Lili2 prvotno napisa
Kad sam prvi put dosla na ovaj pdf i citala naslove tema, pomislila sam ''evo jedne na kojoj nikada necu pisati''. Danas sam duboko razocarana...
Rekla sam majci da smo pokrenuli postupak, preko telefona jer je vec neko vrijeme daleko i rijetko se mozemo cuti, na sto mi je ona rekla ''a zasto to radis?!''. Ocekivala sam da ce to biti jedna lijepa vijest koja ce ju malo oraspoloziti, ali ona me pokusala ubiti u pojam. Moja mama mrzi mog muza. Ne otvoreno, kulturna je prema njemu iako on rijetko ide kod mojih (guess why), ali i ja i on znamo da ga ona mrzi. Otisla sam od kuce s 18g. zivjeti kod njega, s 19g. se udala, i evo, 5g. ga moja obitelj nije prihvatila. Smatraju da ja mogu bolje. Uopce im ne pokusavam objasniti da je on moja stijena i da mi on brise suze kad me oni rasplacu. I da je on shvatio prije mene da se ja njih, pogotovo majke i sestre, zapravo bojim i bojim se njihovog odbacivanja s kojim cijeli zivot zivim. Jer sam slabic, nisam ''jaka kao oni''. Ne znam jel ovaj post vise pripada na neku temu o losim odnosima s majkama, ali veci mi je trn u srcu stavka oko posvajanja, jer sam sa svojom majkom i njezinim kritikama naucila zivjeti.
Dakle, moj muz je totalno sterilan i zbog vise dobrih razloga smo odustali od daljnjih pretraga i pokusaja ljecenja za koje ionako sumnjam da bi u njegovom slucaju urodili plodom. Ja imam svojih problema zbog kojih takodjer ne mogu imati djece bez doktora, lijecenja, i slicno, nebitno, ali bitno je da mi biolosko dijete najvjerojatnije nikada nebi mogli imati.
Nisam nikada imala dobru komunikaciju sa svojom obitelji, pogotovo majkom koja mi se nekako cini glavnom odgovornom za nase kolektivno invalidne emocionalne odnose. Tako da ni moja majka nije do nedavno znala da uopce zelimo dijete (a zelim ga vec godinama, otkad sam ga upoznala svog muza, ali cekali smo neka bolja, pametnija i sigurnija vremena... samo se to nije ticalo apsolutno nikoga osim mog muza i mene i sta ja imam kome govoriti svoje tajne i gdje sam najslabija?!). Ja znam da je njoj to sve novo i puno informacija u malo vremena, ali sad sam sigurna da u potpunosti KRIVI mog muza sto mi ne moze dati djecu, daje mi hintove o donorima ili cak rastavi... Zapravo, od pocetka me podsjeca da se uvijek stignem rastati. Ne mogu opisati koliko sam razocarana, iznenadjena na zalost nisam, ali ne znam hoce li moja majka (vjerojatno i otac jer do sad dijeli sva njezina misljenja) ikada prihvatiti nase posvojeno dijete samo zato sto mi ga on nije mogao dati. Posvajanje je vjerojatno manji problem, kod njezinog brata su par godina bili udomljeni mali brat i sestra za koje smo se svi vezali tako da znamo svi kako izgleda zivot s djecom koja su drugacije dosla u obitelj.
Ovo je otprilike 10% onoga sto bi napisala na tu temu ali i ovako je pre dugo, ispricavam se. Bit ce mi tesko pogledati muza u oci kad se navecer vrati s posla, toliko stida ponekad osjecam zbog svoje obitelji da to ne mogu opisati... Ako nas zbog nje/njih odbiju na procjeni, mislim da me nece vise ocima vidjeti.