Hvala zahtjevnim ženama što se hrabro potpisaste. Vjerujte, lakše mi je. Još kad bih mogla mužu reći: "Znaš, nisam samo ja luđakinja, ima ih još na forumu koje su rekle da je i njima tako." Mislim, reći ću mu.
A zamisli njih, muškarce, kad bi se na pivu izjadali jedni drugima i rekli to što si mi kažemo - i njima bi bilo lakše. Ali njima je to teško prevalit preko usta, vjerojatno samo u šali dometnu i koprcaju se blatu i misle da je samo njihovo tako gusto i duboko.

Čitala sam tu na forumu priče o libidu, stvarno sve treba uzeti s rezervom, nakon dva, tri mjeseca, pišu mnoge. Ja ni nakon tri godine nisam sva svoja, ljudi moji. Nisam se usudila ni riječ ispisati. Muž mi često kaže: Ja samo hoću onu od prije, gdje je otišla, hoću je natrag! Ali ima samo naprijed. Ostaje nam to što se volimo. Kao da i on i ja ne primijetimo nekog i neku, poznanik, kolegica ti dobaci kompliment, šaljivi komentar, a ti sav nekako ushićen, kao dijete. Ali znaš gdje ti je mjesto, kome pripadaš, gdje se vraćaš nakon svih izgubljenih bitki, s kime dijeliš male pobjede.... Sretno vam ljudi!