Kažeš li ti njemu da te ometa u radu i da ne možeš tako raditi?
Da, naravno da mu kažem. Objasnim mu i što radim i kako mi njegovo zvocanje ubija koncentraciju. Rekla sam mu da uvijek može tražiti pomoć, ali ne tako kako on običava - sjedi u svojoj sobi i piše zadaću, a meni dovikuje pitanja kad mu nešto nije jasno. Po mome mišljenju treba završiti sve što zna, a onda me pitati ono što ne zna.
Pitanjem što bi se dogodilo mislila sam: Što ti radiš kada je sinak konsterniran? Kakve ti misli prolaze glavom i kakvi se osjećaji javljaju?
Dvojka mi ne predstavlja nikakav bauk - ja sam imala dvojku iz matematike veći dio mog školovanja, zato što mi to nije ležalo, nije me zanimalo i nisam radila. Kad je dobio dvojku najviše me smetalo što nije bilo iz neznanja nego iz njegovog uvjerenja da sve zna i da mora paziti. Sve su mu greške bile u lakim zadacima: u zbrajanju šesteroznamenkastih brojeva odjednom počne oduzimati, krivo prepiše broj iz zadatka u račun, 3+5 mu ispada 7, jer je on već u drugom ili trećem slijedu brojeva dok još nije riješio prvi, krivo izračuna jer je neuredno, tj. krivo potpisao... Bila sam lagano zabrinuta zbog tog "lako ćemo" pristupa, ali sam znala da će on to ispraviti. Ocjenu sam prokomentirala u tom smislu da je logično slijedila iz njegove neurednosti i omalovažavanja zadataka.
ovdje ti preuzimaš odgovornost koja nije tvoja! (jer ti nisi znala da je imao zadaću iz engleskog

). Sinku se nije dalo pisati zadaću ranije. Znači on je tako odabrao i to mu treba pustiti. Ali ne treba mu pustiti da zbog njegovog propusta otac ne može ići na koncert i da utječe na cijelo obiteljsko ozračje.