Pa upravo to. Ne kazem da mi ne bismo bili zivi da nam se nesto takvo dogodi. Mozda bismo mogli sve skupa platiti sami, uz osiguranje koje imamo, naravno.
I zato kazem da, kad razmisljam o tome ovako fino izdaleka, bez ikakvog djeteta, mislim da to ne zelimo. Jer nam odgovara standard koji imamo sad i ne bismo ga voljeli sniziti. A morali bismo jer, moram priznati, ne podrzavam koristenje donacija, a istovremeno zivot u kuci od sedam spavacih soba i vozni park od cetiri nova automobila.
Znaci stosta se moze, a i ne moze.
Sva sreca da nisam u situaciji u kojoj uopce imam priliku razmisljati o eventualnom stvarnom prekidu trudnoce, ali kako god da na to pomislim, uvijek se sve svodi na nekakvu komociju. Moralnu, financijsku, ovakvu, onakvu.