Citiraj Zdenka2 prvotno napisa Vidi poruku
(...)
Seni postavlja pitanje je li moral važniji od čovjeka, je li on tu da služi čovjeku ili da ga „siječe“ na mjestima gdje čovjek „strši“. Pokušala bih odgovoriti što mislim o tome - moralni zakon nije Prokrustova postelja koja služi tome da čovjeka ukalupi na svoju mjeru, pa ga na jednom mjestu siječe, a na drugom razvlači. Ne služi ni tome da onoga tko ga priznaje stavlja u poziciju „uzvišenosti“ u odnosu na druge ljude. Priznavati taj moralni zakon ne znači biti bolji od drugih niti dobiti pravo da sudiš drugima. Taj moralni zakon služi razlikovanju dobra od zla. Vrijednost dobra postoji i ona je izvan nas, nije joj ego mjera ni okvir. To dobro je nešto što osjećamo i onda kada ga zanemarujemo i postupamo suprotno od njega. To je splet univerzalnih ljudskih vrijednosti koje se ne zaustavljaju na granicama Deklaracije o pravima čovjeka, ali recimo da su u njoj uglavnom pobrojane, a na prvom mjestu stoje: urođeno dostojanstvo čovjeka, život, sloboda, priznanje vrijednosti osobe, osobna sigurnost, jednakopravnost, itd. Te vrijednosti sam tijekom svog života susretala kao zajedničke, bez obzira na razlike u svjetonazoru. Sada se prvi puta susrećem s drugačijom „školom mišljenja“, za koju mislim da je znak vremena, da je obilježje društva u kojem će moja djeca morati živjeti. U tom novom, meni stranom načinu razmišljanja, nema više tih zajedničkih humanističkih vrijednosti ili postoje samo kao prazna floskula koja ne utječe na postupke i razmišljanje o njima.
(...)

U takvom svijetu u kojem je svatko sebi mjera i zakon moguće je da se osobe koje uživaju dar života pitaju u čemu je vrijednost rađanja. „Ja“ je toliko neupitno da se zaboravlja da je i nas netko rodio, da nam je dan dar života. Moguće je da nekome njegov/njezin život doista ne predstavlja vrijednost, ali mislim da se u ovom slučaju ne radi o tome. Taj upitnik o vrijednosti života ne stavlja se na „ja“ nego samo na „ti“. Polazeći iz takvog pogleda na život moguće je napisati da živimo zato što ubijamo (a ne zato što nas je netko rodio), da život po sebi nije svet, dakle nije vrijednost, pa je moguće vrijednosno izjednačiti čišćenje WC-a u kojem stradaju „civilizacije bakterija“ i kuhanje blitve ili kokošje juhe sa poništavanjem „ljudske nakupine stanica“. I moguće je potpuno isključiti moralno polje iz razmišljanja o ljudskim postupcima i svesti sve na goli pragmatizam definiran egom i njegovom voljom.
Meni je jasno da su ljudi tražili i tražit će pragmatična rješenja svojih životnih situacija i da se mnogima i pobačaj trećeg ili bilo kojeg djeteta nadaje kao takvo pragmatično rješenje njihovih problema koji su stvarni. Ja mogu razumjeti takve ljudske situacije i razumijevala sam ih kad sam se susretala s takvim ljudskim iskustvima u svojoj okolini. Ono što ne razumijem, što me užasava, jest da postoji način razmišljanja u kojem nema razlikovanja između dobra i zla, u kojem samo „ja“ određuje što je dobro i što je zlo, naravno, samo za „ja“. Osjećam se zastrašeno pred tim bezdanom relativizma koji samo naoko daje veličinu pojedincu, a zapravo nas obezvređuje dokidajući našu humanost.
Malo kasnim s odogovorom (koji je prilično offtopic) ali moram se nekako osvrnuti na ovo...

Ukratko, ne slažem se nimalo s idejom da postoji nešto vanjsko apsolutno u sferi ne-materijalnog (kao što je gorenavedeni "moralni zakon") a što se ne smije propitkivati iako vidim da je razmišljanje i zaključivanje na tu temu nekakav strašan čin koji druge rastužuje i deprimira što će im djeca odrastati u svijetu gdje neki o svemu misle svojom glavom, umjesto da prihvate te-i-te zadane kanone mišljenja van kojih se ne smije izaći.

Gore opisan "moralni zakon" smatram rezultatom razvoja društva i manifestacijom njegovog trenutnog stanja. To ne znači da ja osporavam njegov sadržaj u smislu npr. deklaracije o ljudskim pravima (uostalom, to je jako teško kad sam i sama produkt tog istog društva) ali isto tako ne vidim zbog čega ne bih trebala biti osviještena o genezi istog, razmišljati u povijesnom kontekstu te sumnjati u apsolutnost te "Istine" na isti način na koji nas je kritična misao i sumnja u ostale "Istine" iz naše povijesti dovela do toga da nastane i ta deklaracija, i uostalom sve ostale religijske, pravne i ostale društvene norme i konvencije.

Što se tiče moje izjave da živimo zato što ubijamo druga živa bića - ne vidim da bi ista bila na bilo koji način osporena? Zar je osvještenost i iskrenost prema sebi i svom postojanju nešto loše i negativno? Nisam napisala nigdje da izjednačujem pranje wc-a i ab, ali jesam da ne vjerujem u neku univerzalnu "svetost života" u sustavu koji je fundamentalno organiziran na drukčijim principima. Kad bih vjerovala u to morala bih onda vjerovati u neku izvanjsku posebnost ljudskih bića spram svih ostalih živih bića na Zemlji, a jedini način koji vidim je vjerovanje u "višu silu", "boga" i sl. što bi opravdalo taj izvanredni status koji bi u općem poretku zauzimali ljudi. S obzirom da u to ne vjerujem, ostaje mi uvjerenje da je vjerovanje u "svetost ljudskog života" u stvari jedan od načina na koje se naše društvo interno reguliralo i definiralo, kao što se pokuašava regulirati i definirati od trenutka kad smo se kao individue izdignuli iz razine "životinjskog preživljavanja", osvijestili o vlastitom postojanju te upitali o smislu svega toga.

Za zadnje potcrtano - ovo uopće ne razumijem, ako imam svoje mišljenje što je dobro a što zlo - zašto onda ne postoji opće poimanje što je dobro a što zlo? Osim ako pod općim smatraš apsolutno, sveobuhvatno, neupitno od svih ljudskih jedinki u potpunosti prihvaćeno. Zašto uopće ta silna nametanja granica slobodnom razmišljanju i propitkivanju, zašto je o ovom dobro imati svoje mišljenje a o onom grozno i moralna katastrofa, tko to određuje umjesto mene što je dozvoljeno a što grozno i zastrašujuće u razmišljanju svojom glavom? Što je tako strašno u pitanju zašto je pozitivno rađati? Osobno mislim da je problem da ljudi premalo razmišljaju, premalo analiziraju, uče, znaju itd a previše vjeruju "autoritetima". Nemam niti jednog "autoriteta" kojem bezuvjetno vjerujem, otvoreno priznajem da ostavljam mogućnost da u sve u bilo kojem trenutku posumnjam, ne mislim da je to loše, i nisam vidjela niti jedan argument zašto bi to bilo loše...

PS - spočitava mi se da nisam napisala da živim zato što sam rođena - ok, činilo mi se bjelodanim, ali evo, mogu napisati - živim zato što sam se rodila, živim zato što me nije pregazio kamion kad sam izletila na cestu s 7 godina, ni bus kad sam isto tako izletila s 25 godina, i zato što se desilo još 1000 sretnih (po mene) trenutaka zbog čega i dalje živim. Je li to dovoljno dobro? Evo, ja sam sretna zbog svega toga. I meni moj život je vrijedan (zaključak da ako život nije svet onda nije vrijedan je meni posve nerazumljiv). Ali se jako dobro sjećam da pred par godina moj život drugima nije uopće bio vrijedan, a kamo li svet, tako da bih rekla da je praksa demantirala teoriju...