Zdenka2 prvotno napisa
(...)
Seni postavlja pitanje je li moral važniji od čovjeka, je li on tu da služi čovjeku ili da ga „siječe“ na mjestima gdje čovjek „strši“. Pokušala bih odgovoriti što mislim o tome - moralni zakon nije Prokrustova postelja koja služi tome da čovjeka ukalupi na svoju mjeru, pa ga na jednom mjestu siječe, a na drugom razvlači. Ne služi ni tome da onoga tko ga priznaje stavlja u poziciju „uzvišenosti“ u odnosu na druge ljude. Priznavati taj moralni zakon ne znači biti bolji od drugih niti dobiti pravo da sudiš drugima. Taj moralni zakon služi razlikovanju dobra od zla. Vrijednost dobra postoji i ona je izvan nas, nije joj ego mjera ni okvir. To dobro je nešto što osjećamo i onda kada ga zanemarujemo i postupamo suprotno od njega. To je splet univerzalnih ljudskih vrijednosti koje se ne zaustavljaju na granicama Deklaracije o pravima čovjeka, ali recimo da su u njoj uglavnom pobrojane, a na prvom mjestu stoje: urođeno dostojanstvo čovjeka, život, sloboda, priznanje vrijednosti osobe, osobna sigurnost, jednakopravnost, itd. Te vrijednosti sam tijekom svog života susretala kao zajedničke, bez obzira na razlike u svjetonazoru. Sada se prvi puta susrećem s drugačijom „školom mišljenja“, za koju mislim da je znak vremena, da je obilježje društva u kojem će moja djeca morati živjeti. U tom novom, meni stranom načinu razmišljanja, nema više tih zajedničkih humanističkih vrijednosti ili postoje samo kao prazna floskula koja ne utječe na postupke i razmišljanje o njima.
(...)
U takvom svijetu u kojem je svatko sebi mjera i zakon moguće je da se osobe koje uživaju dar života pitaju u čemu je vrijednost rađanja. „Ja“ je toliko neupitno da se zaboravlja da je i nas netko rodio, da nam je dan dar života. Moguće je da nekome njegov/njezin život doista ne predstavlja vrijednost, ali mislim da se u ovom slučaju ne radi o tome. Taj upitnik o vrijednosti života ne stavlja se na „ja“ nego samo na „ti“. Polazeći iz takvog pogleda na život moguće je napisati da živimo zato što ubijamo (a ne zato što nas je netko rodio), da život po sebi nije svet, dakle nije vrijednost, pa je moguće vrijednosno izjednačiti čišćenje WC-a u kojem stradaju „civilizacije bakterija“ i kuhanje blitve ili kokošje juhe sa poništavanjem „ljudske nakupine stanica“. I moguće je potpuno isključiti moralno polje iz razmišljanja o ljudskim postupcima i svesti sve na goli pragmatizam definiran egom i njegovom voljom.
Meni je jasno da su ljudi tražili i tražit će pragmatična rješenja svojih životnih situacija i da se mnogima i pobačaj trećeg ili bilo kojeg djeteta nadaje kao takvo pragmatično rješenje njihovih problema koji su stvarni. Ja mogu razumjeti takve ljudske situacije i razumijevala sam ih kad sam se susretala s takvim ljudskim iskustvima u svojoj okolini. Ono što ne razumijem, što me užasava, jest da postoji način razmišljanja u kojem nema razlikovanja između dobra i zla, u kojem samo „ja“ određuje što je dobro i što je zlo, naravno, samo za „ja“. Osjećam se zastrašeno pred tim bezdanom relativizma koji samo naoko daje veličinu pojedincu, a zapravo nas obezvređuje dokidajući našu humanost.