Ja sam sa svojim bila u paničnom strahu da će umrijeti u krevetiću, da će se ugušiti (ne znam ni sama kako), da će mi ga netko ukrasti u dućanu,oteti iz kolica na ulici,da će ispasti iz naručja bilo kome tko nisam ja...opterećivala sam i sebe i ljude oko sebe svakodnevno.

Dok nisam čula jednu vrlo jednostavnu, zdravoseljačku rečenicu:
"Djeca su programirana da žive,ne da umru."

Naravno, trebalo je proći još barem pola godine da mi se hormoni poslože,uzimala sam neko vrijeme i Aktivin H da me malo "digne" i na kraju se sve nekako posložilo.

marjetarino,potpuno te razumijem i ne mogu ni zamisliti kako bih se ja osjećala da sam, kao ti, nažalost, jednu bebu izgubila.

Ukoliko ti neka vrst samopomoći ne pomogne,ja bih potražila stručan savjet.I zbog svoje dječice i zbog sebe moraš se opustiti i polako ponovo steći vjeru u sebe kao majku.