Meni vrlo bliska osoba izgubila je dijete od godinu dana. Na mene je to jako loše utjecalo.Sama pomisao da u 21.st.život i dalje može biti tako krhak. Mislim da je to kod mene pojačalo onaj normalni strah koji svaka mama osjeća za 300%. Dok je bio manji isto sam se strašno zamarala provjeravanjem diše li,kako se razvija...Sada kada je veći moram priznati da sam se ipak opustila. Jedino kada je bolestan od muke ne mogu spavati cijelu noć. Užasno se bojim temperature,stalno provjeravam i što je najgore prošlo se ljeto baš dogodilo da smo cijelu noć bili u bolnici na infuziji i kada smo se vratili kući za sat vremena je bez obzira na čepić,tuširanje temperatura podivljala na 41,5. Ne moram ni reći kako sam se osjećala dok smo jurili ponovo u bolnicu,mislila sam dobiti će konvulzije ili umrijeti.
Potpuno razumijem postavljačicu topika ali nekako si moramo pomoći. I ja misli da je to što proživljavaš PTSP. I ja ga očito imam u nekom umanjenijem obliku iako je doživljen posredno. Teško se s tim nositi. Ja moram priznati da sam prije nego sam rodila dijete bila izrazito optimističan tip,neopterećen bilo kakvim umišljenim strahovima i da mi teško pada ova promjena koja mi se dogodila. Uz ogromnu ljubav koju osjećam za dijete razina straha jednostavno me smlavila.Ali evo što je stariji sve to biva puno bolje. Čitaj literaturu za samopomoć,opusti se onim što voliš,razgovaraj o svojim osjećajima sa bliskim osobama,liječnikom ili sa nama na forumu. Olakšaj si koliko možeš i sretno.