Odgoj, genetika, društvo ili......?

[mitovski]

Ovo pitanje me muči već duže vrijeme. Friška sam mama pa nemam iskustvo. Dakle razmišljam o tome dali je naš odgoj tj ljubav koju pružamo svom djetetu, ponašanje prema njemu, odnos mene i MM-a, komunikacija, primjer koji joj dajemo, igra i sve ostalo garancija da naše dijete neće krenuti krivim putem, da će odrasti u jedno sretno, samosvijesno, samopouzdano biće otvoreno prema drugim ljudima, bez predrasuda.
Dali genetika, društvo ili nešto drugo može 'nadjačati' odgoj pa da sve krene krivim putem?
Na ovo razmišljanje me najviše naveo MM jer je on čista suprotnost svoje obitelji. Naime u njihovoj kući je otac uvijek bio bog i batina, majka je uvijek a i dan danas trčala i radila kako on kaže, njega se u kući služi, žena mu stavlja tanjur kad ide jesti, vadi mu u tanjur. On ima svoj posao i to je to, svi ostali poslovi kućanski su na leđima njegove žene. I MM je tako odrastao i tako bio odgajan (mama je i njemu sve radila jer on je muško, sa sestrom je bilo drugačije). Međutim bez obzira na to MM je čista suprotnost, često kažem da on meni ne pomaže nego smo ravnopravni. Radi sve što i ja, kućanski poslovi mu nisu strani, s Janom se bavi jednako kao i ja, u kući smo ravnopravni i o svemu se dogovaramo.
To me navelo na razmišljanje kako je on bez obzira na odgoj i primjer odrastao u drugačijeg čovjeka, pozitivno drugačijeg, pa me muči dali bez obzira na naš odgoj dijete može krenuti i krivim putem.
Koliko utjeće naš odgoj a koliko genetika, društvo, svemir ili nešto deseto?
Dali je i vas strah da postoji mogućnost da nešto krene krivo bez obzira na vaš odgoj, ljubav koju pružate i sve ostalo?

[mikka]

to i mene zanima, ustvari. md je isto recimo suprotnost svojima, ali opet je njemu i njegovom bratu zajednicko to da su odgovorni i samosvjesni, iako se brat recimo ne zna sam spakirati za put, nedaj boze neki kucanski posao, kuhanje ili sl, a md-u je ispod casti uopce pomisliti da on nesto ne moze, ma sta to bilo, od kucanskih poslova do ucenja knjigovodstva u 35-oj.

ja nekako mislim da odgoj koji je temeljen na ravnopravnom dostojanstvu () ne moze dovesti do toga da se dijete ponasa autodestruktivno u konacnici, a to mi je najbitnije. znaci da nije narkic ili ovisnik o icemu, da nije u vezi u kojoj pati (bilo poslovnoj ili privatnoj) i da mu je vlastita dobrobit (a time i dobrobit drugih) na prvom mjestu.

bas kompleksno.

[tajchi73]

naravno da me strah da jednog dana ne skrenu od onog čemu smo ih mi učili, ali trudim se trenutno ne zamarati time. Najviše me strah društva jer budu li povodljivi mogu krenuti drugim putem. Stalno radimo na tome da im usadimo da misle svojom glavom i da sami odlučuju ( dok nas nema ) što je ispravno, a što ne, a ne tamo neki Štef iz njihove grupe.

[mama od formata]

Mislim da je upravo sva ljepota življenja o tome što zapravo ništa ne znamo kako će šta ispasti, na svu sreću nemamo kontrolu nad onim što se događa sa nama i drugima pa i našom djecom.
Možeš usmjeriti pa tako dijete kojem roditelju nisu spominjali važnost obrazovanja skoro pa sto posto neće završiti faks.
Međutim sve ostalo je velika nepoznanica. Nije rijetko imati troje djece i tri ista odgoja a onda ispadne jedan kriminalac, drugi uspješan pozitivac, i treći autsajder.
Ako bih već morala pisati svoju ljesticu, daleko najviše dajem geneteci, zatim slučajnosti i okolnostima a tek na treće mjesto bih stavila odgoj. To ne znači da ga zanemarujem, ali vjerujem da je daleko od presudnog za ono što će naše dijete postati, kakav će čovjek biti, a najmanje o njegovoj budućoj sreći.

[spring]

Za vrijeme cijele trudnoće i općenito oduvijek sam smatrala da je odgoj "svemoguće" sredstvo koje sve određuje. Moj M. me naučio da nije tako. Sada prednost dajem genetici. Urođeni temperament određuje ipak puno više. Da li će dijete biti otvoreno i komunikativno ili teški introvert,sklonost ka određenim interesima umjetničkim ili praktičnima-sve to dijete već nosi u sebi. Sa dobrim odgojem,puno ljubavi i strpljenja mi smo samo brusači tih prekrasnih dijamanata djece. A što će kasnije u životu biti-hmm vjerujem u ono "ja sam luk,a ti si strijela-poleti najbolje što možeš voljeni moj i neka te nebo čuva...

[tanja_b]

Što mi je dijete starije, sve više mi je jasno da genetika ima ogromnu ulogu u mnogo čemu, najviše u temperamentu (tj. crtama ličnosti), a onda samim tim i na njegove reakcije i ponašanje. Da sam toga bila svjesna dok je bio beba, mnoge stvari bi mi bile lakše prihvatljive.
Što ne znači da odgoj nema nikakvog utjecaja - ima, i te kakvog, samo ne vrijede svi pristupi i svi principi za svu djecu jednako. A onda samim tim i razne savjete iz knjiga treba uzeti s mjerom opreza.

[mitovski]

Mislim da je upravo sva ljepota življenja o tome što zapravo ništa ne znamo kako će šta ispasti, na svu sreću nemamo kontrolu nad onim što se događa sa nama i drugima pa i našom djecom.
Možeš usmjeriti pa tako dijete kojem roditelju nisu spominjali važnost obrazovanja skoro pa sto posto neće završiti faks.
Međutim sve ostalo je velika nepoznanica. Nije rijetko imati troje djece i tri ista odgoja a onda ispadne jedan kriminalac, drugi uspješan pozitivac, i treći autsajder.
Ako bih već morala pisati svoju ljesticu, daleko najviše dajem geneteci, zatim slučajnosti i okolnostima a tek na treće mjesto bih stavila odgoj. To ne znači da ga zanemarujem, ali vjerujem da je daleko od presudnog za ono što će naše dijete postati, kakav će čovjek biti, a najmanje o njegovoj budućoj sreći.

A ja se tako nadam da odgoj ipak ima malo veću ulogu jer ako nema onda me strah. Ne želim ja imati kontrolu nad svojim djetetom ali bih voljela da je mogu usmjeriti u dobre i pozitivne stvari a da krene krivim putem i npr postane narkoman definitivno bih smatrala da sam u nečemu jako pogriješila.
Čitam Searsa, Juula i ostale knjige o odgoju i da ne bi netko sad shvatio da ću dijete odgajati po knjizi ali pokušavam se informirati i obrazovati pa odabrati ono što smatram da je ispravno ali pitam se što ako sve to nema veze jer je npr genetika već napravila svoje i možda odgojem možemo samo malo ispraviti nešto. Ne znam, eto to mi se mota po glavi već neko vrijeme.

[spring]

A ja se tako nadam da odgoj ipak ima malo veću ulogu jer ako nema onda me strah. Ne želim ja imati kontrolu nad svojim djetetom ali bih voljela da je mogu usmjeriti u dobre i pozitivne stvari a da krene krivim putem i npr postane narkoman definitivno bih smatrala da sam u nečemu jako pogriješila.
Čitam Searsa, Juula i ostale knjige o odgoju i da ne bi netko sad shvatio da ću dijete odgajati po knjizi ali pokušavam se informirati i obrazovati pa odabrati ono što smatram da je ispravno ali pitam se što ako sve to nema veze jer je npr genetika već napravila svoje i možda odgojem možemo samo malo ispraviti nešto. Ne znam, eto to mi se mota po glavi već neko vrijeme.

Mislim da se ne trebaš toliko brinuti. Odgoj nije svemoguć ali je na kraju ipak presudan po mom mišljenju. Stvar je samo u tome da ćeš odgojne metode koje si željela prakticirati morati prilagoditi temperamentu i potrebama svoga djeteta.

[Hajdi]

Po meni je genetika možda 5%.

A šta drugo utiče na formiranje ličnosti čoveka, prvo sredina u kojoj odrasta, kako kućna, tako i spoljna, drugo je npr. kako dete gleda na svoje roditelje, a ne ono što mi kao roditelji pričamo, jer to negde ostane duboko, a ono kako nas ono doživljava je njemu svakodnevna stvar.

Treće je možda broj pruženih, kako ostvarenih, tako i neostvarenih šansi. Što im više pružimo prilika da iskažu nešto svoje, veća je šansa da će nešto dobro da iskoči, ili što više proputuju, proširiće im se vidici...

Četvrto su verovatno finansije, a to nije po sebi ni dobro ni loše, ali definitivno negde odredi čoveka to da li je rastao u siromaštvu ili ne.

Peto je sudbina, npr. ja sam krenula da se upišem u jednu gimnaziju, i onda te večeri sam izašla da se prošetam, srela dečka koji mi se sviđao, i zbog njega ujutru otišla na prijemni u drugu gimnaziju. Ljudi koje sam srela u gimnaziji su me sigurno odredili na jedan drugačiji način, nego što bi to bilo u toj školi koju sam planirala. Da ga nisam srela, opet bi bilo sve drugačije, možda dobro ili ne, ali eto taj susret je odredio 4 godine mog života.

Sve ovo pišem jer hoću reći da vaspitanje i usmeravanje od strane roditelja, sigurno ima puno uticaja, ali da taj uticaj ipak nije najznačajniji.

[koksy]

Po meni geni imaju barem 20% sudjelovanja. Jer se i mi kao roditelji prilagodavamo djetetovom karakteru. Ono upoznaje nas a mi njega. Odgoj ima 40% utjecaja tj. nacin na koji mi poticemo razvoj tog istog karaktera. Ako npr. decke ucimo da ne smiju plakati i da uvijek moraju biti hrabri a sin nam je emotivac, stvorit cemo isfrustriranu osobu koja se ne zna nositi s osjecajima i koja, kad odraste moze biti problematicna, sve ovisi do koje mjere mi tjeramo tu svoju volju.
Utjecaj odnosa roditelja je takoder velik, ako dijete odrasta u sredini gdje ima puno svade, vike i medusobnog nepostovanja vrlo je vjerovatno da ce taj obrazac prenjeti u svoju buducu obitelj. Nije pravilo ali je u vecini slucajeva, nazalost, tako.
Drustvo u kojem se dijete krece u onim osjetljivim pubertetskim godinama ima 30% utjecaja po meni, na roditeljima je da djeci prije tih godina usade spoznaju dobrog i loseg, da se nauci nositi s posljedicama. Ako su roditelji onaj tip koji podmece leda djetetu kroz cijeli zivot onda to dijete sigurno nece odrasti u samosvjesnog i samostalnog covjeka.
Zadnjih 10% ostavljam sudbini, kako je rekla Hajdi, jer i po sebi znam koliko me puta skrenula s ceste kojom sam krenula, koliko puta mi se umjesala kad je trebalo a i kad nije i koliko mi je obiljezila neke bitne zivotne trenutke.

Kriminalci, ubojice, silovatelji...mislim da se ne radaju takvima, upravo ih splet svih ovih nabrojenih utjecaja cini takvima.

[tanja_b]

Zanimljivo, kako ste došli do tih postotaka? 5, 20, 40%...?

[koksy]

Zanimljivo, kako ste došli do tih postotaka? 5, 20, 40%...?

Iskustvo cini covjeka

[maria71]

geni će dati lijepo lice, skladno tijelo, inteligenciju , darovitost....... a dalje je sve splet okolnosti ...

[rehab]

Temperament jest urođen, ali mislim da je delikventno ponašanje više stvar odgoja. Znam "finu djecu finih roditelja" za koju se svi čude kako su zastranila, ali kad čovjek malo dublje uđe u njihovu priču... Nitko me ne može uvjeriti da dijete koje je dobro odgajano s ljubavlju može zastraniti.

[mamitzi]

sad kad imam dvoje djece sve više vjerujem u neku vrstu urođenog temperamenta (mislim da to nije baš ispravno rečeno jer nisam psiholog).
recimo: imam sramežljivog sina i kćer potuno drugačiju. on sa skoro 7 godina me drži za ruku a ona se otima po cesti i bježi. on ne želi jesti ništa novo i nepoznato, njoj je sve novo njam.
kako će ona rasti, mislim da ću se susretati s još više raznolikosti i bojati se koliko odgojem mogu učiniti za njih.

[Lutonjica]

ja nekako mislim da odgoj koji je temeljen na ravnopravnom dostojanstvu () ne moze dovesti do toga da se dijete ponasa autodestruktivno u konacnici, a to mi je najbitnije. znaci da nije narkic ili ovisnik o icemu, da nije u vezi u kojoj pati (bilo poslovnoj ili privatnoj) i da mu je vlastita dobrobit (a time i dobrobit drugih) na prvom mjestu.

Nitko me ne može uvjeriti da dijete koje je dobro odgajano s ljubavlju može zastraniti.

nažalost, može
ovisi koliko je neka genetička osobina jaka
dakle, ako dijete ima izrazito jaku genetičku predispoziciju za npr. ovisnost ili shizofreniju ili agresivnost (ubojice npr.), onda može živjeti u prekrasnoj idiličnoj sredini punoj ljubavi i svejedno se razboljeti/ postati ubojica.
i obrnuto, ako je genetička predispozicija za iste te osobine vrlo "slaba" ili je nema, onda i u vrlo lošim obiteljskim i društvenim uvjetima može ne oboljeti i ispasti sasvim ok osoba.

i mene zanima otkud vam ovi maleni postoci za utjecaj gena?
pa još u školi smo učili da je odnos nature vs nature oko 50% : 50%, a kako su napredovali znanost i genetička istraživanja, koliko ja pratim temu, izgleda da genetika ima barem 60% utjecaja, ako ne i puno više.
naravno, puno je tu varijacija, kao što sam gore objasnila važno je i koliko je neka genetička predispozicija "jaka", i koliko je neka okolina "jaka" i slično.
ali mišljenje da geni imaju utjecaj od samo 5, 10 ili 20% je stvarno poprilično nerealno obzirom na sve što se danas zna.

[Nena-Jabuka]

Nemoj se bojati. Naravno da se dijete s genima rodi, da poslije, u odrasloj dobi, samo misli svojom glavom u skladu s okolnostima, utjecajima sudbine i vlastitih gena,
ali ti ipak možeš usaditi bitno, upravo ono što si spominjala-
ljubav, tj. osjećaj da je voljeno i jedinstveno, što mu daje samopouzdanje,
ograničenja i usmjerenja koja mu daš odvest će da podalje od egoizma, vlasititi primjer roditelja također će mu puno značiti,
usađene radne navike će mu pomoći u životu itd.itd.

Mi kao roditelji jednostavno ne možemo ne djelovati.

Moramo raditi nešto, ovo ili ono, samim time što živimo s djetetom mi djelujemo,
odgajamo ga ovako ili onako, pa kako god to dijete na kraju ispalo.
Nešto će prihvatiti i usvojiti, nešto neće.

Dakle, ti radi najbolje što znaš, to sigurno neće biti bačeno u vjetar, a u krajni rezultat pouzdaj se u Boga (ako ti je to prihvatljiva opcija) ili
jednostavno vjeruj da će biti onako kako treba biti.

Kao i u svemu drugome u životu, živimo i radimo svaki novi dan kako znamo i umijemo,
rezultat ponekad očigledno proistekne iz toga djelovanja, a ponekad se upletu i drugi ljudi i okolnosti i promijene ga.

[Nena-Jabuka]

Slažem se s Lutonjicom i onima koji ne podcjenjuju utjecaj gena, apsolutno,
samo,
mi na to ne možemo utjecati, jedino na svoj pristup prema djetetu rođenom s ovim ili onim predispozicijama.

[Lutonjica]

nature vs nature

ovo je naravno trebalo biti nature vs nurture

je, malo je zastrašujuća činjenica da ima toliko toga u djetetovom razvoju na što zapravo nemamo nikakav utjecaj.
ali zato činimo najbolje što znamo i nadamo se najboljem. i nema smisla živcirati se oko toga, ili brinuti.

mislim da je mala šansa da moja djeca postanu kriminalci ili ovisnici. ali nikako ne mogu reći da ona to 100% neće biti. jednostavno ne možeš znati i ne možeš biti siguran. ali ja s tim saznanjem mogu sasvim mirno živjeti.

uglavnom slažem se s Nenom

[rosa]

Slažem se s Lutonjicom i onima koji ne podcjenjuju utjecaj gena, apsolutno,
samo,
mi na to ne možemo utjecati, jedino na svoj pristup prema djetetu rođenom s ovim ili onim predispozicijama.

Slažem se.Ne treba podcjenjivati gene.Svi mi roditelji mislimo da odgojem možemo učiniti sve što treba za naše dijete.I dobro je da činimo sve.
Ali,na neke stvari sva ljubav i odgoj ne mogu utjecati.
Kako objasniti obitelji u kojima je jedan sin radišan i uspješan,a drugi dilerska bitanga?

Nikad neću zaboraviti prvi roditeljski sastanak u vrtiću mog malca kada je pedagoginja,gospođa već u godinama, rekla da su naša djeca jedinstvena,nama najvrijednija itd...ali da moramo biti i svjesni da su ona i kombinacija gena,i onih koji nam se sviđaju i onih koje preziremo.
Mi kao roditelji možemo i moramo učiniti sve da dijete ostvari svoj optimalni potencijal,ali preko zadanih granica se ne može ići.

I da, dobro se sjećam biologije iz srednje škole.Tamo je pisalo
fenotip-genotip, 50%-50%.

[Zubic vila]

I ja mislim da se to vrti oko fifty-fifty. Samo što se to ne može matematički izraziti i izračunati pa će u nekim osobinama geni potpuno prevagnuti, u nekima odgoj. Plus razne životne okolnosti koje mogu biti sudbonosne za nekoga.
Mislim da tako i dođe do situacija jedan brat diler u zatvoru, a drugi obiteljski čovjek s diplomom.

Inače, najstrašnija spoznaja za roditelja je ta da ne može odgojem utjecati na baš sve. No, svejedno je odgoj neizmjerno važan i s pravom mu posvećujemo puno pažnje.

[spajalica]

Zanimljivo, kako ste došli do tih postotaka? 5, 20, 40%...?

Iskustvo cini covjeka

a ANOVA Test znanstvenika
nisam odolila

ja cu samo reci genetika je mocna.

[mikka]

jos gledam mene i sestru. isto smo ful razlicite, a isto odgajane. mislim da ima velike veze kako odgoj "padne" na karakter djeteta. pogotovo ako je odgoj represivan, a pada na meski karakter, meni se to cini kao recept za katastrofu.

[mama od formata]

S druge strane šta znači dobar odgoj.
Kako možete znati da je to što vi radite zapravo dobro za dijete?
Možete vjerovati da je, ali i naveća sranj. znaju ispasti iz najboljih namjera.

[seni]

nažalost, može
ovisi koliko je neka genetička osobina jaka
dakle, ako dijete ima izrazito jaku genetičku predispoziciju za npr. ovisnost ili shizofreniju ili agresivnost (ubojice npr.), onda može živjeti u prekrasnoj idiličnoj sredini punoj ljubavi i svejedno se razboljeti/ postati ubojica.

lutonjica, mozes malo podrobnije objasniti akko si ovo mislila?
za sizofreniju mi je nekeko razumljivo, u smislu da se radi o bolesti koja bi mogla biti i dijelom nasljedna, ali ovo za ovo za ubojicu bas ne razumjem.

[marta]

Meni spoznaja da ne mogu odgojem na sve utjecati uopce nije zastrasujuca. Stovise, prilicno me tjesi da ce se moja djeca razviti u pravcu u kojem se trebaju razviti unatoc nekim mojim krivim potezima.

[tanja_b]

lutonjica, mozes malo podrobnije objasniti akko si ovo mislila?
za sizofreniju mi je nekeko razumljivo, u smislu da se radi o bolesti koja bi mogla biti i dijelom nasljedna, ali ovo za ovo za ubojicu bas ne razumjem.

Pretpostavljam da je Lutonjica mislila na ubojice-psihopate, za koje je dokazano da im mozak organski drugačije funkcionira (fMRI studije itd).


Inače, svima koje ova tema zanima, preporučujem izvrsnu knjigu Stevena Pinkera "Prazna ploča" (Algoritam 2007, naslov originala "The blank slate"). Naročito poglavlje br. 19, pod naslovom "Djeca". Ondje ima nešto i o tim famoznim postocima

[vertex]

Ni meni nije strašno što ne mogu modelirati dijete kao glinu. Nisam nikad ni imala tu želju, da potpuno formiram dijete u nešto što bi trebalo biti. I što kaže marta, utješno je malo da će se neke stvari realizirati nama roditeljima usprkos.
Urođeni temperament je sigurno tu, sve ga bolje vidim što su stariji i što ih više imam, lol. Isto mi je trebalo vremena da shvatim koliko je ograničen naš utjecaj, iako ga nikad nisam smatrala apsolutnim. Stvarno je umijeće svoje vrste prepoznati dijete i davati što mu treba.
Ovi Lutonjičini primjeri su nekakvi ekstremi, njih se čovjek nada izbjeći blagoslovom statistike. Ako izuzmemo takve stvari, ja mislim da će nam djeca bit onako ugrubo rečeno ok ako smo mi ok. Možda neće bit vrijedni koliko smo zamislili, ili ambiciozni, ili društveni, odgovorni, ili simpatični...Ali mislim da se može s pravom očekivat da će bit prilično ok.

[cvijeta73]

Ni meni nije strašno što ne mogu modelirati dijete kao glinu. Nisam nikad ni imala tu želju, da potpuno formiram dijete u nešto što bi trebalo biti. I što kaže marta, utješno je malo da će se neke stvari realizirati nama roditeljima usprkos.
Urođeni temperament je sigurno tu, sve ga bolje vidim što su stariji i što ih više imam, lol. Isto mi je trebalo vremena da shvatim koliko je ograničen naš utjecaj, iako ga nikad nisam smatrala apsolutnim. Stvarno je umijeće svoje vrste prepoznati dijete i davati što mu treba.
Ovi Lutonjičini primjeri su nekakvi ekstremi, njih se čovjek nada izbjeći blagoslovom statistike. Ako izuzmemo takve stvari, ja mislim da će nam djeca bit onako ugrubo rečeno ok ako smo mi ok. Možda neće bit vrijedni koliko smo zamislili, ili ambiciozni, ili društveni, odgovorni, ili simpatični...Ali mislim da se može s pravom očekivat da će bit prilično ok.

a kolko ti je trebalo da ovo napišeš , pa da ja mogu potpisati imala sam neki špurijus da ćemo se na ovoj temi složit, a trenutno za ovo nemam inspiracije jer sam sva u popisu stanovništva

[mitovski]

Ni meni nije strašno što ne mogu modelirati dijete kao glinu. Nisam nikad ni imala tu želju, da potpuno formiram dijete u nešto što bi trebalo biti. I što kaže marta, utješno je malo da će se neke stvari realizirati nama roditeljima usprkos.
Urođeni temperament je sigurno tu, sve ga bolje vidim što su stariji i što ih više imam, lol. Isto mi je trebalo vremena da shvatim koliko je ograničen naš utjecaj, iako ga nikad nisam smatrala apsolutnim. Stvarno je umijeće svoje vrste prepoznati dijete i davati što mu treba.
Ovi Lutonjičini primjeri su nekakvi ekstremi, njih se čovjek nada izbjeći blagoslovom statistike. Ako izuzmemo takve stvari, ja mislim da će nam djeca bit onako ugrubo rečeno ok ako smo mi ok. Možda neće bit vrijedni koliko smo zamislili, ili ambiciozni, ili društveni, odgovorni, ili simpatični...Ali mislim da se može s pravom očekivat da će bit prilično ok.

Da me se nebi krivo shvatilo nemam ja želju kontrolirati i formirati dijete prema svojim željama i potrebama. Nisam bolesno ambiciozni roditelj koji će tjerati dijete u nešto što ono samo ne želi. Da, obrazovanje je jako važno, ali ako moje dijete neće htjeti studirati i ako će željeti biti frizerka ili bilo što drugo i biti sretna s time nitko sretniji od mene imati će podršku. Ali bih voljela misliti da ću imati utjecaj na to da ne postane narkoman, alkoholičar, lopov, nesamosvijesna, nesamopouzdana, nepoštena itd.
Isto tako bih voljela misliti da će moj odnos prema njoj pridonjeti tome da bude otvorena prema meni, da mi se povjeri kakav god problem imala i da zna da sam ja uvijek tu bez obzira na to što se dogodilo, međutim ja i brat smo jednako odgajani i ja s mamom imam takav odnos a brat ne.

[litala]

jel vjerujete u to da se u obitelji moze dvoje djece odgajati jednako, bas jednako? (pretpostavljam dvoje djece razlicite dobi i/ili spola, ne bas jednojajcane blizance/kinje )

[Lutonjica]

ne možeš odgajati jednako dvije različite ličnosti.

[eris]

U nekoj sam ludoj fazi da mislim da me moj dobar odgoj košta živaca dok živimo u ovom teškom vremenu. Da nisam samosvjesna, ne bih patila, da ne znam da mogu ne bih isprobavala, da nisam poštena, okoristila bih se.... Ali to je OT.
Garancije nema, pa tako ni što će od djeteta biti, ni da li će sutra sijati sunce. Slažem se sa onim koji kažu da genetika nije zanemariva u kontekstu da dijete ima urođeni temperament, krizna ponašanja, osjećaje empatije. Kao i sve u životu, i to se odgojem polako modelira, tako da ispadnemo nekako ukalupljeni tamo oko 35. godine. E sad, jel nam to cilj, i u stvari šta nam je to cilj??? Ja se rukovodim ovom: radi dobro, misli dobro, trudi se da budeš taj koji kontrolira, pa i ako ne ispadne baš najbolje, moći ćeš reći da si sve pokušao.
Bit je odgojiti čovjeka koji će se snaći(vrlo bitno) u modernom društvu, koji će znati da uživa a da pri tome ne naškodi drugima.

[vertex]

a kolko ti je trebalo da ovo napišeš

Hahaha, A. je slavio rođendan jučer, nisam dosad ni vidila temu!
A popis me svrbi, ali neću, ne mogu si priuštit, šmrc.

mitovski, nisam te ni shvatila da želiš biti control freak, ni najmanje. A ovo što kažeš za sebe i brata, pitanje je što se krije iza toga "odagajani jednako", već su i druge cure to napisale. Niti ste vas dvoje ista djeca (a djeca se jako, jako međusobno razlikuju i ono što im treba se razlikuje), nisu vam ni okolnosti odrastanja sigurno bile baš iste. Nas je troje, moj i sestrin doživljaj roditelja (sedam godina razlike) dramatično se razlikuju. Mislim da je to i do toga što su oni u tih sedam godina zaista i stasali kao roditelji i jednostavno postali bolji.

[marta]

MOj brat i ja smo "kakti" odgajani jednako, ali to zapravo nije istina. Istina je ono sto Lutonjica pise, da ne mozes razlicite licnosti jednako tretirati i dobiti isti rezultat.
Moja tri klinca su razliciti medjusobno koliko god je to moguce. I ne mogu ih jednako tretirati. Mogu ih jednako voljeti, ali ih ne mogu jednako odgajati jer bi rezultat, za mene, bio nezadovoljavajuci.

[Zubic vila]

Ni meni nije strašno što ne mogu modelirati dijete kao glinu. Nisam nikad ni imala tu želju, da potpuno formiram dijete u nešto što bi trebalo biti. I što kaže marta, utješno je malo da će se neke stvari realizirati nama roditeljima usprkos.

Marta i Vertex, niste me shvatile, a očito se nisam ni najjasnije izrazila. Nisam mislila na to da dijete oblikuješ kao glinu kad sam rekla "zastrašujuća pomisao za roditelja", nego na to da uz sve dobre namjere i silan trud nema ama baš nikakve sigurnosti da ti dijete neće izrasti u osobu koja će možda biti nesretna, izgubljena, s kojom se možda nećemo slagati kad bude odrasla osoba, čije će nam ljudske
(ne)kvalitete biti odbojne itd.
Bojim se da ponekad i male roditeljske pogreške koje se mogu dogoditi svakome u kombinaciji s nekim karakterom i okolnostima mogu dovesti do strašnih posljedica. Osobno recimo ne mislim da su svi roditelji narkića učinili neke neoprostive pogreške i da su sigurno bili loši roditelji. Većina vjerojatno jest, ali kako sam htjela reći, strašno je kad pomisliš koliko će na sudbinu tog bića za koje bi dao sve na svijetu utjecati i razne druge stvari. Naravno, ta priča ima i svoju drugu stranu- unatoč roditeljskim pogreškama djeca nas ponekad možda i nezasluženo nagrade i nismo samo mi zaslužni kad "dobro ispadnu". Valjda je u tome ljepota života, pa ne treba previše očajavati nad time nego misliti pozitivno i pritom davati najbolje od sebe.

[marta]

Ni to me ne muci, ta mogucnost da mi djeca izrastu u mozebitno nesretne osobe. Naravno da se nadam da se nista ni priblizno tome nece dogoditi, medjutim, sve je moguce, previse je tu varijabli da bi rezultat bio jednoznacan.

[Trina]

Ako je genetika presudna onda sam nahebala. Nadam se da će odgoj ipak biti najvažniji a njihov karakter već sad vidim i otprilike mi je jasno na čemu kod koga moram poraditi malo jače. Društvo ima ogromnu ulogu u svemu ali ako je odgoj dobar, on bi trebao biti baza za većinu odluka koje će dijete donositi u životu. Najviše se bojim alkohola i droge, to je najveći i najčešći porok u mojoj i muževoj obitelji. A nekih drugih stvari-kriminala, lopovluka, nasilja..ne bojim se da će biti takvi, ne znam zašto ali sam sigurna da neće.

[Trina]

Ja isto tako mislim da djecu ne treba pretjerano štediti-od emocija, života, svakodnevih stvari. Jer ako emotivno očvrsne i postane svjesno da život nije bajka, onda je manja vjerojatnost da će izrasti u nestabilnu i nesretnu osobu. Tako mislim a jesam li u pravu pojma nemam

[Zubic vila]

Ok, blago tebi ako te ne muči. Ne muči ni mene da zbog toga ne spavam niti me to sprječava da uživam u bezbrižnoj igri sa sinom, ali ovako na filozofskom nivou pa ponekad me muči- kad razmišljam o ljudima oko sebe, o raznim sudbinama o kojima ponešto znam...

[Zubic vila]

Ja isto tako mislim da djecu ne treba pretjerano štediti-od emocija, života, svakodnevih stvari. Jer ako emotivno očvrsne i postane svjesno da život nije bajka, onda je manja vjerojatnost da će izrasti u nestabilnu i nesretnu osobu. Tako mislim a jesam li u pravu pojma nemam

Slažem se. Vjerojatno mnoga subjektivna nezadovoljstva dolaze upravo iz neke vrste razmaženosti, nezahvalnosti na onome što se ima. Tako se meni bar čini kad gledam ljude oko sebe. Zapravo, kad pokušavam izvući neka "pravila odgoja" uvijek promatram u svojoj okolini (obitelji, najboljim prijateljima- dakle onima o kojima nešto znam) gotove odrasle ljude, njihove sudbine, djetinjstvo, roditelje, način razmišljanja i iz toga izvlačim zaključke i pokušavam nešto naučiti, bilo na dobrom ili lošem primjeru. Često s frendicama pričam o takvim stvarima, o svojim i njihovim roditeljima, obožavam slušati baku i njene priče iz davnina i tako.

[ivana zg]

Imam još tri sestre-jednako odgajane- drugačije smo skroz-drugačije živimo svoje brakove....istina je -neke zakači odgoj, drugi nesvjesno kopiraju odnos iz braka svojih roditelja u svome, treći su sušta suprotnoste onome što su proživjeli i kako su ih učili (neki iz protesta, a neki jer su doživjeli različita iskustva van kuće s drugimljudima, te sazrejevaju na taj način da od genetike, odgoja, roditelja, uzmu ono što im najviše odgovara).......je li isti odgoj dobar za 4 različite osobe-nije jer se čovjek ipak rađa s određenom osobnošću, svako je djete osoba, svijet za sebe-drugačije doživlajava stvarnost i okolinu, te izraze ljubavi ili uvjetno rećeno zabrana kazni....a je li u očima 4 male djece različito se ponašati prema svakome-nije, je li to roditelju lako bar dok su mali nije-jer je često pitanje-zašto on smije, a ja ne.....dok će konstruktivna kritika roditelja jedno djete osvjestiti, u drugome će stvoriti prkos, trećemu krivnju, četvrti ju neće ni doživjeti.....neka su djeca hipersenzibilna, druga su zaigrana i nisu tako osjetljiva.............teško je svaki dan se mučim s tim pitanjem....ali više odgajam li ja nju onako kako priliči njezinom karakteru, a manje o genetici i nasljeđu......nisam ni ja za totalnu zaštitu djece, od svađa, emocija- ali bitna je procjena....samo neka budu sretni zdravi u životu.....i nađu partnere koji će ih poštivati i voliti- bez obzira na njihov odgoj i karakter....neka svaki lonac svoj poklopac nađe....savršenstvo ne postoji..

[ivana zg]

inače vjerujem da se ljudi ipak mjenjaju s godinama i iskustvom-tako da karakter nije nešto stalno-bar se nadam

[eris]

A kad smo kod odgoja, imam brata i sestru, mlađe od mene, i nekidan sam shvatila da svako od nas troje ima različitu percepciju djetinjstva, čak i nekih upečatljivih događaja i osoba koje su nam bile važne. Tako da svako od nas u svoj život ulazi sa drugom bazom, sa stvarima koje neće ponavljati i sa stvarima koje misli da treba nastaviti. Ali u jednom smo se složili, roditelji (na žalost umrli su nam odavno) su nas voljeli i nikada nisu krili to, bilo je jasno da u našoj porodici postoji obostrana ljubav. Mislim da je to veoma važno.

[seni]

dok ne uhvatim vremena da nesto duze napisem na tragu sam vertex i marte.

[Ripcord]

Ova rasprava o odnosu genetike i odgoja me podsjetila na jednu knjigu koju sam nabavila čim je izašla i koja na stvarnom slučaju prikazuje dominaciju genetike. Evo kratko pasteam o čemu se radi i preporučujem štivo:

"Uspješnica o glasovitom „slučaju blizanaca" koji je postao kriterij u raspravama o rodnom identitetu i ulozi prirode i odgoja u njegovom formiranju.
Godine 1967., nakon što je jedan od blizanaca Reimer pretrpio ozljede pri nestručnom obrezivanju, njegova obitelj je pristala da ga se podvrgne radikalnom liječenju: da mu se operativnim zahvatom promijeni spol. Slučaj će postati jedan od najslavnijih u modernoj medicini - a rezultirat će potpunim neuspjehom. Knjiga Kako ga je priroda stvorila neobična je priča o Davidu Reimeru, koji je, kada je konačno saznao svoju povijest bolesti, odlučio živjeti kao muškarac. To je sablasna priča o liječničkoj aroganciji, ali prije svega je to ljudska drama jednog čovjeka - i jedne obitelji - koji su zadivljujuće opstali usprkos svim prognozama."

Knjiga se zove 'Kako ga je priroda stvorila', a autor je John Colapinto.

[rehab]

nažalost, može
ovisi koliko je neka genetička osobina jaka
dakle, ako dijete ima izrazito jaku genetičku predispoziciju za npr. ovisnost ili shizofreniju ili agresivnost (ubojice npr.), onda može živjeti u prekrasnoj idiličnoj sredini punoj ljubavi i svejedno se razboljeti/ postati ubojica.
i obrnuto, ako je genetička predispozicija za iste te osobine vrlo "slaba" ili je nema, onda i u vrlo lošim obiteljskim i društvenim uvjetima može ne oboljeti i ispasti sasvim ok osoba.

Ok, ja sam razumjela da pričamo o zdravoj djeci, nisam mislila na djecu s mentalnim oboljenjima. Ako govorimo o mentalno zdravim osobama, svi mi imamo i dobre i loše genetske predispozicije, nitko od nas nije pokupio med i mlijeko. Ali ono što nas razlikuje od životinja koje se ravnaju isključivo prema svojoj prirodi je odgoj, kultura, socijalizacija. Ako netko ima genetsku sklonost ovisnosti, ne znači da će završiti na drogama. Možda će tu sklonost usmjeriti na manje opasne ovisnosti (cigarete, hrana...), a možda će biti toliko jak karakter da neće imati nikakvu ovisnost. Tu vidim jaku ulogu odgoja i utjecaja okoline

[Lutonjica]

i govorim o zdravoj djeci.
shizofrenija se recimo najčešće razvije tamo negdje u kasnim dvadesetima, ne možeš imati pojma hoće li tvoje maleno dijete imati za 20 godina shizofreniju. ono može biti rođeno s predispozicijom za nju, i ovisno o jačini te predispozicije i okoline u kojoj živi, može je nikad ne razviti (znači može biti mentalno zdrav i ne možeš reći da je rođen bolestan), a može je razviti u manjem i većem obimu.
isto i za ovisnost i ostalo.
u mom citiranom postu sam napisala apsolutno isto što i ti: nije samo stvar imaš li ili nemaš genetsku predispoziciju, već koliko je jaka ona sama, i kakvi su okolinski uvjeti.

[tanjads]

Ja sam sklonija vjerovati u utjecaj odgoja, ili više okoline - što ima šire značenje od samog odgoja. Pod tim mislim i na prenatalne faktore. Naravno da geni utječu, no odgojem se utječe na djelovanje gena, a neka istraživanja pokazuju da okolinski faktori utječu čak i na to koji će geni postati aktivni i kad - tako da je to sve puuuno kompliciranji od imaš gen-nemaš gen. No, čini mi se važno imati na umu koga odgajamo i koje potrebe dijete ima (a to ima veze s predispozicijama, temperamentom, inteligencijom - stvarima koje su više pod utjecajem gena). Ono što sam sigurna, što iz svog iskustva, što iz iskustva rada s klijentima - jest da nema šanse da dvoje djece odgajamo isto, em su djeca drukčija, em se mi mijenjam, uvjeti u kojima živimo, interakcija... a sve to utječe na to kako odgajamo.
Npr. moj sin je imao kolike, kćer ne, kako to, ne znam. Imao je i hipoksiju pri porodu, pa vježbao, ona nije. Čini se da nema veze ni s čim, no činjenica je da sam ja u trudnoći s njim bila uplašena i napeta (jer sam prije imala spontani), a s njom neopterećena i opuštena. To su mogući okolinski utjecaji, jel imalo veze ili nije ne znam - no nije nemoguće. Pa onda kakav je odnos roditelja tijekom trudnoće i u ranom djetinjstvu, kakvi su životni/poslovni uvjeti, ima li obitelj ustaljeni ritam ili nema...
Istina je da kod nekih poremećaja, npr XYY mutacije (tzv Supermuškarac) - ima ih više u zatvorima i to među kriminalcima koji su počinili nasilne i seksualne zločine (a ništa više među npr. pljačkašima ili prevarantima) - zbog ovog drugog y kromosoma i pojačanog djelovanja testosterona. No, ima ih i među ragbijašima i u sličnim žestokim sportovima - dakle čak i kod toga je moguće odgojem usmjeriti osobu, ne mora postati ubojica bez obzira na vrlo jaku predispoziciju.

Moj zaključak - roditelj se uvijek treba zapitati - kako ja tome doprinosim i što mogu promijeniti.

[annie84]

S obzirom da mi je tema diplomskog rada bila psihosocijalni čimbenici antisocijalnog ponašanja mladih, nakon x pročitanih knjiga i iskustva i istraživanja ne bih nikako rekla da je odgoj zanemariv. Naprotiv, odgoj i struktura obitelji i vrijednosti koje prenose svojoj djeci su najbitniji čimbenici razvoja jednog djeteta, ili u "normalno", dobro odgojeno dijete, ili u delinkventa. Nakon svih istraživanja, djeca koja su odrastala u obitelji s roditeljima koji imaju probleme (alkohol, droga, prostitucija), koji se ne brinu o djeci, o školovanju, o odgoju, koji ne provode dovoljno kvalitetnog vremena s djecom - sva ta djeca imaju puno veće šanse da negdje, ajmo reći, zaglibe, dugoročno ili kratkoročno.

Kod djece kod kojih sve štima u odgoju, obitelj pazi na školovanje, na vrijednosti koje prenosi djeci, bavi se s djecom-tu nema nekih većih problema, osim ponekad u tinejđerskoj dobi kada se delikti rade uglavnom spontano, tj. ne planiraju se nego su situacijski orijentirani.

Žene čine manje prijestupa nego muškarci jer su više orijentirane na obitelj. Ne smijemo zanemariti i utjecaj medija (najviše tv-a, tj. agresivnih sadržaja) i škole i vršnjaka.

A geni, složila bi se s onom 50-50 %, ali nikako nisam za slobodan odgoj.

Moja sestra i ja smo isto odgajane, nije bilo idealno, no obje smo izrasle u slične osobe ako govorimo o vrijednostima, moralnim predodžbama itd. Ali kod nas je na to imao utjecaj situacije, bolesti roditelja i druge stvari zbog kojih jako brzo odrasteš.

I da-ponekad upravo ono što vidiš u obitelji ili okolini, a ne sviđa ti se-bude razlog da sam ne budeš takav.