Zdenka2, mislim da ta specifičnost rasutoj pažnji i strogoj potrebi za strukturom dolazi iz karaktera tvoga dijeteta. Mislim da je on na dobrom putu, ali ono što bi ti morala (i sigurno jesi)je biti svjesna da je kod darovite djece inspiracija =motivacija. Naravno , obzirom da školske obaveze najčešće nisu inspirativne , motivacija i nije prevelika. Zapravo, nemam čarobnu formulu, ali imam iskustvo glumljenja mame-učiteljice dijetetu specifičnog karaketa i sposobnosti (M. nikad nije išao u boravak pa je stuacija sa učenjem uvijek bila kućna obaveza ). Dakle, M. je drugi razred i ja skoro u pravilu svaki dan radim sa njim zadaću, znaći većinom stojim , sjedim ili sam u blizini dok on piše zadaću.I ja sam ta koja kaže kada se ide pisati zadaća(u pravilu se zna da je to nakon doručka ili ručka ovisno o smjeni, ali svejedno maoram reći da se sjedne za stol sa knjigama). Često mu koncenetracija bježi pa ga moram usmjeravati i vraćati (čak to nema niti toliko veze sa trajanjem koncentracije) u zadatak, vrlo često primjećujem da ne zna od kuda da počne , ako ima jako puno zadataka to ga obeshrabruje. Još uvijek mu sugeriram sa čime da počne , da bi imao dojam da napreduje (npr. engleski za zagrijavanje, matematika nakon toga, kreativne stavri na kraju) ikao je već i sam usvojio taj sistem. Ako je zadataka puno iz istog predmeta, ja mu ih podjelim na manje cjeline, da ga ne bi bacalo u očaj.
Naravno, nadam se i očekujem da će biti lakše kako će on odrastati , ali isto tako znam da ću i tada morati voditi brigu (nadam se samo ponekad) o njegovoj organizaciji rada. Ne vidim ništa loše da dijete ući na svojim pogreškama, ne mislim da su ocjene 3 i 4 katastrofa, ali isto tako znam da moje dijete ne bi ništa pretjerano naučilo iz činjenice da stalno dobiva trojke ili dvojke, pogotovo se ne bi naučilo strukturi iz toga (struktura mu je slaba točka).
Ono što je meni zapelo u uhu iz naših psiholoških radionica je činjenica da djeca koja su perfekcionisti često znaju biti okruženi neredom (vanjskim i unutarnjim) jednostvano im se sve čini previše, pa ne znaju od kuda da počnu, pa sve puste.
I još nesto , kod nas nema (osim pod okolnostima bolesti) odgađanja pisanja zadaće iz toga dana za dan kada je potrebno. Zadaća se piše isti dan kada je dobivena i pregovora oko toga nema. M. nikada i ne pada na pamet to predložiti, iskreno, to je nešto za što znam da ne smijem pospustiti jel on jednostavno treba inzistiranje na tome. Isto tako treba moju pomoć da uspostavi organizaciju i strukturu zbog toga što sam (osobno ) ima problema. To je tako , netko se rodi sa smislom za organizaciju, a netko treba velik napor da to nauči. Ne znam, da li sam pomogla, M. je ipak mlađi, kao što sam napisala nadam se da će sa godimama biti potrebno manje mojih intervencija, ali ne mislim da će proći potpuno bez toga.