Mislim da moj problem najbolje razumije sirius. Puno sam razmišljala o otpuštanju kontrole, jer to jest moj problem i, dapače, možemo u temu uključiti i tu diskusiju. To sigurno čini dio problema - djeca ne mogu preuzeti odgovornost prije nego roditelji popuste kontrolu. Ali, ja vidim što moj sin radi i da, to remeti naše obiteljske planove i remeti moj znanstveni rad. Ne mogu se zatvoriti u svoju radnu sobu i prepustiti nečemu što želim i moram raditi, jer bi u tom slučaju gubljenje vremena bilo još i gore. Moj sinak bi zaboravio na vrijeme pred TV-om, a kad bi se osvijestio već bi prošla hrpa vremena.

No@, u mom stavu prema gubljenju vremena ne radi se o ocjenama. Što bi se dogodilo, odnosno što se događa kad moj sin dobije lošu ocjenu zato što ju je zaslužio? Kod mene se ne događa ništa, a kod njega se događa konsternacija. On je, primjerice, krajem prošlog polugodišta zbog svoje nepažnje i neusredotočenosti dobio 2 iz testa iz matematike, predmeta koji obožava i za koji je posebno nadaren. Međutim, to je bila potpuno zaslužena dvojka zbog koje mu je učiteljica na kraju s pravom zaključila četvorku iz predmeta u kojem on doista "brije". On se je nekoliko dana u konsternaciji okretao oko svoje osi, onda je ispravio na peticu, ali je konačna ocjena ipak bila četvorka. To je bilo učiteljičino upozorenje na isto ovo o čemu ja govorim. Prvi post sam napisala nakon poslijepodneva u srijedu, kada je on bio cijelo vrijeme kod kuće. Imao je dvije male zadaće koje je odmah napisao, uz snošljivu količinu vrpoljenja, jedenja i maženja. E, ali onda je trebalo ponoviti sve zavičaje za najavljeni test iz prirode. To što bi on objektivno uz svoje znanje i mogućnosti mogao ponoviti za 30-45 minuta, rastegao je na oko 3,5 sata, pri čemu je uspio ponoviti samo brežuljkasti zavičaj. Za ta tri sata je bezbroj puta prekidao ne samo svoj nego i moj rad, nekoliko milijuna puta je spomenuo "strašnu" količinu od 32 stranice u udžbeniku koliko mora ponoviti, a na to je potrošio barem dva puta više vremena nego što bi mu trebalo da to pročita, jer je jedno čitanje njemu dosta za ponavljanje. I što je rezultat "njegove strategije" - niti polovično obavljen posao i izgubljeno vrijeme koje je mogao upotrijebiti za igru/prijatelje/ čitanje TV, bilo što. A tu je i šteta za mene i moj rad.

Jučer je imao svoj najteži dan, kada ima tri aktivnosti poslijepodne. Došao je iz škole, odmorio se i, valjda poučen lošim iskustvom prethodnog dana, odmah išao svirati i vježbao matematiku za natjecanje. Zbog natjecanja je bio oslobođen zadaća, pa nisam vodila brigu o tome. Otišao je u glazbenu i na mačevanje, vratio se. U međuvremenu mu je tata pripremio neke zgodne zadatke iz matematike koje je on donio iz škole - imali su dogovor da će to zajedno proraditi (njima je to obojici vrhunska zabava). Međutim, M. dolazi s mačevanja i kaže da sada mora napisati zadaću iz engleskog. Sirius spominje pravilo da se zadaća piše onda kad je dobivena. To pravilo vrijedi i kod nas, ali je stvar u tome da ja nisam znala za tu zadaću. Zadaću je dobio u ponedjeljak, a napisao ju je u četvrtak, svoj najteži dan, a na pitanje zašto odgovorio je "prije mi se nije dalo". Uglavnom, s obzirom da je zadaću počeo pisati oko pola 9, otpali su zadaci iz matematike, zbog kojih je MM propustio koncert na koji je prije planirao ići. Na kraju smo svi bili živčani; nekako smo se primirili i pomirili uz molitvicu i pusice. Ima i takvih dana, OK, svi ih imamo i nisam se došla zbog toga tu jadati, nego doista mislim da mu treba pomoć u organizaciji vremena, a više ne znam kako to učiniti.