Peterlin, jako mi se sviđa kako razmišljaš.

I moram reći da isto tako razmišljam i nadam se da jednog dana, moja vlastita "majčinska briga" neće potjerati vlastite stavove u kut.

Naime, i sama sam pobornik toga da roditeljska pomoć u učenju može biti samo u logistici (omogućiti djetetu kutak koji će biti samo njegov za njegove školske potrebe; dati mu piće i iće), a dijete samo mora učiti učenje i stav prema svojim obvezama. Pa ako je to i na teži način, neka.

Iskreno, sa mnom nikad nitko nije učio. Nikad mi nitko nije pregledavao zadaće (jedino u školi), nitko me nije tjerao čitati lektiru, i sl. Sama sam se učila i naučila odnosu prema svemu (kampanjac sam, ali nikad nisam bježala od roka i obveze).

Buraz, kakav god "zgubidan" bio i dovodio mamu do ludila, ipak ona se nikad nije petljala u njegove zadaće, samo je tražila rezultat. Prvi njeni pokušaji petljanja završili su neslavno. Tjerala ga je na čitanje u prvom - drugom razredu i dobio je Šegrta Hlapića (knjigu). Razvlačio ju je 3 godine, kroz svakodnevno čitanje. Čuvamo je i danas, upravo zbog njegovih oznaka olovkom gdje je stao sa čitanjem nakon 1-2 sata (pročitao bi max 10ak riječi, rečenice nikad nisu bile pročitane do kraja... ponekad čak je i par dana čitao jednu rečenicu). Tada je odustala. I on se borio sa svojim učenjem... i završio školu. I da napomenem, od 7 razreda je bio član Mense. Nema veze inteligencija sa navikama. I koliko god se mama trudila, nije se mogla boriti protiv njegovog (i mojeg) karaktera.