Zajedno u neplodnosti - zajedno u roditeljstvu?

[Denny]

Potaknuta temom koju je otvorila Amariya, i poznavajući nekoliko cura koje su se razvele nakon IVF-a i postignutog roditeljstva, otvaram ovu temu.

Dakle vi i vaš partner. Zajedno ste se suočili s dijagnozama, zajedno ste išli na postupke... Nježno vam je davao inekcije, držao vas za ruku nakon punkcije/transfera, zajedno ste tugovali zbog negativne bete... Možda svak na svoj način, ali bio je tu, uz vas.
Vaša kuća već je dugo prazna, imate jedno drugo, navikli ste jedno na drugo... Ali ipak želite svim srcem da dobijete dijete. Da dječji smijeh i plač prekinu i izbrišu desetljeće tišine.

I dogodi se, ostanete trudni... Zajedno se veselite, idete na uzv, gledate malo biće kako raste u vama, kupujete robicu, birate imena, mazi vam trbuh i svaki dan ponavlja kako će biti najbolji tata na svijetu.

I napokon jednoga dana vašu bebu ili bebe donesete kući. Nakon godina borbe i samoće, stiglo je vaše malo čudo, vaše dugo očekivano dijete. Sve se posložilo, sve je na svom mjestu, baš onako kako ste uvijek zamišljali da bi trebalo biti... ILI?

Drage IVF mame, da li je istina da se s dolaskom bebe mnoge stvari u odnosu/braku mijenjaju iz temelja? Mnogi parovi tvrde (pa tako i ja) da ih je neplodnost još više povezala i ojačala njihovu vezu. Što se onda dogodi da ponekad ipak sve krene "nizbrdo"? Postanu li mame previše zaokupljene djetetom/djecom? Boje li se oboje odgovornosti koje su tek postali svjesni? Promjena u životnim navikama?

Kako ste prebrodili prve dane roditeljstva - jeste li bili na sedmom nebu, ili ste se osjećali kao da ništa ne ide kako ste zamišljali?
Možemo li nešto učiniti da lakše (i mi i partneri) zakoračimo u svijet roditeljstva?
Svako iskustvo je dobrodošlo!

[prima]

Sve se posložilo, sve je na svom mjestu, baš onako kako ste uvijek zamišljali da bi trebalo biti... ILI?

je,sve je baš onako kako treba biti

Drage IVF mame, da li je istina da se s dolaskom bebe mnoge stvari u odnosu/braku mijenjaju iz temelja? Mnogi parovi tvrde (pa tako i ja) da ih je neplodnost još više povezala i ojačala njihovu vezu. Što se onda dogodi da ponekad ipak sve krene "nizbrdo"? Postanu li mame previše zaokupljene djetetom/djecom? Boje li se oboje odgovornosti koje su tek postali svjesni? Promjena u životnim navikama?

pa dolazak bebe znači veliku životnu promjenu svima, i onima koji nisu iz MPO voda. Teško je u početku, zato valjda postoji zakonska odredba da se ljudi nemogu razvesti ako imaju dijete mlađe od godinu dana.
Za utjehu MPO-ovcima, ja mislim da je nama ustvari lakše, jer se u pravilu radi o ljudima koji već duže vremena žive skupa, pa su do dolaska bebe bar rješili probleme tipa di ko ostavlja šporku robu, kako stišće tubu paste za zube, moja mama/tvoja mama...da ne nabrajam. "Običnoj" populaciji se često u par mjeseci dogodi useljavanje u zajednički dom + proširenje obitelji, u smislu beba + svekiji+šogori+....svašta nešto

Kako ste prebrodili prve dane roditeljstva - jeste li bili na sedmom nebu, ili ste se osjećali kao da ništa ne ide kako ste zamišljali?
Možemo li nešto učiniti da lakše (i mi i partneri) zakoračimo u svijet roditeljstva?

prve dane je bilo sedmo nebo, pa je postalo malo naporno, pa smo "uvatili ruku", a sad je čista uživancija
a tebe čeka dupla doza uživancije

[ina33]

Drage IVF mame, da li je istina da se s dolaskom bebe mnoge stvari u odnosu/braku mijenjaju iz temelja? Mnogi parovi tvrde (pa tako i ja) da ih je neplodnost još više povezala i ojačala njihovu vezu. Što se onda dogodi da ponekad ipak sve krene "nizbrdo"? Postanu li mame previše zaokupljene djetetom/djecom? Boje li se oboje odgovornosti koje su tek postali svjesni? Promjena u životnim navikama?

Kako ste prebrodili prve dane roditeljstva - jeste li bili na sedmom nebu, ili ste se osjećali kao da ništa ne ide kako ste zamišljali?
Možemo li nešto učiniti da lakše (i mi i partneri) zakoračimo u svijet roditeljstva?
Svako iskustvo je dobrodošlo!

Da, mijenja se - velika promjena u životnim navikama, pogotovo kad beba prestane bit samo spavajuća lutkica, tko doji pa ako nema noć je teško, ako nema pomoć je teško, ali opet sve dođe na svoje.

Čim sam izašla iz rodilišta bilo mi je OK, doslovno kad smo malu zakopčali u AS i odvezli se doma u svoj mir, rooming in nakon carskog nije bio my cup of tea, ali mi nije to toliko bilo važno, važnije mi je bilo da mi dobri doktori naprave carski i zbrinu malu, a ovo drugo rubrika "preživi se". Nije mi bilo sedmo nebo.. nego nekako normalno.

Nemam savjet za pripremu, nego ono... bit realan i trudit se i dogovarat i bit svjestan da je to masu (lijepog) posla i stalni izazov.

[Charlie]

Tek je s njom sve sjelo na svoje mjesto

Je, teško je nekad dok su skroz maleni - neispavanost je meni bila (i još je) najgora od svega.
Ali nije to vezano samo za MPO. Meni se čini da dolazak bebe dodatno učvršćuje zdrav brak, a ugrožava onaj koji je već imao pukotine ali možda dok nije došao na kušnju nisu bile vidljive.
Naravno da je mama prvih mjeseci najviše orijentirana na bebu, pogotovo dok danonoćno doji, ali normalan muškarac se po meni ne bi zbog toga smio osjećati ugroženim ili ljubomornim jer to ne traje vječno. Treba biti svjestan da će se stvari promijeniti, da više ne može biti kao prije, ali to svi mi u biti i želimo, zar ne?

[a72]

definitivno je ogromna promjena, ali kako za MPO parove tako i ove druge ( imamo i dijete iz prirodne t. i dijete iz MPO )... i nije bas lako ,cesce su krize i sve to, ali ako znas ko je pored tebe , onda sve to zajedno prebrodite. Ja sam znala sta me ceka rodjenjem drugog djeteta, jer smo krize imali prvi put. Iako je mm jako dobar muz i tata, i jako smo zeljeli drugi dijete, (a nije nam godinama uspjevalo pa smo isli na IVF) i pomaze kolko moze itd...ipak je nas odnos i sad promijenjen, ali ne dizem frku jer znam da ce proci . Radi se o tome da smo i on i ja stavili dijete/cu u prvi plan. Ja presvlacim, pazim, njegujem , dojim, budim se po koliko puta itd...a on radi po cijeli dan . Niti ja imam snage njemu podilaziti, zavoditi ga, itd- a on to tumaci nezainteresovanoscu, niti on bas trazi objasnjenja, ili da pokusa nesto promijeniti. Tako je kako je, znam da moze biti puno bolje, i bice ,ali mene nervira sto to zavisi od mene, sto on malo ne pokaze vise paznje prema meni (on je stvarno ok, znam da mogu racunati na njega za sve , ali mi fali malo da neko meni ugadja , a trenutno se i moje i njegovo ugadjanje odnosi na ugadjanje djeci)...

Potrudite se da nadjete pomoc, makar jednom nedeljno da neko dodje da ti pocisti, pegla, sredi stan itd...dosta cete biti zaokupljeni oko beba, pa da se jos ne nerviras oko tih gluposti. Mislim da je tu najveci izvor svega, zelis da stignes sve kao prije, a jednostavno ne ide...

to je o negativnoj promjeni,a pozitivna- e to se ne da rjecima opisati a vi cete je osjetiti duplo! puna kuca, puno srce, smjeh od srca,iz dubine duse

[andream]

Hmmm... ne radim nikakvu razliku između "obične" populacije i nas roditelja MPO djeteta.
Možda i zbog toga jer smo mi jako brzo krenuli u MPO vode i isto tako brzo dobili dijete. Problemi koji postoje, kao i sve lijepo, u oba dva slučaja bit će prisutna. Možda su jedino bizarniji slučajevi kad se parovi nakon MPO borbe odluče na rastavu, jer ipak treba imati ljubavi, snage i čvrstine za postupke, pretpostavljam da se uz sve to jedino može ući u taj svijet.
A prvi dani roditeljstva, pogotovo ako su uistinu prvi, vjerujem da su roditeljima uistinu prelijepi uz svu težinu koje sa sobom nose (nespavanje, umor...), ali po meni to im i daje posebnu draž. MM je na sebi svojstven humorni način često govorio da je "misija na Afganistan nula bodova u odnosu na malu bebu", misleći pritom na sve popratne sadržaje koji prate te prve dane roditeljstva (eh, da nam je sad s ovim odmakom doživjeti sve to ponovno.... uistinu se nadam da uskoro i hoćemo).

[Superman]

Kako ste prebrodili prve dane roditeljstva - jeste li bili na sedmom nebu, ili ste se osjećali kao da ništa ne ide kako ste zamišljali?
Možemo li nešto učiniti da lakše (i mi i partneri) zakoračimo u svijet roditeljstva?
Svako iskustvo je dobrodošlo!

Prvi dani roditeljstva u svakom slučaju obojeni su specifičnom hormonalnom slikom poslije poroda. U rodilištu sam bila ushićena i zaista sam uživala u 24-satnom rooming in-u sa svojim tek rođenim zlatom... Kad sam izišla iz bolnice, cijeli mi se svijet odjednom činio drugačiji...i dojam je bio dabar: sve jest postalo drugačije. Tu je sad maleno biće koje traži tvoju cjelodnevnu i cijelonoćnu skrb. Odjednom shvatiš da tvog života prije bebe više nema. Sve što je bilo prije - zaboravi. Ovo je nova era. Nova epoha. I život više nikada neće biti isti. Kasnije sam danima plakala dojeći...bez ikakvog povoda - klasični baby blues.

Činjenica jest da te nitko i ništa ne može pripremiti na roditeljstvo. Godinama sam sve to promatrala sa strane, iščekujući svoje dijete.... i opet, sve što sam vidjela, čula i pročitala nije me moglo pripremiti na promjenu koju u život donosi rođenje djeteta.

[ina33]

Činjenica jest da te nitko i ništa ne može pripremiti na roditeljstvo. Godinama sam sve to promatrala sa strane, iščekujući svoje dijete.... i opet, sve što sam vidjela, čula i pročitala nije me moglo pripremiti na promjenu koju u život donosi rođenje djeteta.

Meni je konkretno puno pomogla moja sestra, jer se to iskustvo rijetko di može pročitat, uglavnom se opisuju "sedmo nebo" iskustva - upravo to da nikad ništa više neće biti isto (dobro, malo je pretjerala, rekla je nema ti više čitanja do škole, a moja je bila dobra spavačica preko dana po 3 sata, tako da je bilo i čitanja), ali fakat me dosta..."deziluzionirala" i kad bi mi došlo teško sjetila bi se nje i da je to tako svima i da to prođe.

Posebno me je upozoravala na ovaj period kad dijete tjelesno ovisi o brizi i govorila mi kako je to za par teško, nasmijavala me nekim svojim pričama, sve slično što sam prolazila. Masu mi ona znači - ona mi kaže kako je, u glavu, jer je sve to prošla, a bliske smo pa točno mogu skužit o čemu priča.

[ina33]

I pomagalo mi je razgovarat s drugima u RL-u, ne ovo čitam-pišem, nego razgovor, to je uvijek slobodnije i iskrenije tj. čovjek/žena se ne "prevodi" za široke mase, što Roda je.

[Superman]

Meni je konkretno puno pomogla moja sestra, jer se to iskustvo rijetko di može pročitat, uglavnom se opisuju "sedmo nebo" iskustva

eto, ja sam sa svojom sestrom prošla rođenje i prve dane/mjesece uz njezino dvoje djece.... pomoglo mi jest, pogotovo glede eliminacije pogleda na stvari kroz "ružičaste naočale". pa ipak... tek na svojoj koži osjetila sam prave razmjere promjene života dolaskom na svijet novog ljudskog bića.

ina33, ti imaš sreće, za mene zaista do daljnjeg nema ni knjiga ni čitanja....

[ina33]

I moj jedan savjet - stvorite vi svoj filing kako treba s djetetom, a nemojte još imat pritiske zbog natpisa sa foruma, časopisa tj. treba ovako, treba onako. Treba samo vezat dijete u AS - sve drugo je, po meni, optional. I nemojte zaboravit i na sebe i na svoje gušte, čisto onako simbolično malo zbog "fizičko-psihičke higijene". A isto tako priuštite si i neki gušt što ste kao par prije znali radit, nakon što prođe taj prvi kritični period.

[špelkica]

Koliko god želimo dijete, pomalo me toga i strah, ne toliko trudnoće ili poroda, možda više onoga da li ćemo kao roditelji uspjeti odgojit dijete "kak spada", iako smo sad zaokupljeni borbom za tim da to dijete uopće nastane. Nedavno kad su mi odstranili jajnik i kad mi je dr rekao za dijagnozu, ja sam odma javila mm i on je malo bio šokiran, no onda me brzo natrag nazvao i rekao mi da ćemo pokušati IVF, a ako neće ići, posvojiti, da nije bitno da li ćemo imati dijete, već smo mi bitni i izmamio mi suze na oči, to je bila mješavina tuge i radosti, ....

[Denny]

Hvala cure!
Da, ovo će biti avantura, ali očito se oboje moramo potruditi da podijelimo uživanciju, ali i obaveze oko beba. Ja sam inaće tip "pusti ja ću to bolje" i moram se pod hitno promijeniti, jer nema teoretske šanse da prvih dana sve stignem što želim, dovoljno je samo da ih pokušam dojiti, i eto mi 24 sata posla. MM s druge strane hoće i želi pomoći, ali ga već panika hvata hoćemo li ikad imati vremena za sebe...
Sve u svemu, trebat će nam mjesec-dva da pronađemo svoje mjesto u novoj sitvaciji i "ušemimo" se u činjenicu da je desetogodišnji život u dvoje zamijenio život u četvoro. Kad se to dogodi, na konju sam. Do tad se valjda nećemo poklati...

[eda]

Imam svoju djecu zacetu prirodnim putem, a u bliskoj obitelji i djecu zacetu MPO. I mislim da je rodjenje prvog djeteta/djece velik izazov i za jedne i druge parove. Da citiram frendicu koja je prvo dobila jedno dijete, a zatim blizance: "ni pola muke s blizancima i s njom velikom (cca 4 godine) kao s prvim djetetom". Jednostavno, to je ogromna promjena, a cini mi se nakon tog prvog djeteta da mi ne bi bila prevelika razlika dvoje, troje, cetvoro (u ovom smislu nekog pritiska, psihickog opterecenja i ugrozenosti braka).

Jedino mi se cini da mozda roditelji koji dobiju dijete MPO imaju veca ocekivanja i od sebe i od partnera, u smislu da su toliko ceznuli za djetetom i toliko se namucili pa da mozda jos vise ocekuju "cvijece i proljece". Ali ovo ja bez osobnog iskustva, vec samo kao promatrac sa strane.

[Ginger]

svaka osoba, pa samim time i svaki par, je različit
odnos se promijenio - da, ali ne mogu reći na bolje ili lošije
jednostavno je drugačije
i prije je bio dobar, a i sada je
to ne znači da se nikad ne posvađamo, naljutimo i sl.
naravno da ima i toga, kao i u svakoj normalnoj vezi
kao i onog lijepog, samo to lijepo je sada još ljepše
naše cure su nas ispunile srećom

ja sam nekako mislila da se parovi nakon ivf-a ne rastaju, da ih ta borba još više zbliži
al kad malo bolje razmislim, život nakon dolaska djeteta je isti, svjedno kako je to dijete začeto
kako je Charlie već napisala - dolazak djeteta dodatno učvršćuje zdrav brak, a ugrožava onaj koji je već imao pukotine

i da, tm je u pravu kad se boji da nećete imati vremena za sebe
na početku sigurno nećete, al kad se malo uhodate, sve će biti lakše
mi se još uvijek uhodavamo, al nađemo trenutke i za sebe
doduše, seks je još uvijek svodi na onaj "na brzaka" jer nikad ne znamo kad će koja dreknuti pa da ne ostanemo na suhom