Draga Marjetarino,
ja kao majka anđela potpuno te razumijem.
I ja sam prošla isto to što opisuješ.
I da, strašno je.
Nisam išla psihijatru, ne zato jer mi nije bio potreban nego zato što uz dvoje male djece nisam imala vremena uopće otići.
Moja druga trudnoća je bila blizanačka i jednu bebu smo izgubili sa 35+5 tjedana trudnoće, hitni carski i na svu sreću stigla nam je živa i zdrava druga beba. Meni je ta godina bilo jako teška i stalno sam paničarila. Sve sam gledala, jel diše, jel se miče, koliko jede, koliko kaka, koliko piški, jel guguće, jel čuje, jel simetrično miče rukicama, nogicama, išli smo na vježbe jer je bila još i nedonošće. Uglavnom, prolazila sam ISTO to što i ti prolaziš. Onaj tko to ne proživi ne zna šta je to. I da, ti tvoji strahovi su PTSP od druge trudnoće.
Ja sam jedva čekala da beba naraste, da prohoda, da progovori kako bi se uvjerila da je sve u redu. I dan danas gledam jel diše - ne više onako panično ali pogledam. Počela sam bila raditi kada je imala 15 mjeseci i još nisam bila došla k sebi. Počela sam se smirivati i manje paničariti a time i kvalitetnije živjeti kada je dijete navršilo dvije godine i od onda polako je moje stanje sve bolje.
Neki magičan savjet nemam. Ako se možeš organizirati otiđi do psihologa ili psihića možda ti pomognu. Zavisi na koga naletiš. Navodno na Rebru ima neki psiholog koji je dobar za slučajeve PTSP zbog gubitka. I da ne zaboravim. Kada sam već bila u tolikoj depri (mislim paničarila sam ali sam bila i u depri-povezano je to) da nisam mogla spavati po noći od panike ili tuge-upisala sam faks-3. razlikovnu godinu. Malo sam promijenila okolinu, neki drugi ljudi, neke druge teme, nikome tamo nisam rekla što sam prošla, mm ili baka su čuvali dječicu tih sat-dva, par dana svaki drugi tjedan, učila po noći (ovak i onak nisam mogla spavati), dala sve ispite u roku. I eto, nakon dvije i pol godine - život je lijep.
Ovo je moja priča, razumijem te. Meni je pomoglo usmjeravanje moje pažnje i energije na nešto drugo, kvalitetno i korisno. Prije faksa sam išla na aerobic ali me on nije dovoljno zaokupio. Skroz sam se našla u tom učenju. U životu nisam sa većim guštom pisala referate i seminare, učila engleski ili ekonomiku poduzeća. A tek statistika - koja uživancija. I to sve kada su djeca spavala, po danu ili po noći.
Biti će ti dobro, za cca 2-3 godine, a dotle možda da si nađeš neku preokupaciju. Moja frendica je u sličnoj situaciji šivala, i šivala, i šivala, noćima. I prodavala. I zarađivala. Svatko ima svoje interese.