I ja sam imala dečka prije trinaestog rođendana .
ivarice, u šestom razredu, kažeš? A. bi se isto bojao. Ja bi tako rado da se ne boja i da to ne želi, iako, naravno, nema nikakvog zla od tog nesretnog bojanja (eventualno zbog kemikalija, ali ne znam baš u kolikoj mjeri je to neka stvarna opasnost). To meni smeta što je trend takav da se tako mali hoće bojat, šminkat, oblačit odraslo i što je svijet takav da im to nudi. Bojanje smo zasad stavili van granica, iako, da odgovorim mitovski - mislim da danas nije neobično. U njegovoj školi ima dosta dječaka obojane kose, cura valjda i više, ali ja gledam kakvi su dečki baš zbog tih njegovih želja. A. zasad ima probušeno uho. Pustili smo ga da čeka godinu dana, od trećeg do četvrtog razreda. Kako je ostao uporan u toj molbi, na polugodištu četvrtog smo ga odveli na bušenje uha. (Tata mu je bio jako protiv, s objašnjejem da je to "tako đikanski", ali na kraju je morao priznati da mu je to nikakav argument.) Sad je ponosan vlasnik jedne male naušnice sa peace znakom, i jedne s malim cirkonom. Tu mu je prodala teta iz zlatarne pod mušku. Ja sam izrazila jaku sumnju u muškost takve naušnice kad je došao s njom, lol, a i on je imao svojih sumnji, ali je malo gledao okolo nekoliko dana što se nosi i da, ispada da dečki nose cirkone u uhu. Eto.