam pomislila kad sam gledala te zene tko zna kakve price one imaju za ispricati. Samo mi je gledajuci jednu koja je ocito bila u terminu palo na pamet da sam tako i ja sada trebala izgledati. Ali eto nisam. Nema veze,sve je upravo onako kako je moralo biti koliko god bilo nama to nepojmljivo.
Iskoristit cu par redaka da napisem mom anđelu koliko ga mama voli. Koliko mislim na njega. Veseli me jedino pomisao da si sretan. Da se smijes. Da si siguran. Da su ti rucice pune cvijeca. Da se igras sa svim andelima.Da te uspavljuju najljepse melodije dok gledas boje sarenih leptira. Zelim da znas da te vidimo u svakom oblaku i u svakoj kapi kise. Svaki povjetarac koji osjetimo pomislimo da si blizu. Tako si malen i toliko si kratko bio,a promjenio nas zivot kako netko nebi mogao da je 100godina zivio.
Dobro si to napisala..zbilja nema pravila..moja kuma se cjelu trudnoću borila sa ureapl. druga opet sa E.coli..i hvala Bogu rodile su živu i zdravu djecu..
Dok ja eto cjelo vrijeme uredne briseve i prođem ovaj pakao..nema tu odgovora kako ni zašto..
Baš što kažeš..valjda je stvarno tako moralo biti..
I znam da se sve događa s nekim razlogom ali zbilja bih jednom voljela znati koji su to razlozi!!!!
I imam jedno pitanje.. svaki puta zaboravim pitat svog gina. Možda netko od vas zna.
Često osjetim "fantomske udarce" pogotovo noću kada legnem i kada se smirim.. pa me zanima da li je moguće još uvijek ih osjećati..maternica se odavno spustila i smanjila..više mi ništa nije jasno.
A ne moram spominjati koliko me to izluđuje..
Da li se to još kome događalo toliko dugo nakon poroda..koliko uopće to traje???
Ives, baš mi je drago da si pitala za 'fantomske' pokrete, jer i ja ih povremeno imam, evo i nakon 5 mjeseci, a nisam se sjetila da pitam dr. Iskreno, nemam pojma zašto se to događa još uvijek i imam isti osjećaj, baš me trgne
Drage moje, i ja mislim da je jednostavno moralo biti tako, koliko god nam to ponekad bilo teško prihvatiti. Ponekad, ma koliko god se mi molili, pazili i trudili, ne možemo da utičemo na ishod i da spasimo ono nama najvrijednije
A što se razloga 'zašto baš nama' tiče, i ja se nadam da ćemo vremenom spoznati odgovore. Možda smo posebni po tome jer smo baš mi izabrani da imamo naše anđele, a oni su drugačiji i posebni baš po tome. Sigurna sam da će oni ostaviti u nama veliki trag i imati veliki uticaj na naš život. I kakvi god da smo bili prije, nakon ovoga ćemo biti još jači i bolji, još više ćemo cijeniti život i sreću, iako vjerujem da smo to znali i prije..ali naši anđeli će nas naučiti da sve to bude još veće...iako mnogo boli, oni su zauvijek obogatili naše živote
x
Bubice zbilja me podignu tvoji postovi. Tko zna, zna.
Poslije tebe više ništa ne moram pisati jer sve kažeš što mi je na duši
ajme 5mj..i još ih osjećaš???
Ne..ne!!!! Sutra se moram sjetiti da pitam doktora, što, zašto i kako dalje.
baš je zbunjujuće, i ni sama više ne znam kako se osjećam kad ih osjetim.....
Jadno ,ljuto...mah..
Posljednje uređivanje od Ives000 : 19.02.2016. at 00:16
Cure moje samo da vam dam malo podrske..
Moja mrvica ima mjesec dana i samo je malo lakse jer svejedno se svaki dan sjetim svog misa malog i tako mi je jos vise zao jer vidim koliko je ona lijepa i draga pa mi je jos gore.. Eto rekao bi čovjek da ce bit lakse..pa i je moram priznat ali ne koliko sam očekivala.
Sto se tiče udaraca ja sam ih sad nakon poroda osjećala do neki dan, ja mislim onako laički da se nesto s crijevima događa pa se kroz maternicu odbija , kako da objasnim drugačije.. Imala sam osjećaj kao da se vraćaju organi na mjesto. I evo prestalo je (ili od umora vise ne osjetim..)
dominik šaljem puse maloj curi
Tvoj mišek će ti uvijek faliti i njegovo mjesto nitko ne može zamijeniti.
Kao što ni meni nitko i ništa neće moći zamijeniti moju malenu.
Ali dugice nam dođu kao dar od Boga, i vjerujem da uvelike ublaže bol.
Ovi trzajevi koje osjećam (fantomsku udarci)ne znam što su ali su identični pokretima bebe
i to me skroz izluđuje.. uvijek me podsjete na zadnjih 5 ''udaraca''
koje sam primila od moje malene prije nego sam ostala bez nje..i ufff...
razdire me to.
Joj ives mogu mislit kako ti je, znam taj osjećaj lažnih udaraca ali srećom sretnim završetkom no samo si zamislim ... Brrr
jos i psiha igra svoje..
Proći ce to treba vremena da se tijelo vrati na svoje tebi i duže jer ipak psiha igra veliku ulogu..
Samo hrabro, vedri dani su pred tobom veseli se pregledima jer to znaci da si sve bliže svojoj mrvici ..
Ljubim vas cure
Draga moja Ives, drago mi je da moje pisanje ima takav uticaj na tebe
Za fantomske pokrete-ja ne znam šta je to i ne opterećujem se nešto, moguće da su i crijeva, što kaže dominik..mada se meni isto činilo da nisu, jer kao ja sad znam to da razlikujem...ali razumijem te skroz za osjećaje..možda će zvučati čudno, ali meni ispočetka nije smetalo, naprotiv, falio mi je taj osjećaj pa mi je poneki povremeni pokret prijao, jer me podsjećao na njene i trebao mi je nekako taj 'prelaz'-da pokreti ne prestanu odmah, a kasnije mi je bilo čudno, i smetalo mi je...
Znam da je teško, ali gledaj da se opustiš kad god možeš...kad smo kod toga, kako ide gledanje filmova? Ako se dobro sjećam, to ti je prijalo u početku...
I meni se to dogadalo. Valjda su crijeva u pitanju. Pretpostavljam da sam i u trudnoci isto zamjenila za pokrete. A mislila sam eto da sve znam. Nakon prva dva poroda ih se ne sjecam al mislim da je kod nas psiha sada u pitanju pa zato sve primjecujemo. Bas dobro napisano da nam ovo pisanje dode ko terapija. Meni sigurno je. Dominikslatki
Terapija... Da, za mene najucinkovitija od svega drugog. Jer ovdje osjecam da me svi razumiju, lakse je kad nisi sam.
Za pokrete bi potpisala Carminu, sad sam ih osjecala i poslije, valjda je fokus ostao tamo. A nakon prva dva poroda isto se ne sjecam tog osjeta, jer i fokus je bio drugi.
Veliki hug svima, za svaki novi dan, nove pobjede i srecu.
Eto ima dana kada ih slabije osjetim..a nekada strava , po sat vremena ne prestaje. Pitala sam gina.. i rekao mi je da se to može događati i do godinu dana.
Ima žena koje i pod rukom osjete taj fantomski udarac.. i za to objašnjenja nekog logičnog nema.
Dobro.. neću ni tražiti više odgovor.. pretrpjet ću pa dok traje traje.
Curke u utorak mi stižu nalazi briseva..joj samo da budu dobri.
~~~~~~~~~~~ za briseve!
hvala ti draga~~~~~~~~~~~ za briseve!
Kako si nam ti? Kad je iduća kontrola?
I moji brisevi ce brzo. ~~~~~~~~~za briseve.
~~~~~~~~~za kontrole
~~~~~~~~~za sve zelje da se ostvare
Ja sam cool, cekam mini anomaly scan kroz 12 dana. Inace bez mucnina ili ikakvih drugih tegoba zasad. Veselim se i zeljno iscekujem tu kontrolu, a ponekad me strecne onaj tupi osjecaj kad sam dosla na svoju "zadnju" kontrolu i "ugledala muk na uzv"
No, ne dam se, okrecem pozitivu i dan po dan.
Jucer ujutro sam se nekako tjeskobno probudila, sa ceznjom za izgubljenom djevojcicom, isplakala, zapalila joj svjecicu i nekako s mirom u srcu prosla je ipak i ta nedjelja.
~~~~~~~~~~~~ za sve briseve, kontrole i kako Carmina kaze za ostvarenje svih zelja~~~~~~~~~~
x
samo hrabro mama ...bit će sve u redu ,mazi bušu i uživaj u danima pred sobom
Eto drage moje, da i vama javim. Pozitivna sam na ureaplasmu. Doktor je rekao da je najvjerojatnije ona uzrok mojoj tragediji
i nitko ne može vjerovati da se nije detektirala u brisevima a radila sam ih 5 puta u 22tt
što reći....eto sad se liječimo i mm i ja
i čekamo da prođe neko vrijeme da možemo ponoviti briseve. Ako bude sve ok
krećemo opet s clomidom.
Baš mi je žao! Ali neka ste ju detektirali i samo ju čim prije sredite u svakom slučaju! I onda u nove pobjede.
Moja je prijateljica bila cijelu trudnoću ureaplasma pozitivna i sve ispalo uredno i školski na kraju.
Dok sam čekala te briseve stalno sam onako vrtila film da li sam pri boravku u bolnici (gdje znamo što se sve prolazi i ima velike šanse da se nešto priljepi) možda zaradila nešto?
Ali ne možeš biti pametan u tom slučaju.
Drži se Ives, možeš ti to! :hug:
Tako mi je i doktor rekao, neke žene je imaju cijelu trudnoću i ništa ne bude..
dok eto dogodi se da se podmuklo sakrije i da je brisevi ne detektiraju...
Ma od sudbine ne možeš pobjeći. Neke stvari ne možemo izbjeći ako su nam zapisane..
Sad smo se skoncentrirali na liječenje i idemo dalje. Vrijeme ne mogu vratiti na žalost.
Nadam se da će sada ipak biti drugačije sve.
Kako si mi ti?
Posljednje uređivanje od Ives000 : 23.02.2016. at 15:27
Ja brojim još 8 dana do kontrole, dan po dan, trudim se biti opuštena, no povremeno me obuzme i euforija i strah i svašta nešto.
Ovaj snijeg danas me nije baš oduševio, nadam se da je samo prolazan današnji, i neka nam dođu dulji dani i proljeće, sve će biti nekako veselije i sunčanije.
Prekosutra je jedan dječji rođendan od kojeg malo strepim.
Zadnji put sam bila u tom društvu u prošloj trudnoći, skupa s još jednom trudnicom koja će sad doći sa svojom bebicom.
Nismo još objavili novu trudnoću pa se već izgovaram zašto ne bi išla na taj rođendan jer ne želim one sažalne poglede i tuđe, najčešće dobronamjerne, utjehe (ali koje me ponekad baš povrijede), a ne bi nekako još niti rekla novosti. Kroz ovo vrijeme gubitka, izolirala sam se od svih ljudi koji mi u tom smislu nisu bili na istoj valnoj duljini, osim za nužne kontakte. Okružila sam se ljudima koji su mi pozitiva i to mi baš odgovara. E sad, znam da neću uvijek biti pod staklenim zvonom, a ne znam da li sam spremna ni izaći iz njega još.
Plus, što u mojoj priči, s dvoje dječice i dobi 37+ mnogi će misliti, a neki i glasno komentirati, da što sad još izazivamo dalje (misleći na novu trudnoću). Uh...
Što mislite o tome? Sva su mi razmišljanja dobrodošla, otvorite mi vidike...
I hvala vam što ste tu
Kroz sve ovo što sam do sada prošla, naučila sam stvarno puno stvari.,
Jedna od tih je da slušam sebe i svoje osjećaje (napokon!!)
Ne idem nigdje gdje se ne osjećam ugodno. Zašto bi se prisiljavala ići na bilo kakve rođendane
ako znaš da ćeš se ti osjećati loše. Nemaš se što kome opravdavati, pa nisi ništa
zgriješila. Ti si prošla gubitak djeteta, i jednostavno ti nije dan za fešte i rođendane. I točka.
Onaj tko ti to bude zamjerio, taj nije ni zaslužio da ti bude u životu. Vrlo jednostavno.
Naš jedini problem je što smo do sada bile tu za sve naše prijatelje i rodbinu...
ne mareći da li mi to možemo ili ne..ali mislim da je došlo vrijeme kada
trebaš početi misliti na sebe i o tome kako se ti osjećaš.
i u pravu si ...nećemo niti jedna moći vječno biti sakrivene pod staklenim zvonom, ali i o
prestanku sakrivanja ćemo opet mi odlučiti, svaka za sebe.
Ništa nemoj raditi protiv svoje volje.
Bas kako je Ives rekla nemoj raditi nista protiv svoje volje. To znaci ako zelis ici idi bez obzira na komentare kakve bi mogla cut. Sto izazivate jos bi bilo prebezobrazno za reci,ali i to pitanje ima svoj odgovor. Zelite jos djece. Tocka. Nece ti te osobe koje su spremne komentirati ni nositi,ni roditi ni prehraniti tvoju djecu da bi imali pravo nesto komentirati. Rekla bih takvima direkt u lice da sto oni imaju iz postavljanja takvih pitanja.
Drugo. Ako ne zelis podjeliti s drugima da si trudna nemoj im reci i gotovo. Ako te pitaju jel planiras jos reci da jesi ukoliko se ne predomislis. Tocka.
Ja sam vec nakon 15 dana od gubitka odlucila da se necu zatvoriti u kucu i da sto se prije pokrenem brze cu se naviknuti. To je za mene bila dobra odluka,ali svatko treba znati sto je najbolje za njega osobno. Prije dva dana sam srela zenu koja je na sav glas viknula "cula san da je trece na putu" Na to sam ja rekla "bilo je,ali nazalost vise nije" 10ljudi je ostalo okamenjeno ona se ispricala,ja sam joj rekla da nije mogla znati i da je uredu. Da sam dobro. Nisam ja imala izbora nego dati iskren odgovor,uostalom necu ja skrivati istinu kao da je to nekakva sramota. Jer nije. Dogada se svugdje i svima i sve i da hocu sakriti nemogu. Istina je takva i nemas izbora nego nauciti je izreci na glas. Kad sam onda mogla prezivjeti taj gubotak nema potrebe da se raspadnem na pitanja ili nekakve komentare. Glavu gore. Ponosno. Jace smo od toga
Mama28,
što se tiče odlaska na taj dječiji rođendan, slažem se u potpunosti sa Ives i Carminom.
S jedne strane, krajnje je vrijeme da svako od nas ko ranije nije, sada počne više misliti na sebe i svoje osjećaje, bar u mom slučaju je tako-kamo sreće da sam malo pametnija bila i ranije, ali nikad nije kasno. S druge strane, i ja sam se, kao Carmina, trudila od početka ne izolovati od ljudi, barem ne potpuno...jer sam znala da me neke situacije čekaju kad-tad, pa sam nekako odlučila da se suočim što prije sa njima, da me ne stignu kasnije. Isto tako, kad mi se negdje i u neko društvo ne ide, ne idem...radim ono što se meni radi...doziram i jedno i drugo. Mi ćemo svakako uvijek biti *oni*, drugačiji na neki način, samo se to ne ispoljava uvijek i svugdje...ali vjerujem da će i to vremenom proći. U mom slučaju ljudi se većinom prave da se nije ništa ni desilo, pa mi je lakše, sa poznanicima npr.tako.
Po meni, dobro je što si se okružila pozitivnim ljudima i što više misliš na sebe. Ako ti se ne ide zbog pogleda i nisi se spremna suočiti sa njima, onda i nemoj. Ali nemoj ni da te grize savjest zbog toga i da se osjećaš loše. Budi srećna jer si učinila onako kako se ti osjećaš, onako kako je tebi sad lakše. Doći će dani kad i ti budeš smirenija i budeš se osječala malo bolje, kada ti trbuščić poraste, pa ga ponosno prošetaš, da ti se lakše suočiti sa pogledima i sl.situacijama. A opet, ne možemo dovijeka izbjegavati takve situacije, njih će uvijek biti. Na kraju, u većini takvih slučajeva, ni ne bude onako grozno kako smo zamišljale.Teško jeste, ali što kaže Carmina-jače smo od toga. Pregrmile smo svašta, pa i to ćemo. Nemamo čega da se stidimo, naprotiv. Ako ipak odlučiš da doeš, ponavljaj si to stalno i biće ti lakše. Izvagaj šta je bolje za tebe-da li je vrijeme da se suočiš sa ljudima ili da nije vrijedno toga da se tjeraš. Opet ponavljam, ako ti se ne ide, nemoj se tjerati, uživaj i uradi nešto za sebe, jer ništa ne moraš, osim toga..to će prijati i tebi i bebici
Mama28,
što se tiče odlaska na taj dječiji rođendan, slažem se u potpunosti sa Ives i Carminom.
S jedne strane, krajnje je vrijeme da svako od nas ko ranije nije, sada počne više misliti na sebe i svoje osjećaje, bar u mom slučaju je tako-kamo sreće da sam malo pametnija bila i ranije, ali nikad nije kasno. S druge strane, i ja sam se, kao Carmina, trudila od početka ne izolovati od ljudi, barem ne potpuno...jer sam znala da me neke situacije čekaju kad-tad, pa sam nekako odlučila da se suočim što prije sa njima, da me ne stignu kasnije. Isto tako, kad mi se negdje i u neko društvo ne ide, ne idem...radim ono što se meni radi...doziram i jedno i drugo. Mi ćemo svakako uvijek biti *oni*, drugačiji na neki način, samo se to ne ispoljava uvijek i svugdje...ali vjerujem da će i to vremenom proći. U mom slučaju ljudi se većinom prave da se nije ništa ni desilo, pa mi je lakše, sa poznanicima npr.tako.
Po meni, dobro je što si se okružila pozitivnim ljudima i što više misliš na sebe. Ako ti se ne ide zbog pogleda i nisi se spremna suočiti sa njima, onda i nemoj. Ali nemoj ni da te grize savjest zbog toga i da se osjećaš loše. Budi srećna jer si učinila onako kako se ti osjećaš, onako kako je tebi sad lakše. Doći će dani kad i ti budeš smirenija i budeš se osjećala malo bolje, kada ti trbuščić poraste, pa ga ponosno prošetaš, da ti se lakše suočiti sa pogledima i sl.situacijama. A opet, ne možemo dovijeka izbjegavati takve situacije, njih će uvijek biti. Na kraju, u većini takvih slučajeva, ni ne bude onako grozno kako smo zamišljale.Teško jeste, ali što kaže Carmina-jače smo od toga. Pregrmile smo svašta, pa i to ćemo. Nemamo čega da se stidimo, naprotiv. Ako ipak odlučiš da odeš, ponavljaj si to stalno i biće ti lakše. Izvagaj šta je bolje za tebe-da li je vrijeme da se suočiš sa ljudima ili da nije vrijedno toga da se tjeraš. Opet ponavljam, ako ti se ne ide, nemoj se tjerati, uživaj i uradi nešto za sebe, jer ništa ne moraš, osim toga..to će prijati i tebi i bebici
Hvala vam drage moje!
Vidjet cu sutra pa kako sve skupa dan krene, odlucit cu u trenutku. Izvjestim vas, naravno.
Imajte jedan prekrasan vikend!
mama28 nadam se da je sve proslo dobro na druzenju ako si ipak otisla.
:hug:
Mama...došla i ja vidjeti kako je prošao ročkas.. i mi smo danas imali dva dj. rođendana..ali nismo otišli.
(Iz gore par postova iznad) navedenih razloga.
Nadam se da si ti bila puno hrabrija od mene.
Posljednje uređivanje od Ives000 : 27.02.2016. at 22:36
Carmina kako si mi ti..di nam je nestala Bubica ?
Ja sam pak skroz suprotno. Odradujemo raznorazne rodendane. Do sada apsolutno ni jedno ruzno iskustvo. I danas smo bili na druzenju. Hvala Bogu stvarno samo iskrenu podrsku sam imala. Nekada kao da pojedini ljudi citaju ovaj forum i tocno znaju sto u kojem trenutku reci. Ja sam po prirodi dosta drustvena i veseljak i vjeciti optimist. Nekako sam oduvijek bila okruzena vecim drustvom i cak mi je i posao takav. Poucena time kakvi smo mi ljudi ponekad svakakvi ja od ljudi ne ocekujem mnogo ali se ponekad ugodno iznenadim u pojedince. Ne ocekujem nista,a kad dozivim dobrotu jako se ugodno iznenadim i to mnogo cjenim.
Tuga je sada sastavni dio moga zivota. Od jutra do mraka dio je mene,ali me na neki nacin promjenila na bolje. Nekako ja sada na sve gledam drugacije. Neznam bas ni objasniti kako ali kao da sam slobodnija u neku ruku. Bila sam rob toga da se opterecujem glupostima kojima ne bih trebala,a sada bih na prste jedne ruke mogla nabrojiti sto mi je u zivotu bitno i ostalo bi jos slobodnih prstiju. Sve ostalo nije vrijedno ni tuge,ni opterecivanja ni gubljenja vremena. Takva nekakva sloboda.
Iznad svega za mene je VELIKO da imam ovdje vas koje znate koju tugu nosim u srcu bez da je spomenem
A kako si mi ti Ives? Ja nikako obavit briseve. Bas nevidim smisla. Napravit cu ih svejedno kad budem raspolozena
Jako mi je drago zbog tebe..sigurno je divno biti u takvoj okolini. Onda je sve puno lakše. Ja na žalost nisam te sreće.. i svaki dan se uvjerim koliko lažnih ljudi me okružuje. Danas mi je jedna prijateljica na kavi rekla kad je čula sto sam nedavno doživjela od jedne žene koju sam smatrala velikom prijateljicom :"draga moja.. i ti još ne gubiš vjeru u ljude, a toliko su te iznevjerili.. ne bojim se što će biti s njima, nego što će biti s tobom kad jednom izgubiš i to malo vjere u ljude. "
Ne znam ni ja.. ali još se nadam da dobri ljudi postoje. Znam da postoje, i ako ih je malo u mojoj okolini.. ali ovdje vidim sve što je potrebno da moju nadu drži živom.
Zahvaljujući vama i mojim curama sa odbrojavanja još nisam izgubila vjeru u ljude. Jer mi vi svaki dan pokazujete i dokazujete da dobri ljudi postoje i hvala vam na tome.
Ovih dana sam u šoku i stresu jer je poginuo moj školski kolega..samo tako zbog trenutka nepažnje otišao je zauvijek i dok je samo par trenutaka prije grlio svoju djecu, njega već u ovom trenutku nema. I to je ta činjenica koja me stalno podsjeća koliko moramo biti sretni i zahvalni Bogu na svakom novom danu.
Grlite svoju djecu, svoje muževe, roditelje braču i sestre svaki dan im pokažite koliko vam znaće.. koliko ih volite..
Jer danas si tu a sutra tko zna gdje.
Otkad sam izgubila malenu, više cjenim život.. ima nešto u tim gubitcima.. nešto što te natjera da živš življe.
I cjeniš svaki trenutak sa svojim voljenima.
Zbilja sam tako poćela živjeti . I više ne žalim za propuštenim jer je takvih trenutaka sve manje.
Trudim se živjeti sa meni dragim ljudima u ljubavi i slozi
Zahvala dragom Bogu na svakom novom danu.
Eto i briseve ću uskoro ponavljati, čekamo da mi dodje i prodje menga.. onda i ja i mm idemo na briseve..ako bude sve ok.. idemo opet s klomifenima. Nadam se uspješno i ovog puta .
Ovo da zivis zivlje u potpunosti te razumjem. Zao mi je cuti za skolskog kolegu. Upravo to je zivot. Trenutak. Nikad neznas u kojem trenu ces nestati. Ili netko koga volis. Tuznih sudbina svugdje ali treba i dalje zivjeti.
Nekada sam i ja iz dana u dan sve vise gubila vjeru u ljude,a onda sam ocekivanja spustila na minimum. I dalje svasta dozivim od ljudi ali otresem tu prljavstinu sa sebe i nastavim dalje. Nekad me zaboli nekada nista. Iskreno,ovisi u kakvoj sam fazi. Cini mi se da ponekad sama sebi pritisnem stop i kazem ako je netko nesto ucinio iz zlobe nije vrijedno da tugujem, ako se dogodilo bez namjere da me se povrijedi opet nije vrijedno da se nerviram. A nekad me i pogodi. Kako koji dan. S onim ljudima koji su spremni samnom podjeliti svoje probleme s njima i ja djelim svoje jer ako sam ista naucila u zivotu onda je to da oni koji su ti rado rame za plakanje a o svom zivotu sute,upravo su ti oni kojivto rado prenose dalje.
Nisam bas razumjela sto se dogodilo s tvojom prijateljicom,ali jednom sam dobila jedan savjet. Ako nades samo jednog pravog i iskrenog prijatelja u zivotu,puno si nasao. Toga se i drzim. Okruzena sam hrpom recimo prijatelja,al koliko je njih pravih to neznam.
Posljednje uređivanje od Carmina406 : 28.02.2016. at 00:04
Pravila pisanja postova
