kako prepoznati kraj???

[banania]

Eto opet ja, sa svojim relativno slicnim problemom...neki od vas vec znaju, a za one koji ne znaju, nalazim se u jednoj izrazito kompliciranoj vezi sa muskarcem koji je izrazito introvertiran, pun mrznje i negativnosti, netolerantan, egocentrik, istovremeno nevjerojatno osjetljiv i intuitivan, spreman pomoci svakome, zabavan...i imamo zajednicko dijete...kad smo tek prohodali, imala sam osjecaj da lebdim, bila sam potpuno zanesena tim osjecajem zaljubljenosti, da nisam htjela vidjeti znakove njegovog karaktera koji mi se uopce nisu svidali, i buduci da ispocetka nismo mogli komunicirati na verbalnoj razini, nisam mogla biti sigurna, tko je on zapravo i kakav je...u trenutku kad sam pocela shvacati da je izrazito tezak, vec sam bila trudna, i cinilo mi se prekasno za odustati, a da ne pricam o tome, da sam netko tko oduvijek pazljivo slusa, znakove svemira koji nas usmjeravaju, mislila sam da je to dijete, znak i spona koja nas zeli zadrzati zajedno, tako sam se i ponasala vec 4 godine koliko smo zajedno...i mislim da nisam bila potpuno u krivu, jer cinjenica je da smo se oboje puno promijenili otad,nabolje svakako,medutim kod njega ima jos uvijek previse stvari koje me smetaju i sa kojima ne mogu zivjeti...to sam mu i rekla,i rekla sam mu da ga napustam...i sad se on ponovno "probudio" po 5 put, i odlucio se mijenjati, jer misli da da ce me tako zadrzati, a pomoci i sebi, jer cinjenica jest da nije sretan i vjerojatno nikad nije ni bio, jer akumulira mrznju i bijes vec godinama, i nikad nije govorio o tome, a kamoli pokusao to rijesiti...momentalno zivimo i dalje zajedno, spavamo odvojeno, uzima homeopatske lijekove za balansiranje raspolozenja, i dala sam mu rok od 2 tjedna da razmisli kod kojeg psihica zeli ici na razgovor, jer ocigledno treba sa nekim razgovarati, isto tako razgovara puno vise i sa mnom, i to o temama koje su mu nekad bile nezamislive, tipa duhovnost, karma, alternativni pristup zivotu...a ja u svemu tome, se osjecam potpuno izgubljeno, s jedne strane, zelim pomoci, ne samo njemu, vec bih osjecala isto za bilo koje bice koje trazi moju pomoc, i sa druge strane, mislim da gubim vrijeme, da to nema nikakvog smisla i zelim ljubav, zelim biti sebicna, posvetiti se sebi, i eventualno si dopustiti novi pocetak, mozda novu ljubav, zdraviju i bolju, zdravu sredinu za nase dijete i za mene...dosadilo mi je zivjeti pod konstantnim pritiskom, biti kritizirana za sve i svasta, biti jedini roditelj nasem djetetu, jer on i ona imaju istu tako jako los odnos, jer je on velika lijencina, i ne razumije da da bi nesto dobio, mora nesto i dati, pricam o emocijama, naravno....sto je pravo rjesenje, ostati sa njim, makar ga vise ne volim na pravi nacin, radi njega, radi djeteta, radi materijalne sigurnosti ili ga napustiti, jer si vise nemamo sto pruziti????
Cinjenica je da sam uzasno losa u raskidima nikad nisam znala PREKINUTI,cak i dok sam bila mlada, znaci bez djeteta, imala sam jednog decka kojeg sam pokusavala ostaviti mjesecima, ali nisam imala srca, dosao bi mi plakati ispred kuce, pa bi mi ga bilo zao, sve dok nije otisao raditi u inozemstvo, i ja sam se zaljubila u drugoga...tako da stvarno ne znam,sto mi je raditi...vjerujem da ce se odgovor pojaviti...radi se valjda o tome, da ne zelim nikoga povrijediti, prvenstveno nase dijete, zelim da ima maksimalne sanse za dobar zivot, isto tako osjecam da se ja i moj partner, znamo otprije, i da imamo problem koji trebamo rijesiti, dakle htjela bih obaviti najbolje sto mogu to sto trebam, biti u miru sama sa sobom, znajuci da sam dala sve od sebe i ici prema naprijed;...eto tu sam svasta nacrckala, ako netko ima nesto pametno neka mi pise, rado bih cula tude misljenje.

[Ripcord]

Bila sam u donekle sličnoj situaciji i odabrala sam bebu i sebe, jer sam smatrala da u trudnoći trebam staviti svoje (time neposredno i bebino) zdravlje prije svega - točnije živciranja zbog muškarca kojeg sam i ja voljela i on mene, ali je bio silno nezreo.

Prvo misli na sebe, a ako on dokaže da se promijenio (što je moguće, pogotovo sad kad je suočen s očinstvom), uvijek se lako vratiti u vezu.

[stray_cat]

bok

ako se financijski osamostalis puno ces lakse donositi odluke

to njega ne mozes mijenjati, mozes mijenajti jedino sebe. isto tako ljudi s ene mijenjaju zbog toga sto im neko postavi ultimatum ili ih necim ucjenjuje. ljudi se mijenjaju ako to sami zele

kako bi organizirala zivot da si sama sa malom pod pretpostavkom da ostanes tamo gdje si sad? od cega bi zivila u hr ako se odlucis na povratak?

sto god da radis nemoj nista raditi impulsivno nego stvarno isfiltriraj sto je dobro za tebe i za malu (emocionalno, socijalno, financijski) i tek onda kreni u akciju

ja zivim sa nizozemcem i koliko god je on liberalan i emancipiran kod nas postoji razlika u kulturi i mentalitetu. to nam je cesto problem u komunikaciji i razumijevanju sto druga strana zapravo porucuje ili zeli

[kam]

Ja bih samo potpisala Stray-cat od riječi do riječi.

[stray_cat]

Prvo misli na sebe, a ako on dokaže da se promijenio (što je moguće, pogotovo sad kad je suočen s očinstvom), uvijek se lako vratiti u vezu.

ovo sto cu napisati ne znaci da te napadam samo mi je recenica dobro sjela

bilo kakva veza trazi razumijevanje sa obje strane da bi stvar funkcionirala

vrlo cesto mi s balkana funkcioniramo tako da svakog ko ne misli kao mi dozivljavamo kao provokatira.

ako neko ne misli kao ja i ne slusa sto mu kazem to ne znaci da me provocira ili ignorira, mozda je taj neko jednostavno drugaciji i ponasa se onako kako to njemu odgovara

mislim da se jako puno veza raspadne zbog lose komunikacije i cinjenice da nas niko nije naucio slusati i pregovarati. nije u pravu onaj tko se bolje dere, jace lupa sakom po stolu ili ko se bolje duri i emocionalnim ucjenama tjera partnera na poslusnost

[Ripcord]

ovo sto cu napisati ne znaci da te napadam samo mi je recenica dobro sjela

bilo kakva veza trazi razumijevanje sa obje strane da bi stvar funkcionirala

vrlo cesto mi s balkana funkcioniramo tako da svakog ko ne misli kao mi dozivljavamo kao provokatira.

ako neko ne misli kao ja i ne slusa sto mu kazem to ne znaci da me provocira ili ignorira, mozda je taj neko jednostavno drugaciji i ponasa se onako kako to njemu odgovara

mislim da se jako puno veza raspadne zbog lose komunikacije i cinjenice da nas niko nije naucio slusati i pregovarati. nije u pravu onaj tko se bolje dere, jace lupa sakom po stolu ili ko se bolje duri i emocionalnim ucjenama tjera partnera na poslusnost

Ne razumijem komentar. Inače, uopće ne mislim da su mišljenja suprotna od mojih provokacija, a razlog zašto sam se uopće upustila u komentiranje ove teme jest zato što sam i sama bila, kao što sam napisala u sličnoj situaciji.

Željela sam prekinuti vezu jer sam znala da nema budućnosti i da bi njezin nastavak bio mučenje. Dogodila se (da, dogodila uz zaštitu) trudnoća, pa sam normalno željela ipak dati sve od sebe da veza uspije. Promjena s njegove strane nije bilo, dapače, imao je osjećaj kao da sad ima još neka veća prava na mene i da ga sigurno neću ostaviti. Osjećala sam se užasno i fizički i psihički. I onda sam odlučila staviti bebu i sebe na prvo mjesto, a on ako se promijeni i uozbilji bio bi itekako dobrodošao, a dotad je mogao učestvovati u bebinom životu koliko god želi.

On je ostao isti, a ja sam s vremenom krenula dalje, i nije mi nikad bilo žao. I premda nisam živjela u inozemstvu, bila sam na drugoj godini faksa, bez prihoda i s roditeljima u najlošijoj financijskoj situaciji ikad (umirovljenici u dugovima do grla), tako da ne govorim s nikakvog pijedestala i savršeno sređene situacije u životu.

[banania]

Dakle, hvala na odgovorima, Stray ti vec dakle dobro znas u kakvoj sam situaciji, makar moram reci da je ovaj put ipak malo drugacije, dakle, u ovom trenutku me vise ne muci toliko prakticna strana razlaza, vec vise ona psiholoska...danas se osjecam puno jacom nego prije godinu dana, i mislim da smo dosli ili do kraja ili do novog pocetka...ovaj put nisam postavljala nikakve ultimatume, on je sam odlucio da je bilo dosta, i postalo mu je jasno da ima veliki problem kojeg mora rijesiti i isto tako mu je jasno da nitko ne bi mogao zivjeti sa nekim tko se ponasa poput njega...on je nesretan, ogorcen, pun ljutnje vec odavno, nikad nije pokusao rijesiti probleme koji su mu se samo gomilali i pritiskali sve vise...svi se mijenjamo u trenutka kada smo pritisnuti i kada vise ne moze drugacije, koliko cesto cujemo da je netko dozivio ovakvu ili onakvu nesrecu, koja ga je protresla do kostiju i natjerala na promjene...zasto strah od gubitka dragih osoba ne bi bila jedna isto takva "nesreca" koja bi nas natjerala da si postavimo prava pitanja i potrazimo prave odgovore...
Ja zaista vjerujem da se svi susrecemo sa razlogom, da razmijenimo, ako on stvarno zeli i ako ja to stvarno mogu, onda je moja duznost da mu pomognem, istovremeno nasa kcer uci vaznu zivotnu lekciju, a to je, da se treba boriti do samoga kraja, da je svako zivo bice vrijedno truda i da treba uloziti max ako zelis da nesto uspije...nikad nije prekasno za rastanak ako stvarno nema drugog nacina...mozda sam stvarno glupa i naivna...ali ne bih bila u miru sama sa sobom da odem sada kad on napokon razmislja i pokusava ici nabolje a istovremeno postuje moju distancu i ne prisiljava me na glumu,napokon mogu biti iskrena, sto je veliko olaksanje...
Ripcord, hvala ti na odgovoru, zao mi je da ti nije bilo lakse, ali ocigledno si bila dovoljno jaka da se izboris za sebe i za svoje dijete, i tvoja odluka je bila dobra...ja sam isto razmisljala o prekidu tokom trudnoce, drago mi je da ga nisam i obavila, jer ipak je vrijedilo truda sve sto smo prosli dosad, bilo je puno lijepih trenutaka i nadam se da ce ih biti i jos, mozda drugacijih ali i dalje lijepih...iskreno cisto sumnjam da bih se mogla vratiti u vezu iz koje sam otisla, jer vec pri odlasku bih trebala biti potpuno sigurna u svoj i jednom kad zavrsim jednu stranicu, vise se ne vracam, osim kao na lijepu ili ruznu uspomenu...

[Ripcord]

Želim ti snagu da sprovedeš svoju odluku i puno sreće tebi i kćeri!

[asa]

Banania, evo mog priloga. Prati sebe i svoj osjećaj, pusti da sazrije u tebi, nisu to odluke koje se donose u dva dana. Dobro si rekla, za prekid uvijek imaš vremena. Ne znam detalje, kako se on točno ponaša jer je nezadovoljan i ljut. Ali svejedno, svakako, primarno radi sebe, mora otkriti zašto je ljut, na koga, da ne bi razarao dalje sebe i onda sve oko sebe. Dakle, mislim da si dobro napravila, psihijatar i pomalo podizanje tepiha pod kojim je sve zatrpano. Korijeni su najčešće u djetinjstvu, u odnosima ponuđenima kao primjer. Svi nosimo te slike u sebi.
A što se tiče vašeg odnosa, ako stigneš i možeš, preporučujem ti odličnu knjigu, koja će ti donijeti olakšanje i razumijevanje sebe i njega, kako god vi završili. Knjiga nije jedna od onih popularne psihologije s američkim predznakom, s instant rješenjima, pisao ju je novosadsko-ljubljanski psihoterapeut, vrlo iskusan i odličan teoretičar, vrlo lako se čita taj jednostavni jezik. Govori o tome da u ljubavnim odnosima zapinjemo zbog različitih predodžbi o tome što ljubav jest a ne zbog toga što ljubavi ima ili naprosto nema. Zbog krivih iščitavanja ljubav pomalo nestaje. Knjiga se zove Formule ljubavi, autor: Zoran Milivojević,imaš i njegovu vrlo kvalitetnu stranicu, googlaj malo. Sretno!

[stray_cat]

e gle, francuska je jos netolerantnija prema stancima nego nl i mislim da ogromna kolicina njegovih frustracija lezi tu.

ako ste financijski stisnuti, ako vam je roditeljstvo pojelo vezu i nema puno prostora za vas dvoje sve to uzima danak

ti osim sto si zavrsila u vezi u kojoj je i dijete trebala si promijeniti sredinu i u potpunosti se naviknuti na drugi mentalitet, druge zivotne navike i drugu kulturu. vjerovatno ti nedostaju ljudi sa kojima si se druzila u hr. ja sam se tu recimo snasla i upoznala nesto "nasih" ljudi pa mi to olaksava jer mats jednostavno ne kuzi nasu spiku, nase filmove, nas humor i nasu logiku.

@ripcord; onaj dio kad velis "ako on dokaze da se promijenio...."

veza nije rat izmedju dvije strane pa da jedna strana mora poslusati drugu. svako ima pravo na svoje osjecaje i biti to sto je. ne mozes od nekoga ocekivati da se mijenja zato jer si ti zacrtas u glavi sliku sto ocekujes od partnera pa ga onda tjeras da bude takav i ako na to ne pristane onda ti imas ideju da on to radi samo da ti prkosi. nismo mi u vezu ubacene da bi muskima pokazale kako trebaju zivjeti i nece oni bez nasih ideja i uputa propasti. svaka je osoba prica za sebe i trebalo bi prepoznati kakav je neko i iskristalizirati sama sa sobom da li ti sa takvom osobom zelis imati djecu i zajednicki zivot.

nemres od nekog ocekivati da se mijenja zato sto su dosla djeca ili zato sto im ti banes u zivot.

ovo se ne odnosi direktno na tebe, pisem opcenito jer vidim di su se raspadale moje prijasnje veze i di se raspadaju veze mojih frendica

[Ripcord]

@ripcord; onaj dio kad velis "ako on dokaze da se promijenio...."

veza nije rat izmedju dvije strane pa da jedna strana mora poslusati drugu. svako ima pravo na svoje osjecaje i biti to sto je. ne mozes od nekoga ocekivati da se mijenja zato jer si ti zacrtas u glavi sliku sto ocekujes od partnera pa ga onda tjeras da bude takav i ako na to ne pristane onda ti imas ideju da on to radi samo da ti prkosi. nismo mi u vezu ubacene da bi muskima pokazale kako trebaju zivjeti i nece oni bez nasih ideja i uputa propasti. svaka je osoba prica za sebe i trebalo bi prepoznati kakav je neko i iskristalizirati sama sa sobom da li ti sa takvom osobom zelis imati djecu i zajednicki zivot.

nemres od nekog ocekivati da se mijenja zato sto su dosla djeca ili zato sto im ti banes u zivot.

ovo se ne odnosi direktno na tebe, pisem opcenito jer vidim di su se raspadale moje prijasnje veze i di se raspadaju veze mojih frendica

Malo je offtopic, ali budući da si me prozvala imam osjećaj da trebam odgovoriti.

Nikako ne smatram vezu bojnim poljem, ali smatram da s djetetom dolazi odgovornost koja te mijenja. U krajnjem slučaju, kad sam rodila, i kad su me prijatelji ispitivali što mi se najviše u životu promijenilo (misleći da ću reći da mi nedostaju česta tulumarenja i izlasci), moj odgovor je bio: prioriteti!

U mojem slučaju, mislila sam na mijenjanja u smislu odmaka od loših stvari kao što su određene ovisnosti i prihvaćanja odgovornosti u smislu 'odrastanja' tj. napokon prestanka života na 'majčinoj sisi' i pronalaženja posla. Ja sam u trudnoću učila i radila kad god mi je neki poslić ponuđen, a budući tata (nit je išao na faks, nit je bio dijete, nit je ikad u životu išta radio) nije smatrao da sad mora baš počet radit ako nije nužno, nego se nadao da će okolina nekako pripomoći da ne budemo gladni i žedni. U tom smislu o promjenama ja govorim, prije svega.

Druge stvari (kojih je bilo) nisam očekivala da će promijeniti, ali bar te neke osnovne - da, očekujem da svaki budući roditelj prihvati.

[banania]

Asa hvala na prijedlogu, prosurfat cu na tu temu, jer je zapravo to ono sto me muci, mislim da mi zapravo i imamo sanse pod uvjetom da smo oboje spremni na promjene i od Nove Godine to je postao i slucaj, mislim da je nama zenama uvijek nekako lakse jer o svemu klaframo, i na taj nacin se oslobadamo pressinga i cesto nailazimo na pozitivna rjesenja, ako i ne stalno ih trazimo, dok muskarci, moj decko pogotovo nema apsolutno nikakvu naviku intimnih razgovora, nikome se ne povjerava niti je ikad mislio da je to vazno...prema tome sve probleme koje je imao samo je zakopao negdje duboko i svoje nezadovoljstvo izrazava kroz potpuno banalne stvari...ima puno faktora koji ga objasnjavaju, i meni je zapravo jasno, zasto je on ovakav ili onakav, i jasno mi je da kad explodira to nema veze sa mojom malenkosti, vec je to njegov nacin ispraznjavanja...dakle sad taj njegov los nacin treba zamijeniti dobrim...odlucio je krenuti u setnje sumom, odlaziti cesce u setnje sa nama,ici kod psihica, razgvarati o stvarima koje ga muce, mislim da bi mu sve to skupa trebalo pomoci da poslozi nered u glavi....
Sto se tice mog navikavanja na Francusku, otkad smo preselili u manji gradic i dalje u blizini Mulhouse-a, preporodila sam se, imam svoj krug ljudi Francuza koji mi odgovoraju, pocinjem raditi u 3.mj, tako da sam zadovoljna, Stella ide u super skolicu u kvartu...eto jedino sto jos fali je ta emotivna sigurnost sa mojim deckom...
Necu nista predvidati, sto bude bit ce...Hvala jos jednom svima, vasi odgovori mi svakako pomazu

[Lutonjica]

banania, želim vam sreću i da uspijete.

ja sam skroz drugi tip ličnosti, bila sam u vezi s točno takvim muškarcem, ali sam ga ostavila jer, koliko god ga obožavala (a fakat sam ga obožavala) i koliko god ga shvaćala i razumjela, smatrala sam da zaslužujem i želim u životu bolje i više od onoga što sam mogla dobiti od njega.

istina, meni je bilo lakše ostaviti ga jer nismo imali djece. a jedan od razloga zašto sam ga ostavila jest i taj da duboko u sebi, bez obzira na svoju zasljepljujuću ljubav prema njemu, svojoj djeci nisam željela takvog oca :/

i mogu ti reći da nisam požalila. i da mi je to bila jedna od najboljih odluka u životu.

sreću vam želim.

[asa]

Još malo, da ti skratim put, dio intervjua sa Zoranom Milivojevićem. Napominjem da ti ništa ne želim iz ovoga sugerirati, vezano uz tvoju odluku, ne bojim se odgovornosti, nego je zaista odluka samo tvoja, jer ti najbolje osjećaš kako ti/vam je. Kada sam čitala ovu knjigu, imala sam osjećaj da krčim jednu šumetinu svakakvih misli,zaključaka, predrasuda, konstrukcija... To i tebi želim, da malo pročistiš šumove, da se stvari nazovu pravim imenom i stave na svjetlo dana. Mistifikacije donose raznorazne obmane i konstrukcije, lako se u to zapadne. Možda, ja sam tako razmišljala, bi bilo dobro i da zajedno odete kod kvalitetnog psihijatra. Ja nisam uspjela u tome. Evo dijelova intervjua:

Dr. Zoran Milivojević napisao je prije 15 godina knjigu „Formule ljubavi“, koja je tek lani doživjela svoje predstavljanje u Hrvatskoj, u izdanju Mozaik knjige. Uložio je silan trud i tijekom svoje dugogodišnje psihoterapeutske prakse - zapravo još i ranije, počeo je za studentskih dana - bilježio je i bilježio zablude, iskrivljene predodžbe o ljubavi koje su mnoge ljude dovele do stanja dugotrajne patnje. Želio je to spriječiti: analizirao je zabilježeno, sistematizirao i ponudio modele prevencije za široke mase jer, kako i sam kaže, tek mali broj povlaštenih dolazi na psihoterapiju.

- U knjizi „Formule ljubavi“ kažete da je ljubav sve ono što ljudi vjeruju da ona jest. Što je za Vas ljubav, a što ona nije?

- Ljubav je zapravo vrlo jednostavna, ali smo je mi strašno zakomplicirali. U svom najširem smislu ljubav je emocionalno vezivanje. Kada se netko emocionalno veže za nekoga ili za nešto, to ugrađuje u svoj intimni svijet, razvija osjećaj pripadnosti i povezanosti. Često savjetujem ljudima da odgovor na pitanje što je ljubav potraže gledajući dokumentarne filmove o primitivnim plemenima u kojima se ljubav pojavljuje u svojoj najčistijoj formi, bez ukrasa i kulturnih slojeva koje smo joj pripisali. Dakle, ljubav nije ništa spektakularno, to je nešto obično, nešto na što svaki čovjek ima pravo, kao što ima pravo na život i zdravlje.


- Zašto su, generalno gledano, ljudi nesretni u ljubavi? Koja su to pogrešna uvjerenja koja ih dođu glave?

- Ima ih puno, ali generalno je da ljudi imaju nerealne zahtjeve zbog kojih su spremni ostaviti prvog/prvu, drugog/drugu, trećeg… I onda obično sredinom tridesetih godina počnu sumnjati je li s njima sve u redu. U terapiji obično dođemo do toga da imaju pogrešne predodžbe o ljubavi. Tome u velikoj mjeri pridonose mediji uzgajajući mit o romantičnoj ljubavi. Romantična ljubav je ona koja je dostojna romana. Romantična ljubav po mjeri Tristana i Izolde. U 19. stoljeću situacija je bila vrlo slična današnjoj: djevojke se nisu htjele udati za mladića kojeg su im izabrali roditelji, nego nekoga tko udovoljava njihovoj romantičnoj predodžbi o ljubavi. Međutim, ljudi zaboravljaju da je roman fikcija, da ljubavi iz romana nisu realne, nego fantazija.

Smatram da je ljubav elementarno jednostavna, to je osjećaj pripadnosti zbog kojeg nam netko postane značajan drugi. Ljubav je higijenska potreba, ona nije izvor užitka, beskonačne sreće i ekstaze, nego jedna od stvari koja nam pomaže da živimo život dalje. Meni najdraža definicija ljubavi jest da nije ljubav kad ljudi gledaju jedno u drugo, nego kad gledaju u istome pravcu.

- Kako ipak ostati u odnosu s voljenom osobom, unatoč nepodudaranju naših predodžbi o ljubavi?

- Najvažnije je shvatiti razliku između predodžbi i same ljubavi. Kada ljudi shvate da postoji ta razlika, tek tada mogu imati neki odnos prema svojoj predodžbi o ljubavi. Tada je mogu sagledati, mogu je promisliti, kritički preispitati, mogu odbaciti uvjerenja koja su prerasli ili za koja nisu ni bili svjesni da ih imaju. Tada netko može reći: „Sada mi je smiješno što sam nekad vjerovao da je ljubav kada ...“ Ali tada se može razumjeti i partnerova predodžba, mogu se shvatiti preklapanja, zajedničke točke, i ustanoviti razlike. Tek kada razumijemo kako partner definira ljubav, kako je pokazuje i kako želi da ju primi, tek tada otkrivamo njegov jezik ljubavi. Tada mu možemo reći da ga volimo ne našim jezikom, već njegovim, na način da on zaista osjeti ljubav. Tada nestaju mnogi nepotrebni nesporazumi iako ljudi svoje predodžbe nisu uopće promijenili.


Miješanje i utjecaj roditelja povezan je sa životom u zoni užitka i tvrdoglavim odbijanjem da se odraste. Roditelji ne daju djeci da odrastu jer se boje da će tako izgubiti vrijednost i smisao svog života... To je često slučaj u onim na silu održavanim brakovima; kad žena, recimo, pristaje biti u groznom braku s muškarcem koji se lažno predstavio kao gentlemen, a ispao svinja, djeca odrastu i trebaju otići – žena se boji da odlazi njezin smisao života i da će ostati sama s groznim čovjekom.
Roditelji žele uređivati život svojoj djeci. U partnerskim odnosima to se pojavljuje kao veliki problem, čak i među obrazovanima. Mi na terapiji učimo ljude da svatko treba urediti odnos sa svojim roditeljima. Ona sa svojima, on sa svojima. Jedna od tipičnih grešaka koje čine muškarci jest da žele biti i dobri muževi i dobri sinovi. Može, to je super, ali moguće samo dok nema konflikta. Kad počne konflikt, on mora izabrati. Normalan, koliko-toliko zreo muškarac, izabrat će ženu, ona mora biti važnija od mame jer se sa ženom podižu djeca i živi život. A ključan je pak trenutak u roditeljstvu – kad trebamo prihvatiti svoju manje važnu ulogu ne bismo li tako djetetu omogućili život odraslog čovjeka.

Razočaranje u ljubav obično završi tako da se žene okreću djeci. Kad žena nije s mužem uspjela napraviti kule i gradove, jer se pokazalo da je on primitivac koji je zanemaruje i samo misli na seks, ona se u svojoj duši razvela, a svoj unutarnji konflikt razriješila tako da se okrenula djeci. Ali to je mnogo češće sebičnost, a ne roditeljska odgovornost.

[stray_cat]

Malo je offtopic, ali budući da si me prozvala imam osjećaj da trebam odgovoriti.

Nikako ne smatram vezu bojnim poljem, ali smatram da s djetetom dolazi odgovornost koja te mijenja. U krajnjem slučaju, kad sam rodila, i kad su me prijatelji ispitivali što mi se najviše u životu promijenilo (misleći da ću reći da mi nedostaju česta tulumarenja i izlasci), moj odgovor je bio: prioriteti!

U mojem slučaju, mislila sam na mijenjanja u smislu odmaka od loših stvari kao što su određene ovisnosti i prihvaćanja odgovornosti u smislu 'odrastanja' tj. napokon prestanka života na 'majčinoj sisi' i pronalaženja posla. Ja sam u trudnoću učila i radila kad god mi je neki poslić ponuđen, a budući tata (nit je išao na faks, nit je bio dijete, nit je ikad u životu išta radio) nije smatrao da sad mora baš počet radit ako nije nužno, nego se nadao da će okolina nekako pripomoći da ne budemo gladni i žedni. U tom smislu o promjenama ja govorim, prije svega.

Druge stvari (kojih je bilo) nisam očekivala da će promijeniti, ali bar te neke osnovne - da, očekujem da svaki budući roditelj prihvati.

nisam prozivala tebe ko tbe nego mi je samo ta recenica sjela ko dobar pocetak

sori ak si se osjetila prozvanom

[Ifigenija]

Banania,
nitko ne može točno znati što je i kako je kod vas, ali puno mi je stvari zazvučalo nekako "opće". Muškarci koji su lijeni, nisu baš na ti s osjećajima, pa su puni negativnih osjećaja, pa se veza komplicira... i na koncu - znam jako malo ljudi koji barem povremeno ne misle da bi njihovom mužu ili ženi dobro došao razgovor sa stručnjakom - jer nisu baš "normalni". U stvari, svi smo mi i munjeni i normalni, i naše se veze održavaju ako smo spremni vidjeti da smo svi krhki, obični ljudi, i da je u redu davati drugome ono što mu treba da se osjeća sretniji, pa će on odahnuti i biti više slobodan, zadovoljan, i više davati. Kad se dovedemo u stanje stalne krize, i stalno gledamo u to tko je kakav, čini nam se da smo u paklu i da moramo donijeti odluku.
Roditeljstvo je naporno, brak zna biti naporan, to je istina.
Osobno sam prošla kroz razne faze i drago mi je da sam ostala vjerna svojem braku i ljubavi. I kolikogod ofucano bilo - sve više se volimo, iako je znalo izgledati kao da smo u banani skroz. Kažu da su dugoročno najsretniji brakovi oni koji su prvih šest godina bili jako mučni, to su kao neka istraživanja, a objašnjenje je da su to oni koji su se najviše otvorili, pokazali, tražili, mučili se - dok nisu upoznali svoje granice, partnerove granice, iskusili ljepotu zajedništva i pronašli razlog zašto su zapravo zajedno.
Ljepota braka, to mi je sve jasnije, nije u onim iskricama, to osjetiš na glavnom kolodvoru s prvim strancem kadgod ti dođe - ako se upustiš u očijukanje - nego u trajnoj odluci da ostaneš vjeran, da si zajedno. Kad si predočiš tih pedeset godina skupa, automatski shvatiš da moraš dati više prostora, manje tražiti (jer ćeš kroz 50 godina imati prilike za sve), i zapravo ti je jasno kako je predivno da se druga osoba vezala za tebe na tako lijep, trajan i ozbiljan način.
I na koncu, kažu pametni ljudi - u braku ne treba svaku čut ni vidit, ilitga još bolje - uvijek se pitat - kako je njemu ili njoj, i kakva sam ja... jer to nam je posao. A mi stalno - vidi nju, vidi njega, a ja trebam, osjećam se vako-nako... ako ćeš pobrajat osjećaje i stalno tražit od drugoga da ih pumpa osuđuješ se na kaznu za cijeli život.
Čovjek ima i svoje upse i downse i na poslu i privatno, i sa roditeljstvom, nije svaka partnerova zlovolja prema nama; nije to lako, i on se prilagođava novom životu, izazovima...

Da ne duljim - prokušan recept - gradit život, prijateljstvo, naći način da se zabavljaš, i mužu pružati sve one lijepe ljubavne stvari koje su vas vezale kad ste bili zajedno. I pustiti njemu da bude isti taj, ne tjerati ga od sebe jer je nekad ovakav ili onakav. Svatko je. Prijeđi preko toga, ponudi čašu vina uz glazbu, film, karte, nasmij se, pričaj o lijepim uspomenama.. i polako.

Sve to može biti dobro!

Vi ste na samom početku braka, i meni se ne čini da imate baš neki realni problem osim života kao takvog, i braka koji se tek uči Ne možeš "riješit" stvari beskonačnim razgovorima, niti se uhvatit ukoštac, pa se sve složit. Iskreno, mislim da je najbolje staviti lijepo sve nevolje ad acta i živjet u miru, ljubavi i zadovoljstvu neko vrijeme; nek vam to bude glavna stvar - vidjet gdje možete nešto lijepo doživjet, pa će se neke stvari same od sebe riješit, a neke druge možda dobiju novo značenje, ili ih se lakše otvori. E, i problem nečijih loših osjećaja ili problema najgore se rješava uperavanjem prsta - ti trebaš psihologa; on se može toga sramit, može imati svoje bedove s kojima ne zna baš kako bi, nije spreman u tom trenu, to ne možeš tjerat nekoga.Ja imam dvije fobije, baš fobije, i stvaraju nam problem, ali moj muž nije sjeo meni na glavu i rekao - sad ideš psihijatru dok to ne riješiš, iako bi bilo zgodno da nemam tu jednu fobiju koja nam zagorčava ljetovanje, dovodi nas i u sukob s određenim ljudima jer to nisu u stanju shvatiti... probali smo jednu terapiju, malo se ublažilo, ali još me fobija muči, on je to prihvatio i živimo, on, ja i moje dvije glupe fobije... ja sam mu jako zahvalna jer me prihvaća takvu kakva jesam, i sa mnom otrpi te neke probleme koji izlaze iz mene. Isto bi mogao reći - luda žena, ali ne kaže...
Ako zamisliš muževu nutrinu kao da se sastoji od kojekakvih "lavova" - dobrih, loših, možeš se sjetit one stare poslovice - pobijedit će lav kojeg hraniš. A pažnja je upravo ta hrana - i tako svedeš muža na neki problem koji naraste do epskih razmjera. A u nekoj drugoj vezi, s drugom ženom, možda se to ne bi ni vidjelo, ona bi npr. više puta potapšala ga po ramenu, ili rekla - ma pusti to, i čovjek bi možda narastao, oporavio se, jednostavno bi to nešto u njemu izgubilo na značenju. U svakoj vezi ima neka nerješiva stvar, u svakom čovjeku neka mana s kojom je teško živjeti.
Naš odnos prema tome radi razliku - ako "pripitomiš" to - pripitomila si čovjeka. Jel humorom, jel ignoriranjem, jel bodrenjem, jel kockicom čokolade, jel praštanjem - svejedno. Ali to nam svima treba. I tebi, i meni.


Drži se!

[bfamily]

Ifigenija, genijalan post, mislim da si pogodila samu srž svake veze/braka!

[joya22]

Ifigenija potpisujem! Prekrasno napisano i što je najbolje potpuno istinito!

[sorciere]

banania, nemoj da ti život prođe u "pružanju druge šanse" (još se sjećam kad si prvi put pisala)... želim ti sreću što god odabrala...

[Ifigenija]

Sorciere, ja ne znam situaciju, i nitko zapravo ne zna što je zapravo, ali ti moram reći da kad čujem tu "drugu šansu" ne osjećam se baš okej; to zvuči kao ultimatum - sad ću ti ja biti dobra do 5.5., a onda ako nisi tko ja želim - ćao đaci.... NEke stvari traže ultimatum (pijenje, droga...), ali većinom nema druge šanse - nego ljubav - od sad pa do vječnosti. To radi razliku i može potaknuti dubinsku promjenu. Ali to traje. Zato brak i je na 50 godina, a ne na tri i pol.

[samamama]

ja sam misljenja da se ljudi mogu promjeniti., tesko, ali mogu... naravno to moraju sami htjeti., a kako sama kazes tvoj muz to ZELI. Mislim da mu trebas pomoci i dati sve od sebe, jer dok god netko vidi problem, zeli ga rijesiti i radi na tome onda mu treba dati apsolutnu podrsku. Cak i ako na kraju ne ostanete zajedno, gledaj na to kao na ulaganje u buducnost svog djeteta., ako uspijes svog muza nauciti da se nosi sa svojim emocijama i da ih pokazuje ( a to je nesto sto se moze i treba nauciti jer sa tom vrstom inteligencije nisi rodjen ) onda ce tvoje dijete sutra imati oca do kojeg moze doci, koji joj moze pruziti emocinoalnu podrsku i toplinu jer je to naucio. Prema tome, ako ti se bas jako ne zuri i ako u tvom zivotu vec ne postoji netko ili nesto drugo, ja ti savjetujem da ako radi nicega drugog, radi svog djeteta pokusas pomoci tom covjeku da emocionalno sazrije. A onda, .. onda ces s vremenom vidjeti sta ce se desiti...

Ja sam imala slicnu situaciju, isto sam ostala trudna na brzinu, i kada sam vidjela karakterne osobine svog bicseg vec je bilo kasno... razlika je to sto on ni dan danas ne vidi problem i nikada se nije potrudio da ga rijesi, na moja pokusavanja bi jos dobila i pljuvaonicu od njega., tako da je u mom slucaju to zaista bilo uzaludno.. ali da je postojao samo mali tracak nade ja bi i dalje pokusavala.

pre lako je danas reci,: znas, meni se to bas ne svidja., ja njega vise ne volim, ja zelim ljubav. Okrutno zvuci, ali mislim da to nisu dovoljni razlozi da razvod braka, ni blizu dovoljni.
Pokusaj jos, pokusaj opet, kako je netko rekao, na samom ste pocetku, ima jos puno, puno nade....

a onda.. ako i dodje do toga da vise stvarno nema smisla, barem si do kraja zivota mozes govoriti da si TI dala sve od sebe, ja znam da ja ne bi mogla zivjeti sa svojom odlukom da nisam.

[GentleMan]

Ifigenija, svaka čast! Otvoreno, argumentirano, pogođeno u srž i što je najbitnije u duhu podizanja vrijednosti obiteljstvu i zajednici. Ono što je ovdje odavno izgubilo smisao...

[banania]

Ifigenija hvala, uzivala sam citajuci tvoj post, istina je sve sto si rekla, voljela bih i ja doci do toga...i stvarno nisam od onih koji prerano dizu ruke, da znas sve detalje bilo bi ti jasno da se ja vec dugo ok mozda i ne tako dugo (4 i po god) borim sa njegovim demonima, i istinski mu zelim pomoci, medutim u trenutku kad sam pocela pisati post, bilo mi je dosta, osjecala sam se kao jedina kojoj je stalo da ta nasa veza uspije...kod nas stvarno ima izraziti puno otezavajucih okolnosti, prvo generacijski razmak, ja imam 30, on 43, kulturoloski, ja Hrvatica, on Francuz, a onda i taj vjerojatno najvazniji, karakterni, jako smo razliciti, i cesto se te razlike dobro nadopunjuju, ali cesto se i uhvatimo u glupim svadama, koje nemaju nikakvog smisla, a trose nam vrijeme i energiju...i sve to slusa i gleda nasa curica od 3 i pol, i to me najvise brine, kako ce nas odnos utjecati na nju, htjela bih da gleda ljubav i zajednistvo, a nazalost najcecesce vidi rivalstvo i konflikte....evo samo jedan primjer, sinoc....on se vraca sa posla, umoran ko pas, okupa se sa maleckom, sve ok...zavrsilo kupanje,mala je umorna i ne zeli obuci pidamu, vrijeme je vecere, i ja kazem da nema vecere dok ne obuce pidamu, ipak je zima i ne moze se setkati u kucnom ogrtacu...dobro mozda sam i mogla napraviti ustupak, sad mi se cini da sam i trebala, no nisam, i kazem joj da tata i ja idemo vecerati, a ona moze doci kad se obuce...ona se slaze, ja odlazim, mi veceramo, ali on je zeli nagovoriti da se ipak obuce, ona nece, i on na kraju popusta i donese je u kuhinju u kucnom ogrtacu da vecera i mene to izraziti ljuti i tu se posvadamo, jer ne postuje moju odluku, a takvih primjera ima 10000, i malecka to kuzi, zato kad je tata doma, a ona nesto ne zeli, ide tati jer zna da ce tata popustiti i udovoljiti...danas ujutro ista prica, ne zeli se obuci za vrtic, i on mi zeli pomoci, ona i dalje nece, i on zivcan odlazi, uz zalupljena vrata, i njurga sebi u bradu kako smo nepodnosljive i kako je nemoguce zivjeti sa nama, zapravo misli na mene i ja sam ta koja je kriva za sve....on odlazi, ja razgovaram sa maleckom, potpuno smireno, objasnim joj da ne moze ostati gola da se mora obuci, da gubi vrijeme, i da propusta svoj omiljeni crtic (ugasila sam TV), ona prihvaca, oblaci se i idemo, sve 5...znam da ovo nije neki velik problem, to je situacija koja se desava u skoro svakoj prosjecnoj obitelji (bar se tjesim) medutim kad ima puno takvih malih problema, i kad se nagomilaju, to pocinje biti veliki problem...
Svakako se mislim i dalje truditi ako je i on voljan, dati mu drugu ili vec 10 sansu nije gubljenje vremena, jer istovremeno, dajem priliku svom djetetu obitelj, kakvu takvu, i ne bojim se izazova, idem do kraja, pa kud puklo...

[gita75]

Znaš kaj, tebi treba u životu da se opustiš i prestaneš inzistirat na sitnicama...
Moje djete ako hoće trči po kući dva sata bez čarapa. Kad joj se smrznu noge, onda ih obuče.
A njemu kratko, u dvije rečenice, objasni da vas dvoje zajedno odgajate djete. Nije to natjecanje ko je u pravu. I sebe možeš povremeno podsjetit na ovo.
Ako ovako nastavite (jedan da drugi ne da) oboje ćete izgubiti autoritet.

A kad odlučiš ostati s njim u svojoj glavi moraš shvatiti da je on takav kakav je i takvog ga trebaš prihvatiti, a ne cijelo vrijeme sanjati da će se on okrenuti za 180. To jednostavno nije fer, jer to ne bi željela ni sebi pretpostavljam.

Može se svak promijeniti, ali to su sitne promjene i radimo ih jer nam je stalo. Nitko ne mjenja svoj karakter iz temelja. Ako je to potrebno tu nešto ne valja, odnosno, vi niste jedno za drugo.

[banania]

Cuj, mislim da si stekla krivi dojam, nisam ti ja nikakva sitnicarka, dapace,inace funkcioniram na isti nacin kao i ti, neces obuci papuce, ok obuci ces ih kad ti bude hladno, i stvarno sam super fleksibilna u puno stvari, kaze moj decko da sam i previse flegma na puno toga, postujem svoje dijete i njegov izbor, sinoc sam mozda malo pretjerala, ego mi je udario u glavu....a sto se tice njega ne ocekujem da se promijeni karakterno ili sustinski kako hoces, vec zelim da me prestane vrijedati, da se prestane nervirati svaki put kad mu nesto odgovara, da shvati da smo u svemu tome zajedno, da nasa veza nije tko ce vise ili bolje, vec da se borimo kroz svaki dan zajedno, a ne jedno protiv drugoga...on zaista ima problema, koji su RJESIVI, samo ih treba poceti rjesavati...ne zelim bajku, zelim pravi zivot!!!

[pikula]

ima jedna arapska poslovica koja kaže da je ruka koja daje uvijek iznad. Hoću reći dokle god pričaš o njegovim demonima i tome kao ćeš ti njemu pomoći smatraš se boljom od njega, a to nije pošten odnos. Bez obzira na mane i vrline, ravnoteža i poštovanje se moraju graditi s osjećajem bliskosti ne nadmoći. Pravi život je upravo i to da se neki problemi neriješe kad ti želiš nego ponekad čekaju da ih osoba osvjesti i polako se odmataju. Riješavanje nije na vrhu top liste zbližavanja i upoznavanja, ima puno drugih načina da izgradite bliskost i boljese upoznate pa ćete kao par stvarno laše riješavati stvari. Ja bih se na to skoncentrirala, na stvari koje vam jesu zajedničke. To ne znači da dozvoliš da te se vrijeđa i slično,to treba mirno zaustaviti, ali se ne fokusirati na to. Sori ako sam samo nabacala savjete, htjela sam biti kratka. Sretno!

[pikula]

I moram ti reći da su tateki jako često slabi na kćeri, to je možda stereotip, ali ovo ponašanje koje opisuješ je tako tipično u mojo okolini. Masu puta je MM stavljao sina na kaznu, a za istu stvar tješio princezicu istovremeno. I nije uopće kužio da to slatko stvorenje treba isto odgajati jednostavno ne vidi to i ne vidi. Tek sad kad je princezica mala mamlazica sad kuži zašto je meni šikljala para iz ušiju. Ali nije se dogodila neka nenadoknadiva šteta. Ja sam se trudila to povremno nasamo mu malo osvjestiti, ponedka sam uletila i utješila sina kad su stvarno prekardašili, ali sve je to došlo na svoje.
Uopće nisam pročitala Ifin post, a nas dvije s arapskim poslovicama LOL presmiješno, sori

[gita75]

Nisam htjela zvučati grubo.
Htjela sam reči da ti ne možeš rješiti njegove probleme, mora ih riješiti on.
Ne možeš ti njega spasiti. Ti si odgovorna za svoje postupke, on za svoje.

Za sad ga možeš prihvatiti takvog kakav je, a ne samo dijelove njegove osobe ili neku sliku njega koju imaš u svojoj glavi.
Osjećaj da si prihvaćen baš takav kakav jesi zna potaknut čovjeka da bude još bolji.

[Ifigenija]

.a sto se tice njega ne ocekujem da se promijeni karakterno ili sustinski kako hoces, vec zelim da me prestane vrijedati, da se prestane nervirati svaki put kad mu nesto odgovara, da shvati da smo u svemu tome zajedno, da nasa veza nije tko ce vise ili bolje, vec da se borimo kroz svaki dan zajedno, a ne jedno protiv drugoga...on zaista ima problema, koji su RJESIVI, samo ih treba poceti rjesavati...ne zelim bajku, zelim pravi zivot!!!

Hm... kad kažeš da hoćeš da se on prestane nervirati svaki put kad mu se nešto ne sviđa u biti kažeš da hoćeš strukturnu promjenu od njega.
Mnogi se ljudi, u sretnim brakovima, brzo naljute, lako iznerviraju, reagiraju na raznorazne nezdrave načine. Ima i moj g. suprug jedan nemoguć i sulud način reagiranja na stres koji me dovodio do ludila. Dok nisam shvatila da se on ne može promijeniti u tome, ne na moj pritisak dugmića, nego da ja moram naći način da se nosim s njegovim ispadom, ili štogod to bilo.
To je on, takav je, i važno je pitati - a zašto mene to smeta? Ma svi se ljutimo kad nije kako mi hoćemo, samo što sebe ne vidimo, čini nam se logično da tako reagiramo kako reagiramo. A kad drugi reagira na nešto što je nama nevažno, a njemu važno nikako da se načudimo - kak? Pa tak. Kao i mi, isto tako.
Prihvatiti to, ne dovoditi ga u situaciju da se mora braniti jer je kakav je, ili u situaciju koja mu je stresna, naći zaobilazni način, biti nježan, obziran - to radi. Teško je, nekad ti se ne da, ali ljubav i nije prava ljubav ako, kažu mudri ljudi, ništa ne košta. Ono je ljubav u što si dao dio sebe; dio koji znači, pa možda i boli. Svima je tako - ako su ozbiljni u tome da vole, prihvate i narastu. Nekima ide lakše jer su odgojeni u takvoj sredini; onima koji nisu to je teško savladati. Ali može se.
I nemoj da on ništa shvati. Shvati sebe, shvati njega, vaš odnos i gradi ga od onoga što je realno. Preskoči bolne teme, riješi ih sama, za početak, ili se nečega i odreci, ili ih odloži, ili nađi alternativu. Mene je spasilo kad sam shvatila da SVAKI brak ima dio nerješivih problema, sukoba i ostalo, pored onih rješivih. To je težak dio, ali s vremenom oboje naučite gdje je minsko polje i s vremenom se naučite nositi, prihvaćati, mimoići... i to je prava ljubav. Kad si s nekim iako te to pomalo i košta - a košta svakoga jer smo svi mi s putrom na glavi, a osobito oni od nas koji mislimo da mi nemamo putra na glavi.
Ma ništa ne zahtjevaj, daji, uživaj, potiči dobro, s vremenom ćeš zaboraviti oko čega se uopće nerviraš

[stray_cat]

Cuj, mislim da si stekla krivi dojam, nisam ti ja nikakva sitnicarka, dapace,inace funkcioniram na isti nacin kao i ti, neces obuci papuce, ok obuci ces ih kad ti bude hladno, i stvarno sam super fleksibilna u puno stvari, kaze moj decko da sam i previse flegma na puno toga, postujem svoje dijete i njegov izbor, sinoc sam mozda malo pretjerala, ego mi je udario u glavu....a sto se tice njega ne ocekujem da se promijeni karakterno ili sustinski kako hoces, vec zelim da me prestane vrijedati, da se prestane nervirati svaki put kad mu nesto odgovara, da shvati da smo u svemu tome zajedno, da nasa veza nije tko ce vise ili bolje, vec da se borimo kroz svaki dan zajedno, a ne jedno protiv drugoga...on zaista ima problema, koji su RJESIVI, samo ih treba poceti rjesavati...ne zelim bajku, zelim pravi zivot!!!

a sto sa idejom da u njegovoj kulturi ljudi komuniciraju na tako intenzivan nacin? da li je moguce da ono sto ti dozivljavas kao napad i vrijedjanje kod njih je samo dio obicne komunikacije?

kod nas je recimo veliko razilazenje na tom podrucju.

[sorciere]

Sorciere, ja ne znam situaciju, i nitko zapravo ne zna što je zapravo, ali ti moram reći da kad čujem tu "drugu šansu" ne osjećam se baš okej; to zvuči kao ultimatum - sad ću ti ja biti dobra do 5.5., a onda ako nisi tko ja želim - ćao đaci.... NEke stvari traže ultimatum (pijenje, droga...), ali većinom nema druge šanse - nego ljubav - od sad pa do vječnosti. To radi razliku i može potaknuti dubinsku promjenu. Ali to traje. Zato brak i je na 50 godina, a ne na tri i pol.

o čemu ti pišeš? :veliki upitnik:
da li znaš na što sam se ja nadovezala? (pitanje je retoričko, jer iz tvog "moram ti reći" odgovora zaključujem da ne znaš.)

[GentleMan]

Ifigenija ti piše o obiteljstvu i formuli zajedništva i jako je dobro shvatila tvoj "savjet" likvidacije veze po kratkom postupku - "ostavi magarca ne zaslužuje drugu šansu"! samo što ti sa svoje perspektive ne možeš shvatiti NJEN stav visoko osvještenog interesa za zajednicu i ulaganja u nju, velikom voljom, tolerancijom, razumijevanjem i kompromisom... i ne odustajanjem nakon prve i druge razmirice, pa ni nakon desete i pedesete, jer ako nisi shvatila ljudi kroz to sazrijevaju i uče jedno o drugome! Nitko se nije rodio po savršenom obrascu i idealnom odljevu za onog drugog, nego se tome treba naučiti i "isklesati" taj kalup idealnosti vremenom boravka u zajednici.

Al pojedincima je lakše brže bolje pobjeć u "zajednicu" - sam sa sobom, i to onda još kao ultimativni javni savjet širit okolo šakom i kapom!

Vrlo ružno je vidjeti da se na jednom tzv "RODITELJSKOM" forumu pronose učestalo ovakve ideje i otvoreni savjeti o apriori razlazima! al nedo bog da je neko spomenuo upotrebu adaptivnog mlijeka!!!

[Pinky]

gentleman, primjetila sam da u sva 3 posta koje imaš na ovom forumu pljucaš po istome.
zašto si uopće ovdje? samo provokacije radi?

[Tashunica]

gentleman, primjetila sam da u sva 3 posta koje imaš na ovom forumu pljucaš po istome.
zašto si uopće ovdje? samo provokacije radi?

da li nam se to tata! vratio?

[Demi]

pa sta ako ima 3 posta?

[rosa]

da li nam se to tata! vratio?

Ako se vratio, ja ga pozdravljam, jako sam voljela čitati njegove postove.

(Nisam nikad pisala ništa na temi jer nemam osobnog iskustva s jednoroditeljstvom,no volim pročitati poneku temu.)

[Pinky]

pa sta ako ima 3 posta?

nije poanta bila u 3 posta već u nečem drugom. tash, uzela si mi misao...

[GentleMan]

gentleman, primjetila sam da u sva 3 posta koje imaš na ovom forumu pljucaš po istome.
zašto si uopće ovdje? samo provokacije radi?

"pljucaš po istome"?!? oho, jel to ovdašnja razina komunikacije?!

inače na ovom forumu samo me ta tematika zanima, iz roditeljskih i profesionalnih razloga, pa ne razumijem opasku i tolko iščuđavanje (razinu komunikacije neću ni spominjat). Ne očekuješ valda da bih trebo razglabat o dojenju i menstrualnim ciklusima?

Očito je da nisam jedini otac kojem takva retorika ponižavanja muškog roditeljstva smeta, niti jedini roditelj i supružnik kojem smeta obezvrjeđivanje zajednice i obiteljskih vrijednosti.

ha čuj, nekom provokacija, nekom edukacija - sama si se svrstala u kategoriju prema stavu koji gajiš, pa mi je bespredmetno dalje išta komentirat i objašnjavat!

[Pinky]

da tata, upotreba riječi pljucanje je grooozna razina komunikacije.
oprosti što sam bila direktna pa nisam pakirala riječi u šarene jezične papiriće kao ti, ali poanta ostaje ista.
pretpostavljam da su rečenice tipa

"Vrlo ružno je vidjeti da se na jednom tzv "RODITELJSKOM" forumu pronose učestalo ovakve ideje i otvoreni savjeti o apriori razlazima! al nedo bog da je neko spomenuo upotrebu adaptivnog mlijeka!!!"

"e jesi našo crkvu di ćeš se molit...žao mi je tvoje situacije i potpuno te razumijem i skroz je jasna tvoja namjera ukazati kako muškarac kao roditelj u razdvojenoj zajednici gubi sva roditeljska prava, ali obratio si se žalopojkom upravo na mjesto gdje se takav stav i formira! no, zelen si još ovdje, shvatit ćeš s vremenom."

" Otvoreno, argumentirano, pogođeno u srž i što je najbitnije u duhu podizanja vrijednosti obiteljstvu i zajednici. Ono što je ovdje odavno izgubilo smisao..."

vrlo prihvatljiva razina komunikacije u tvom svijetu. po meni je svaka od njih provokacija, ne vidim puno edukacije u njima. ali, nadam se da ćeš me prosvijetliti.

[Pinky]

ispričavam se na offtopičarenju i uzurpiranju vrlo ozbiljne teme, neće se ponoviti.

[GentleMan]

meni ta isprika stvarno nema nikakvu težinu osim formalne, da nisi željela offtopičarit, ne bi to ni činila. besmisleno je poslije opravdavat se i ispričavat, kad se iz aviona vidi da je namjera bila ciljana.

ako smatraš da moji "citati" imaju neosnovanu podlogu, prijavi administraciji i ne razračunavaj se ovdje! to je civilizirani način ophođenja. ja iza svake svoje riječi i izrečenog stava (koje si uredno i popisala), itekako argumentirano stojim i ne vidim razloge uzuđenju niti nalazim temelje ikakvoj provokativnosti.

za javljanje na ovu temu su me potakla dva jako zrela dubinska i posložena razmišljanja - bananie i ifigenije. banania je jako lijepo izanalizirala svoje privatno stanje i naprosto iznijela sažetak dvojbi, u stvari kao da se obraća svom osobnom "dnevniku". U toj zanimljivoj i životnoj analizi, zapravo je sama sebi dala više nego jasan odgovor. Tako da sam njeno obraćanje doživio tek kao osobnu pomoć samoj sebi izbacivanjem misli na "papir". Neminovno se otvorila diskusija na tu temu, iako se uopće ne bojim da banania neće odabrat najispravniju soluciju - obitelj i da joj uopće treba ičije mišljenje sa strane do te odluke. Vrlo sam oduševljeno iščitao njeno uvodno izlaganje, svjestan zrelosti i obzirnosti kojom je posložila stvari u svojoj glavi.

Jednako tako Ifigenija je svojim doprinosom vrlo dojmljivo i gotovo besprijekorno životno dočarala smisao funkcioniranja u zajednici. Bilo mi je užitak čitati.

Zajednica je na ovim jednoroditeljskim stranicama, nažalost poražavajuće izgubila smisao, stoga mi je njena vizija prekrasno osvježenje koje itekako pozdravljam. Bilo koji oblik potkopavanja zajednice, isticanja netrpeljivosti prema obiteljstvu i zagovaranja jednoroditeljstva kao sasvim "lijepog" i dovoljnog nadomjestka obiteljstvu, ne ide mi nikako s potpisom foruma i udruge, stoga sam sasvim spontano reagirao.

obezvrijeđivanje ustrajanja u zajednici komentarom "nemoj da ti život prođe u davanju druge šanse", je apsolutno bacio pepeo u oči i otvorio negativnu stranu, te me potaknuo na reakciju. Meni je to izazvalo eksploziju u emocijama, naprosto ko Rodašicama nečije naizust hvaljenje adaptivnog mlijeka. S tom razlikom što se ovaj forum ipak ne zove DOJA nego RODA!

Nadam se da su sve "provokativnosti" sada kristalno jasne.

Banania pokušao sam ti slati PM ali mi nije uspjelo, pa ti želim ovim putem prije svega poželjeti mudrost i ustrajnost na putu koji si započela sa svojim partnerom. Sve što spominješ su neke najbezazlenije i najuobičajnije sitnice koje svakodnevno pogađaju svaku vezu i zajednicu. I budi uvjerena da ništa nije idealno ni savršeno, osim onog divnog osjećaja topline koji te prožme spoznajom da jedna osoba svaki dan diše samo za tebe! Čuvajte tu spoznaju!!!

[Ifigenija]

GentleMan, ja se zahvaljujem na razumijevanju! Svatko od nas želi da nas netko shvati, a osobito kad je riječ o nečem što je važno. Ja se s tobom slažem da se ovdje na forumu olako shvaća obitelj, i da se prebrzo dobiju besmisleni savjeti, od toga - nemoj da ti život prođe, preko - traži, uvjeri ga, inzistiraj - sve nešto iz jeftine popularne pshilogogije koja podilazi našoj želji za jednostavnim rješenjima koja od nas u osnovi ništa ne traže.
Ali nismo strojevi, pa da ubacimo skript, ovaj drugi svoj skript pa izađe geometrijska sredina. Obitelj traži puno više srca, puno više topline i odricanja nego što je popularno u našem društvu; ispadne da si budala ako prihvaćaš čovjeka kakav jest. Ali nije tako.
Što djeca više rastu, više pokazuju svakakve osobine, i više je važno da smos bračnim drugom uvježbali glavnu lekciju - da ljude prihvaćamo, da je naše okrilje toplo i tolerantno, da unutar granica svoje osobe imamo sebi dovoljno prostora (u svojoj glavi i srcu, više nego što su drugi dužni ispunjavati nam prostorne, financijske, hirovite želje) da i drugima damo - da budu što jesu, da se pokažu - i da su unatoč svim svojim manama jednostavno voljeni. Koje je to svjedočanstvo kad mama nešto radi kako ne bi trebalo, a otac se nasmije, i iskaže svoje neslaganje ili frustraciju, ali tako da ništa ne traži, nego da pokazuje svoje "boje", a istodobno toplo shvaća da mu je supruga kakva jest, i da je voli! Koliko će to dijete ohrabriti da se pokaže, da voli samo sebe - i drugo. Ili kad majka prihvaća da otac radi svoje greške u procjeni treba li zimska jakna ili proljetna - u redu je griješiti, u redu je iskazati sebe, po cijenu da pogriješiš.
Obitelj je projekt od 50 godina, plus sve što radimo - reflektira se na generacije koje dolaze, i u tom smislu je sve što radimo kao neki megafon u budućnost - svaki put kad dreknemo na muža, kad ne prihvaćamo suprugu, kad se svadimo oko sitnice - sve to bilježimo u svoju djecu, i posredno na djecu svoje djece.

[Demi]

Ja cu samo reci iz svog iskustva da sam od svog muza ocekivala da me drzi ko kap vode na dlanu, da se razumijemo onako, telepatski i da smo si uvijek u svemu bezrezervna podrska...o takvoj vezi sam si mastala ali je nemam i kako se vremenski spustam na zemlju veza mi postaje sve bolja ali ipak mi je zao da sam ja prema njemu bila prepuna razumjevanja i davala se maksimalno a on nije, ostane onako, gorak okus u ustima, da sam odpocetka veze bila samoj sebi na prvom mjestu ako i on sam sebi , nebi se morala prisilno spustat na zemlju.

A opet beskrajne svadje, davanje hiljadu sansi nekoj vezi , toboze radi djeteta, a ja cu reci, unatoc djetetu, ne smatram da je ok.

[Demi]

svaki put kad dreknemo na muža, kad ne prihvaćamo suprugu, kad se svadimo oko sitnice - sve to bilježimo u svoju djecu, i posredno na djecu svoje djece.

Apsolutno tocno i bas zato smatram da se u vezi treba itekak potruditi ali ako nejde, nejde...djeca nisu duzna zivit u negativnoj atmosferi...Banania bi prije svega kao majka trebala odlucit sto je najbolje za njenu kcer a onda i za nju samu Svako dobro joj zelim

[Superman]

Obitelj je projekt od 50 godina

Slažem se! Jako lijepo! Ali da bi taj projekt zaživio, potrebno je da oba supružnika razmišljaju na takav način.

[GentleMan]

Da, ali čar je u tome što se u brak ulazi iz ljubavi, a ne uvijek nužno i sa iste razine spremnosti. Ali uz volju i iskreno htijenje, toleranciju i razumijevanje, zajednički život se može itekako uskladiti i kad neko "šepa".

Prag tolerancije i određivanja granice "gdje je kraj" je u nama samima. Oformljen u paketima koje smo donijeli životnim odrastanjem, odgojem u obitelji, usvojenim mediokritetima, utjecajem okoline, prijašnjih veza i sl. Ako procjenimo da ne ide, to je još uvijek samo naš osobni dojam, što ne mora biti i objektivni dojam, niti istinska kvalitativna ocjena veze!

Kad napraviš grešku najčešće je sam ne možeš uvidjeti, naprosto treba ti netko sa strane, a pri tom najčešće ne vjeruješ partneru vjerujući u njegovu pristranost. Kad imaš gripu i ne pomaže više samopomoć limunom i medom, obratiš se liječniku. Ali kad imaš ljubavne jade i kad se osjetiš jadnom i bezizlaznom i u tolikoj emocionalnoj krizi da se brak i obitelj drže na koncu, nitko se ne sjeti profesionalne pomoći. I samoodlučuju da je došao kraj, od silnog straha da život ne provedu u pružanju "druge šanse". A možda je dovoljna samo jedna pametna smjernica iskusnog psihologa, koji će posložiti kamenčiće na pravo mjesto. Vrlo mali je korak između gledanja čaše optimistični polupunom ujesto depresivne poluprazne!

Načinom preranog odustajanja od obitelji, onoj sljedećoj generaciji kojoj smo tim postupkom uobličili model ponašanja, neminovno smo spustili granicu "gdje je kraj"! Oni će onoj sljedećoj spustit još više letvicu, i onda ćemo tom eksponencijom ubrzo dobiti početak i kraj obitelji u istoj točci i obitelj će izgubiti svaki smisao. Želimo li takav svijet?!?

ja ga svom djetetu ne želim!!! Od seljakanja od tate do mame, još uvijek mi je draže da su tata i mama zajedno, pa makar se još uvijek "učili zajednici" ponekim razmiricama. Kad tad će naučiti. I još uvijek smatram da je bolja solucija da društvo educira bračne partnere što je to brak i obitelj, nego rastavljene partnere učiti ravnopravnom roditeljstvu!

[gita75]

oprosti, ali ja svoju vezu doživljavam isključivo subjektivno i važno mi je samo kako se ja unutra osjećam, a ne kako to objektivno nekome izgleda.

a kraj je kad mi se povraća na sam pogled druge strane...

[AdioMare]

jašta nego se tata! vratio
tata!, maškare su sljedeći mjesec

[Ifigenija]

Slažem se! Jako lijepo! Ali da bi taj projekt zaživio, potrebno je da oba supružnika razmišljaju na takav način.

Hm, potrebno je da vjerujemo da onaj drugi daje sve od sebe u okviru svojih mogućnosti. Procjenjivati "da li on daje dovoljno" vodi ravno u katastrofu. Svatko daje drugačije. Mm podivlja kad je počnem pričati, jer imam mozak terminatora, čim me pitaš nešto, meni se izlistaju brzine, visine, dubine, koncentracije, pojmovi, projekcije; a on govori blago, nježno i uvijek srce srcu, pa makar fulao koju svjetlosnu godinu. Oboje povremeno mislimo, ili smo mislili da onaj drugi ne daje dovoljno; srca, pameti, logike, duše, čegagod - kad sudiš, uvijek fali.
Kad daješ, kad vjeruješ i afirmiraš onog drugog, čvrsto vjerujući da se, takav kakav jest, ipak odlučio na brak, onda se događa ono čudo za kojem svi žudimo. Zvjer se pretvara u ljepotana, i žaba u princezu. Because you loved me. Ne jer si me uzeo na strašni sud - jesi li ti dovoljno, zapravo, kako...

[GentleMan]

gita75, tendencija je bila zaključiti, ako stalno gledaš polupraznu čašu u polupunoj, vrlo je realno da ćeš je na kraju prije doživjet praznom nego punom! a ponekad je dovoljan samo pozitivan klik u percepciji! pa fino u partneru gledat ljudsko biće, a ne dežurnog spopadala koji sve radi protiv tvoje volje. Da li je potrebno da se galama digla oko toga što je otac dijete u šlafroku doveo na večeru?! meni je to osobno vrlo simpatična i prihvatljiva ljudska gesta jednog tate prema svojoj maloj mezimici, a ne namjerna kontra majci i potkopavanje majčinog autoriteta. Vidiš percepcija može biti vrlo pozitivna, a dovoljan je samo klik!

drugo, dolazak do "povraćanja" nije kratkotrajan proces i samo je posljedica dugotrajnog podbacivanja problema pod tepih, pa često i čekanja da nešto padne s neba samo od sebe il se riješi po duhu svetome. Tu zdrave i pravovremene komunikacije sigurno nije puno bilo. Kad sobna biljka uvene, dokaz je da nije brižno zalijevana, otprilike ti je tako i s vezom.