ne da nemam nekih problema s klincima i njihovim poimanjem organizacije i tracenja vremena na pametne i manje pametne stvari al se trenutno ne "bavim" njima...

zeljela sam dodat ovdje jedno sasvim svoje i osobno iskustvo jer sam ja odrasla zena, a nemam zrna soli ni pameti sto se tice organiziranosti i strukture. tj. sve teorijski znam i sve mi je jasno i u stanju sam iskombinirati genijalne planove i rasporede al mi to nis, apsolutno nis, ne vrijedi kad nisam u stanju ni zapoceti primjenu svega toga...

i mislim, tj. vjerujem, da je dobar dio takvog mog "modusa vivendi" upravo uvjetovan nacinom na koji sam odradjivala svoje obveze jos od najranije dobi.

prvo - osnovnu skolu (kao i vecina) zavrsila bez ikakvog napora. dovoljno je bilo ono sto sam cula/zapamtila/pohvatala u skoli. srednju sam skolu upisala valjda najlaksu koju sam mogla (a da je jos uvijek spadala u ono sto su moji roditelji smatrali "gimnazijskim" obrazovanjem...) i na isti nacin prosla kroz te cetiri godine. sjecam se da me razrednica pri polaganju maturskog ispita i "obrane" maturskog rada uz smijeh pitala "nije bilo lakse teme?"... dodajem da smatram da je nedostatak ikakvih vanskolskih aktivnosti sigurno dobrahno pomogao takvom ponasanju...

i sve je to bilo dobro, relativno dobro, dok nije krenulo daljnje skolovanje...

izabrala sam (uslijed raznih okolnosti) - strojarstvo. i tu sam pukla. ko kokica. ni truna organiziranosti, ni truncice metodologije ucenja, ni zrna pameti da odmah na pocetku potrazim pomoc. nazalost, ni moji roditelji se nisu s time bas znali nositi i meni su prepustili da sama o tome brinem. a ja sam brinula kako sam znala, tj. ne-znala i stvar je zavrsila tako da sam nakon cetiri godine s polozene dvije godine fakulteta, presla na visu i uz jednu godinu pauziranja (uslijed obiteljskih okolnosti), na kraju "u roku" i s vanrednim prosjekom ocjena diplomirala na visem stupnju...


steta vremena, sposobnosti, novca ulozenog u sve to.


kako sad funkcioniram? ako imam na neki nacin "izvana" uvjetovan ritam, raspored i uvjete rada - funkcioniram ko svicarska urica, bez greske. kad radim (zaposlena sam) - nema odlaganja, muvanja, rastresenosti. svoje poslove i zadatke obavljam na vrijeme, najbolje sto mogu i znam, bez nepotrebnog "gubljenja sa strane"... tu sve funkcionira ok. problem je u meni, mojoj unutarnjoj "urici" i nemogucnosti da se izorganiziram sama sa sobom. stogod da radim "kod kuce" - radim kampanjski, stihijski, po nahodjenju, lunama, horoskopu, plimi-oseci i vodostaju rijeka... jako, jako lose. odradim ja sve sto treba, al redovno, kad sjednem na kraju obavljenog posla, sama sa sobom bi lupala glavom o zid pri pomisli na sve one sate koje sam protratila i koje sam mogla itekako pametnije iskoristiti...


ono sto smatram kljucnim su dvije stvari: prva je nauciti raspolagati vremenom. nauciti dobru ogranizaciju i raspodjelu zadataka. kad sto i kako obavljati, koliko vremena treba za teze, lakse, radosne i "mucne" zadatke, kako sve to skupa kvalitetno iskombinirati. druga stvar je - nauciti to provoditi i ne odustajati i ne posustajati. sve ovo skupa ne znaci da treba cijeli zivot podrediti rasporedima i da spontanosti nece biti mjesta ni kad bi trebala biti na rasporedu al sasvim sigurno osigurava dovoljno mjesta i za nju i u onim razdobljima kad je zivot "nakrcan" aktivnostima i duznostima (skolovanje, roditeljevanje - posebno u prvim djecjim godinama...)...


ono kako se ja sad nosim s ovim svojim "manjkom" je - raspored sati i alarm. eto, najjednostavniji i naj"skolskiji" nacin. od-do uz zvuke budilice kad je bas frka...



i imam jedno pitanje - zdenka, kako m. dozivljava to svoje "muvanje"? jel ga je svjestan ili smatra da nije nikakva frka panika buduci da na kraju ipak sve "ispadne" dobro? ja sam kod mojih primijetila da im mnoge stvari zbilja budu pre-apstraktne i da im nikakvo objasnjavanje (teorija) ne pomaze dok stvarno ne "osjete" sto to znaci. dal na svojoj kozi ili da prisustvuju recimo - mom dozivljavanju istog - al da je neka skroz konkretna situacija... npr. ovo sto gore spominje bubica - otici u skolu s neizvrsenim zadatkom (da se napokon dozivi taj osjecaj o kojemu se prica) ili da npr. ti ili tata pred njima prozivite to o cemu se prica (pr. da on zna da ti zarko zelis otici s frendicom u setnju, al moras dovrsiti nekakav poslic, pa si sjela s njim pricat, igrat se s oboje, pit kavu s muzem, osla u ducan po dvije jabuke i na kraju ne dovrsila posao i morala zalosna frendici javit da ne mozes stic...)

m2c