Ubijanje vremena

[Zdenka2]

M. je i dalje odličan učenik, no sad je već u četvrtom razredu, slijedi peti, klasični, pa me počinje mučiti problem njegove neorganiziranosti. On jednostavno ne zna raspolagati vremenom. To je sindrom pametnog djeteta koje nikada do sada nije moralo učiti - sve je rješavao lako, malim prstom. Sada su zadaće veće, lektire opsežnije, vježbe na instrumentu teže - sve to zahtijeva više vremena, a i time i organizacije vremena.

Kad dođe kući iz škole čini mu se da je vječnost pred njim. Malo se odmori, pojede nešto, pogleda crtić, popričamo i onda bi trebalo krenuti sa zadaćama. Nekako i krene, ali stalno prekida rad, uvijek ima nešto za pitati, vrti se oko sebe, napiše pol zadaće, pa se spusti na pod i malo poigra. Onda riješi dva zadatka iz matematike, pa ustanovi da je gladan. Pojede nešto, pa se vrti po podu, pa se vrati zadaći ili sviranju, ali bi se za dvije minute malo pomazio ili me nešto pitao. I tako u krug...

Za čas dođe vrijeme da se krene u muzičku ili na mačevanje, pa se vrati kući, još mora nešto završavati, čitati lektiru i sl.

On na kraju napiše sve zadaće i odsvira što treba, redovito ide na aktivnosti, ali mislim da će ga te neorganiziranost koštati. Uopće ne shvaća koliko vremena ubije i što bi se za to vrijeme moglo napraviti niti koliko bi mu slobodnog vremena ostalo kada ne bi tako cjepkao rad. Ja sam potpuno drugačija, organizirana brza, iskorištavam vrijeme do maksimuma i ne čekam "sutra", pa me to sve skupa još i više nervira.

Imate li neki savjet?

[čokolada]

Kako reagira na (tvoj) "pritisak" da se nešto mora dovršiti bez skakutanja okolo? S druge strane, ako on na ovakav način ipak sve pozavršava...možda ima (nama nevidljivog) reda u tom svom neredu?

[Zdenka2]

Na moj pritisak reagira kao svaki normalni predpubertetlija: Što me stalno gnjaviš? To su moje zadaće, ja ću to završiti..., a kad vidi da mu negdje ipak šteka, zove me upomoć. Pitala sam se ja već o tome je li moj pritisak potreban ili nije - jest potreban je, jer on bi inače presanjao (skoro) cijelo poslijepodne. Sastavila sam mu sada tablicu s tjednim planom rada, pa neka si sam upisuje obaveze i vidi koliko vremena to traži. Htjela bih ga organizacijski pripremiti za peti razred, kad će stvarno morati više učiti.

[seni]

mislim da mu treba vremena da svlada organizaciju. ima nesto u tome sto kaze cokolada, da smo temperamentom i osobenoscu drugaciji, pa nije svaka organizacija i red jednaka.
no bez obzira na to, pogotovo poznavajuci skolski sustav, odredena organizacija vremana je nuzna. cini mi se dobrim, ovako kako radis. pokusavas mu pomoci da se nauci samoorganizirati. za to mu ocito treba jos vremena.
moja i. i u petom i daljnjim razredima ide/ici ce u produzeni boravak, odnosno skola je organizirana kao takva, sto znaci da cijeli razred ostaje popodne zajedno, te zajedno rade zadace, igraju, se, idu na aktivnosti. (u tim okvirima po onom sto nam razrednik kaze a on je s njima dva popodneva, ona prilicno dobro organizacijski funkcionira)

medutim cesto razmisljam razmisljam kako ce to biti poslije. jer ponekad kada nesto treba za vikend napraviti (ako ne stigne preko tjedna) to izgleda onako kako si ti opisala. malo radi, malo jede, ide na wc, uvali se meni/mm-u u krilo, i tako u krug...

ja razgovaram s njom i ona nacelno razumije da tako samo gubi vrijeme. medutim ocito joj nije lako to sto razumije provesti u djelo. ova tablica mi se cini bas pametna, jer im omogucuje da uvide koliko za neku aktivnost otprilike treba vremena. i daje autonomiju, da planiraju u sirim vremenskim jedinicama (tjedan).

cini mi se takode da je neka vrsta "pritiska" potrebna. ovako teoretski, rekla bih, da bi vremenom pritisak trebao pomalo popustati, u smjeru njihove samoodgovornosti i razumijevanja posljedica.

[Bubica]

Kad dođe kući iz škole čini mu se da je vječnost pred njim. Malo se odmori, pojede nešto, pogleda crtić, popričamo i onda bi trebalo krenuti sa zadaćama. Nekako i krene, ali stalno prekida rad, uvijek ima nešto za pitati, vrti se oko sebe, napiše pol zadaće, pa se spusti na pod i malo poigra. Onda riješi dva zadatka iz matematike, pa ustanovi da je gladan. Pojede nešto, pa se vrti po podu, pa se vrati zadaći ili sviranju, ali bi se za dvije minute malo pomazio ili me nešto pitao. I tako u krug...

B je isti ovakav, od početka. kako on nije išao u boravak tako smo mu mi od početka mogli pomagati u strukturiranju vremena, unaprijed se dogovaramo kada ce poceti pisati zadacu, pri tome postujem njegov odabir ako nije preekstreman (tipa 8 navecer), kada sam doma (pa to mogu i kontrolirati) - nema jedenja dok se pise zadaca, to da se malo poigra usred zadace sam dozvoljavala u nizim razredima kada bi mu bas trebao odmor ali ne iz cista mira. sada, u 4. razredu je vec puno strukturiraniji i uglavnom uspijeva sve na vrijeme rijesiti.

Ono sto je u pocetku bio veliki problem je sto je on satima pisao zadacu jer mu se nije dalo, lezao bi za biljeznicom i kukao ali nikako se ubrzati. Tu sam poslusala jedan savjet koji je kod nas super upalio - odredila bi realno vrijeme (i jos malo duze ) za pisanje te zadace, sto napise do tog vremena - napise, nema nakon toga pisanja - upalilo je u roku keks, valjda nakon druge zadace, kada je skuzio da sam ozbiljna

[mamma san]

Zdenka, u mojoj obitelji postojao je jedan takav lik. Moj brat. Moja majka ga je u šali zvala "zgubidanom" i to od 1. razreda osnovne.
Stvar je bila u tome da on je jednostavno protračkao vrijeme unutar kojeg je morao nešto napraviti. Da ga je barem potrošio na vlastitu zabavu, hobi ili bilo što drugo što bi mu bilo draže od učenja... on se cijelo vrijeme vrtio oko učenja, ali učiti nije stigao... jer: je bio gladan, mora prošetati psa, pa je bio umoran, pa je bio gladan, pa što će učiti kad će sad doći mama i napraviti ručak, pa mu se spava iza ručka, pa se digne i krene učiti ali mu se manta u glavi i popio bi kavu, popije kavu i krene učiti, ali taman dođe tata pa bi se pospominjao, pa krene učiti, ali počeo je ludi triler (već je večer) pa iza toga krene učiti i uči pola sata, ali mu glava klone. Spava mu se. I tako cijelo školovanje. On čak nije niti izlazio van.
Ukratko...mama je bila luda. Promjena se desila kad mu je cura u apsolventiranju (hehe) (građevina) ostala trudna. Od kad je saznao da je trudna (9 mjesec) do diplome i polaganja preostala dva (jako teška ispita) prošla su samo 2 mjeseca. Oženili su se u 12 mjesecu.
Njemu je jednostavno trebao neki okidač. Ništa drugo, ali ama baš ništa, nije ga moglo pokrenuti.

(ja sam druga priča... ja sam klasični kampanjac. Ali ja iskoristim svoj nerad u drugom smjeru....)

[vertex]

A. to polako (polako!) uči. Tražim da svaki dan (obaveze su svaki dan drugačije raspoređene) odmah ujutro ili čim se vrati iz škole provjeri što sve mora napraviti, da na osnovu toga izradi plan i da ga se drži. Također, nema započinjanja zadaće iza sedam navečer. U drugoj polovini prvog polugodišta je počeo shvaćati da će morati učiti. Mislim da ga je osvijestilo kad je htio samo pročitati povijest (a poglavlja ko u priči, za veliki test), a na kraju je i učeći po mome (rasporedio gradivo u tri dijela i tri dana, na kraju sve ponovio) dobio četiri. Povijest mu je inače jako draga, bilo bi mu draže da je dobio 5. Također, tražimo da se uči za svaki put, a ne za test ili ispitivanje - jer načelo nam je da se uči radi kvalitetnog znanja, a ne ocjene iz testa.
Njega je hvatala šiza kad sam mu počela davati upute o učenju, pa sam prvo makla razgovore za vrijeme kad nije kriza i kad se uopće ne uči. U nekoliko navrata smo razgovarali o pravom znanju (jer je počeo s onim "to ne pita" i "to ne treba znat"). Dosad je uglavnom prihvatio načela, na provedbu ga treba nekad podsjetiti. Ovih dana se sam diže ujutro i ravno na domaći. Izgubili smo podršku sjajne učiteljice iz nižih razreda, koja je na njega djelovala jako motivirajuće, sad će naš angažman morati biti znatno veći. Također smo razmišljali o tome treba li ga pustiti da radi po svome, ali smo došli do zaključka da ne, nego da je ovo baš jedan trening koji će mu biti važan i u školovanju i u životu i koji mu mi moramo osigurat

[Zdenka2]

Seni i kod M. je bilo sve u redu dok je bio u dnevnom boravku - ovo je prva školska godina u kojoj se mora sam organizirati. U DB je slušao učiteljicu - što je ona rekla to je napravio, bio je prvi gotov i onda se zabavljao. A sada, točno ovako kako kaže mamma san za svog brata i Bubica za svog sina - nije da se zabavlja nego ne radi koncentrirano i u komadu. Ne kuži da bi uz malo discipline bolje radio i bolje se zabavljao. Od ovakve organiziranosti vertexinog A. moj M. je još miljama daleko.

Molim za još savjeta i iskustava - ne znam kako naći najbolji put, jer je on već postao malo i pubertetski osjetljiv. Vidim da od previše govora, uputa i prijekora nema ništa. Seka mu je potpuno drugačija - njoj škola teže ide i manje je zanima, ali s njom je jednostavno - malo njurga, ali posluša i ide raditi što god i kad god joj kažemo tata i ja. Ali, da ga ne bih samo korila, danas je odmah nakon kraćeg odmora išao svirati, onda je vježbao matematiku za natjecanje - sad je odjurio u glazbenu i na mačevanje i kaže da će još raditi matku kad se vrati.

[no@]

-nije da se zabavlja nego ne radi koncentrirano i u komadu. Ne kuži da bi uz malo discipline bolje radio i bolje se zabavljao. Od ovakve organiziranosti vertexinog A. moj M. je još miljama daleko.

ponekad pomaže djeci (a i odraslima!) posvjestiti što su sve prikriveni kradljivci vremena - internet, fB, dugi telefonski razgovori s prijateljima, televizija...jer obično nismo svjesni koliko nam vremena u danu progutaju takve sporadične i neplanirane aktivnosti. super ako postoji neka aktivnost koju bi on još htio raditi a mogla bi poslužiti kao jaki samomotivator (u stilu ako napravim na vrijeme sve što je potrebno imat ću vremena još i za tu željenu aktivnost)
čini mi se odlično što je krenuo sa tablicama za planiranje vremena.

Molim za još savjeta i iskustava - ne znam kako naći najbolji put, jer je on već postao malo i pubertetski osjetljiv. Vidim da od previše govora, uputa i prijekora nema ništa.

jasno da je u otporu kada mu ti zapravo svojim uputama daješ do znanja da nije kompetentan u školi i učenju. iz svega što si napisala ja bih rekla da je vrlo uspješan i ovaj način rada trenutno mu sasvim odgovara (ne odgovara tebi i u tome je problem). svojim uputama poručuješ mu da on ne zna kako se nositi sa šk obvezama i nije dorastao zadatku, nema adekvatne strategije učenja što će rezultirati neuspjehom/podbačajem od kojih ga ti želiš zaštiti (jer to bolje znaš) tj želiš preuzeti odgovornost za njegove obaveze. neželjenim uputama i savjetima koje nije tražio rušiš mu samopouzdanje.
budi tu kada on pita i traži pomoć i/ili samo tvoje zanimanje i interes za ono što radi.

ps. oprosti ako sam previše direktivna

[Zdenka2]

jasno da je u otporu kada mu ti zapravo svojim uputama daješ do znanja da nije kompetentan u školi i učenju. iz svega što si napisala ja bih rekla da je vrlo uspješan i ovaj način rada trenutno mu sasvim odgovara (ne odgovara tebi i u tome je problem). svojim uputama poručuješ mu da on ne zna kako se nositi sa šk obvezama i nije dorastao zadatku, nema adekvatne strategije učenja što će rezultirati neuspjehom/podbačajem od kojih ga ti želiš zaštiti (jer to bolje znaš) tj želiš preuzeti odgovornost za njegove obaveze. neželjenim uputama i savjetima koje nije tražio rušiš mu samopouzdanje.
budi tu kada on pita i traži pomoć i/ili samo tvoje zanimanje i interes za ono što radi.

ps. oprosti ako sam previše direktivna

Ne mislim da on nije dorastao zadatku, ali definitivno mislim da se ne zna nositi sa školskim obavezama i nema adekvatne strategije učenja - njemu to do sada nije bilo potrebno. Evo, sad piše zadaću iz engleskog koju je dobio u ponedjeljak, a danas mu je definitivno najteži dan u tjednu, kad je skoro cijelo poslijepodne vani i sutra još ima natjecanje iz matematike. A jučerašnje poslijepodne, kada nema nijednu aktivnost, je uspješno ubio, osim što je napisao dvije male zadaće i ponavljao "brežuljkasti zavičaj".Da se bar zabavljao, pričao s prijateljima ili bio na internetu - ništa od toga, samo se provrpoljio kroz poslijepodne.

Dopuštam da sam je možda i nesvjesno preveliki control freak - ti si iz struke, daj mi neki savjet kako da mu pristupim. Ovo što kažeš činim - pokazujem interes za ono što radi i odgovaram kada traži pomoć, ali to ne rješava problem potpuno neracionalnog korištenja vremena koji će se odraziti na njegov uspjeh u školi.

[Ifigenija]

Zdenka, ja nemam tako veliku djecu, ali me pitanja organizacije jako zanimaju. Pročitaj ovu knjigu, npr. - ako ti se da. http://www.amazon.com/Power-Full-Eng.../dp/0743226747 Ako te zanima, javi se na pp, pa ti posudim.
Ukratko, teza je ova: uspjeh je plod rutine i organizacije, tako da vrijeme damo onome što nas vodi tamo kamo želimo doći. I isto tako - nema šanse da kroz proizvoljno korištenje vremena ikad išta dovoljno uspješno uradimo (to je za odrasle, djeca nemaju toliko obaveza, pa se provuku i kroz kaos, ali učimo ih za život, pa što prije skuže - to bolje), i stalno pregovaranje i odgađanje sa samima sobom košta nas toliko energije da ako se fakat primimo nečega nasilu sljedeći zadatak nismo u stanju odraditi tako kvalitetno, pa ljudi kasne, fušaju...
Kad se sami sa sobom dogovorimo što bismo u životu, napravimo realan raspored, i UVIJEK ga se držimo. KOrak po korak osvajamo sva područja svog života, i to svaki dan uravnoteženo - i učenje, i sport, i igranje. Uspjeli smo kad više ne razmišljamo što ćemo, nego nas taj naš optimalni raspored vodi kroz dan, nesvjesno - kao što peremo zube.
Za dijete to znači da dogovorite intervale vremena i da ih se uvijek držite; znači - npr. nakon škole ručak, 15 min odmora, 30 minuta zadaće (po rasporedu u školi - da ne izmišlja i da nema izliku ostaviti najgore za kraj... ili izostaviti), kratka šetnja, jabuka, ne znam... pa onda vrijeme po izboru do tad i tad, i spremanje za trening od toliko do toliko. I dosljednost.
Posebno darovitima to treba.
Ako npr. napiše zadaću ranije, neka napravit dodatni zadatak, neke zaostatke, izvježba ono što mu ne ide ili pročita lektiru za ranije; a kao što je Bubica rekla - ako u danom vremenu ne napiše, nije napisao. Život ide dalje. Tako je to i na poslu i u životu, i vremena se treba držati, rokove poštivati, ali i svoje i tuđe vrijeme za razonodu.
Dobro ti je organizirati to vrijeme u terminima vezivanja - npr. uvijek poslije ručka pišem zadaću; kad napišem zadaću igram se do treninga. To djetetu postane njegov život, običaj, počne osjećati sigurnost - i da će imati vremena za igrati se, i da je svoje obavio.

[no@]

Ne mislim da on nije dorastao zadatku, ali definitivno mislim da se ne zna nositi sa školskim obavezama i nema adekvatne strategije učenja - njemu to do sada nije bilo potrebno. Evo, sad piše zadaću iz engleskog koju je dobio u ponedjeljak, a danas mu je definitivno najteži dan u tjednu, kad je skoro cijelo poslijepodne vani i sutra još ima natjecanje iz matematike. A jučerašnje poslijepodne, kada nema nijednu aktivnost, je uspješno ubio, osim što je napisao dvije male zadaće i ponavljao "brežuljkasti zavičaj".Da se bar zabavljao, pričao s prijateljima ili bio na internetu - ništa od toga, samo se provrpoljio kroz poslijepodne.

Dopuštam da sam je možda i nesvjesno preveliki control freak - ti si iz struke, daj mi neki savjet kako da mu pristupim. Ovo što kažeš činim - pokazujem interes za ono što radi i odgovaram kada traži pomoć, ali to ne rješava problem potpuno neracionalnog korištenja vremena koji će se odraziti na njegov uspjeh u školi.

Draga zdenka djeca su u stanju kompetentno se nositi sa školskim obvezama od 1. razreda dakle od polaska u školu, druga je stvar što im mi to nismo u stanju prepustiti (naravno ne mislim na djecu s teškoćama ili nespremne/nezrele za polazak u školu). Niti do sada vjerujem učiteljica u PB nije visila 1 na jedan 1 nad tvojim sinkom tako da ne možeš reći da on nema nikakve strategije učenja; OK vrijeme mu je bilo više strukturirano.
Očito on ima potrebu raditi stanke: provrpoljiti se, maziti se i guštati u krugu obitelji i ja bih mu to pustila ukoliko ne remeti bitno vašu obiteljsku rutinu (znači ako se ne događa da zbog njegovog pretjeranog rastezanja šk obaveza ne možete izaći na dogovorenu večeru ili negdje vikednom npr)
Svako ljudsko biće ima potrebu biti uspješno u onom što radi, a posao učenika je učenje i izvršavanje školskih obaveza. Kada se roditelji nepozvani previše upleću daju netražene savjete, nadziru i kontroliraju učenje, s jedne str preuzimaju odgovornost i zaštićuju od mogućih slabih ocjena , ali s dr strane uskraćuju osjećaj uspješnosti odnosno kompetentnosti djetetu za nešto što je njegov posao.

[no@]

Ne mislim da on nije dorastao zadatku, ali definitivno mislim da se ne zna nositi sa školskim obavezama i nema adekvatne strategije učenja - njemu to do sada nije bilo potrebno. Evo, sad piše zadaću iz engleskog koju je dobio u ponedjeljak, a danas mu je definitivno najteži dan u tjednu, kad je skoro cijelo poslijepodne vani i sutra još ima natjecanje iz matematike. A jučerašnje poslijepodne, kada nema nijednu aktivnost, je uspješno ubio, osim što je napisao dvije male zadaće i ponavljao "brežuljkasti zavičaj".Da se bar zabavljao, pričao s prijateljima ili bio na internetu - ništa od toga, samo se provrpoljio kroz poslijepodne.

Dopuštam da sam je možda i nesvjesno preveliki control freak - ti si iz struke, daj mi neki savjet kako da mu pristupim. Ovo što kažeš činim - pokazujem interes za ono što radi i odgovaram kada traži pomoć, ali to ne rješava problem potpuno neracionalnog korištenja vremena koji će se odraziti na njegov uspjeh u školi.

Zabunom sam poslala prerano post; htjedoh još reći:

Ja ne bih nikako na tvom mjestu žrtvovala i pretpostavila odnos koji imaš sa sinom organizaciji učenja i ispunjavanju obaveza. Znam da je jako teško ne biti control freak i prepustiti mu odgovornost - ali što bi se dogodilo da dobije lošu ocjenu, ako ju je zaslužio?

I da te utješim nisu samo roditelji kontrolirajući i oni koji paničare oko ocjena - u mojoj školi je na razrednim vijećima ozbiljna rasprava treba li i što sve poduzeti čim zbog učenika koji u nižim razredima prolaze s 4 ili u višim sa 3. A to je vrlo dobra i dobra ocjena

[sirius]

Zdenka2, mislim da ta specifičnost rasutoj pažnji i strogoj potrebi za strukturom dolazi iz karaktera tvoga dijeteta. Mislim da je on na dobrom putu, ali ono što bi ti morala (i sigurno jesi)je biti svjesna da je kod darovite djece inspiracija =motivacija. Naravno , obzirom da školske obaveze najčešće nisu inspirativne , motivacija i nije prevelika. Zapravo, nemam čarobnu formulu, ali imam iskustvo glumljenja mame-učiteljice dijetetu specifičnog karaketa i sposobnosti (M. nikad nije išao u boravak pa je stuacija sa učenjem uvijek bila kućna obaveza ). Dakle, M. je drugi razred i ja skoro u pravilu svaki dan radim sa njim zadaću, znaći većinom stojim , sjedim ili sam u blizini dok on piše zadaću.I ja sam ta koja kaže kada se ide pisati zadaća(u pravilu se zna da je to nakon doručka ili ručka ovisno o smjeni, ali svejedno maoram reći da se sjedne za stol sa knjigama). Često mu koncenetracija bježi pa ga moram usmjeravati i vraćati (čak to nema niti toliko veze sa trajanjem koncentracije) u zadatak, vrlo često primjećujem da ne zna od kuda da počne , ako ima jako puno zadataka to ga obeshrabruje. Još uvijek mu sugeriram sa čime da počne , da bi imao dojam da napreduje (npr. engleski za zagrijavanje, matematika nakon toga, kreativne stavri na kraju) ikao je već i sam usvojio taj sistem. Ako je zadataka puno iz istog predmeta, ja mu ih podjelim na manje cjeline, da ga ne bi bacalo u očaj.
Naravno, nadam se i očekujem da će biti lakše kako će on odrastati , ali isto tako znam da ću i tada morati voditi brigu (nadam se samo ponekad) o njegovoj organizaciji rada. Ne vidim ništa loše da dijete ući na svojim pogreškama, ne mislim da su ocjene 3 i 4 katastrofa, ali isto tako znam da moje dijete ne bi ništa pretjerano naučilo iz činjenice da stalno dobiva trojke ili dvojke, pogotovo se ne bi naučilo strukturi iz toga (struktura mu je slaba točka).
Ono što je meni zapelo u uhu iz naših psiholoških radionica je činjenica da djeca koja su perfekcionisti često znaju biti okruženi neredom (vanjskim i unutarnjim) jednostvano im se sve čini previše, pa ne znaju od kuda da počnu, pa sve puste.
I još nesto , kod nas nema (osim pod okolnostima bolesti) odgađanja pisanja zadaće iz toga dana za dan kada je potrebno. Zadaća se piše isti dan kada je dobivena i pregovora oko toga nema. M. nikada i ne pada na pamet to predložiti, iskreno, to je nešto za što znam da ne smijem pospustiti jel on jednostavno treba inzistiranje na tome. Isto tako treba moju pomoć da uspostavi organizaciju i strukturu zbog toga što sam (osobno ) ima problema. To je tako , netko se rodi sa smislom za organizaciju, a netko treba velik napor da to nauči. Ne znam, da li sam pomogla, M. je ipak mlađi, kao što sam napisala nadam se da će sa godimama biti potrebno manje mojih intervencija, ali ne mislim da će proći potpuno bez toga.

[SikaPika]

Zdenka, i ja sam bila takva u prva četiri osnovne i upravo me u petom dostiglo ono čega se ti bojiš.
Istina, nisam imala dodatnih aktivnosti, a mislim da je tada općenito gradivo bilo lakše.
Zadaću bih napisala pod odmorima u školi, teta bi ju kod kuće samo pregledala ili bih još nešto sitno završila i to bi bilo to. PJesmicu bih učila usput. Kada se sjetim tog doba, sjećam se samo igre, odlazaka van, trčanja, trave... Moram li reći da sam bila odlična učenica, najbolja u razredu.
Onda je došao peti razred. Hrpa novog gradiva, a ja ni malo radne navike. Pakao. Jedinice. Totalno sam izgubila interes za bilo što. Gubila sam se u kemiji, povijesti, zemljopisu... NIšta mi se nije dalo učiti jer je moju radoznalost zadovoljilo ono što sam čula na nastavi i pročitala u udžbeniku. Što bih ja to morala učiti kada znam gdje mogu naći ako mi zatreba. Onda je počeo rat... Čak sam šesti razred prošla s 4, a u 7. se jedva izvukla.

I ja sam uvijek bila gladna, žedna, pa sad će ručak pa ću postaviti stol, pa ću do tada upaliti TV, pročitati nešto sa strane, izaći u dvorište, poigrati se sa psom...

Teta me je puštala da učim sama jer sam kao trebala mir i tišinu. Naravno, na skrivećki sam gutala knjige koje su bile sve samo ne lektira (lektiru sam obožavala pa s tim nije bilo problema) dok nisam počela dobivati jedinice i općenito loše ocjene. Onda me je posjela u kuhinju za kuhinjski stol i rekla da učim na glas. Ne da bih nabubala nego da se čujem što čitam, da se skoncentriram, da mi misli ne idu na sto strana, da ni ne pomislim raditi nešto drugo.

Meni se čini da takvoj djeci stvarno treba dobra organizacija i mislim da tu stvar ne treba prepustiti slučaju. Vjerujem da je teško jer su u pitanju lude godine, ali što se prije dogovorite, poslije će biti lakše.
Ako znaš da će tražiti vodu, hranu... Neka sve takve potrebe zadovolji ranije, stavi si čašu s vodom na stol... i neka radi. Naravno, ako su mu potrebne češće stanke, uvijek ti možeš otići do njega, pomaziti ga, popričati nešto neobavezno o tome što se događalo taj dan ili bilo čemu što ga zanima. Ali ne predugo. I uvijek ga opet podsjetiti što mora raditi.
Uh, nadam se da sam barem malo pomogla.

[litala]

ne da nemam nekih problema s klincima i njihovim poimanjem organizacije i tracenja vremena na pametne i manje pametne stvari al se trenutno ne "bavim" njima...

zeljela sam dodat ovdje jedno sasvim svoje i osobno iskustvo jer sam ja odrasla zena, a nemam zrna soli ni pameti sto se tice organiziranosti i strukture. tj. sve teorijski znam i sve mi je jasno i u stanju sam iskombinirati genijalne planove i rasporede al mi to nis, apsolutno nis, ne vrijedi kad nisam u stanju ni zapoceti primjenu svega toga...

i mislim, tj. vjerujem, da je dobar dio takvog mog "modusa vivendi" upravo uvjetovan nacinom na koji sam odradjivala svoje obveze jos od najranije dobi.

prvo - osnovnu skolu (kao i vecina) zavrsila bez ikakvog napora. dovoljno je bilo ono sto sam cula/zapamtila/pohvatala u skoli. srednju sam skolu upisala valjda najlaksu koju sam mogla (a da je jos uvijek spadala u ono sto su moji roditelji smatrali "gimnazijskim" obrazovanjem...) i na isti nacin prosla kroz te cetiri godine. sjecam se da me razrednica pri polaganju maturskog ispita i "obrane" maturskog rada uz smijeh pitala "nije bilo lakse teme?"... dodajem da smatram da je nedostatak ikakvih vanskolskih aktivnosti sigurno dobrahno pomogao takvom ponasanju...

i sve je to bilo dobro, relativno dobro, dok nije krenulo daljnje skolovanje...

izabrala sam (uslijed raznih okolnosti) - strojarstvo. i tu sam pukla. ko kokica. ni truna organiziranosti, ni truncice metodologije ucenja, ni zrna pameti da odmah na pocetku potrazim pomoc. nazalost, ni moji roditelji se nisu s time bas znali nositi i meni su prepustili da sama o tome brinem. a ja sam brinula kako sam znala, tj. ne-znala i stvar je zavrsila tako da sam nakon cetiri godine s polozene dvije godine fakulteta, presla na visu i uz jednu godinu pauziranja (uslijed obiteljskih okolnosti), na kraju "u roku" i s vanrednim prosjekom ocjena diplomirala na visem stupnju...


steta vremena, sposobnosti, novca ulozenog u sve to.


kako sad funkcioniram? ako imam na neki nacin "izvana" uvjetovan ritam, raspored i uvjete rada - funkcioniram ko svicarska urica, bez greske. kad radim (zaposlena sam) - nema odlaganja, muvanja, rastresenosti. svoje poslove i zadatke obavljam na vrijeme, najbolje sto mogu i znam, bez nepotrebnog "gubljenja sa strane"... tu sve funkcionira ok. problem je u meni, mojoj unutarnjoj "urici" i nemogucnosti da se izorganiziram sama sa sobom. stogod da radim "kod kuce" - radim kampanjski, stihijski, po nahodjenju, lunama, horoskopu, plimi-oseci i vodostaju rijeka... jako, jako lose. odradim ja sve sto treba, al redovno, kad sjednem na kraju obavljenog posla, sama sa sobom bi lupala glavom o zid pri pomisli na sve one sate koje sam protratila i koje sam mogla itekako pametnije iskoristiti...


ono sto smatram kljucnim su dvije stvari: prva je nauciti raspolagati vremenom. nauciti dobru ogranizaciju i raspodjelu zadataka. kad sto i kako obavljati, koliko vremena treba za teze, lakse, radosne i "mucne" zadatke, kako sve to skupa kvalitetno iskombinirati. druga stvar je - nauciti to provoditi i ne odustajati i ne posustajati. sve ovo skupa ne znaci da treba cijeli zivot podrediti rasporedima i da spontanosti nece biti mjesta ni kad bi trebala biti na rasporedu al sasvim sigurno osigurava dovoljno mjesta i za nju i u onim razdobljima kad je zivot "nakrcan" aktivnostima i duznostima (skolovanje, roditeljevanje - posebno u prvim djecjim godinama...)...


ono kako se ja sad nosim s ovim svojim "manjkom" je - raspored sati i alarm. eto, najjednostavniji i naj"skolskiji" nacin. od-do uz zvuke budilice kad je bas frka...



i imam jedno pitanje - zdenka, kako m. dozivljava to svoje "muvanje"? jel ga je svjestan ili smatra da nije nikakva frka panika buduci da na kraju ipak sve "ispadne" dobro? ja sam kod mojih primijetila da im mnoge stvari zbilja budu pre-apstraktne i da im nikakvo objasnjavanje (teorija) ne pomaze dok stvarno ne "osjete" sto to znaci. dal na svojoj kozi ili da prisustvuju recimo - mom dozivljavanju istog - al da je neka skroz konkretna situacija... npr. ovo sto gore spominje bubica - otici u skolu s neizvrsenim zadatkom (da se napokon dozivi taj osjecaj o kojemu se prica) ili da npr. ti ili tata pred njima prozivite to o cemu se prica (pr. da on zna da ti zarko zelis otici s frendicom u setnju, al moras dovrsiti nekakav poslic, pa si sjela s njim pricat, igrat se s oboje, pit kavu s muzem, osla u ducan po dvije jabuke i na kraju ne dovrsila posao i morala zalosna frendici javit da ne mozes stic...)

m2c

[litala]

ok, procitala sam ovu svoju citabu i vidim i sama da sam na kraju fulala cijeli fudbal

pripisimo to mojoj neorganiziranosti i tome da cijeli dan "radim" dvije stvari paralelno, u njih ukljucujuci jos i dvije-tri sa strane i da sam samo - rastresena ubijanjem vremena

[sirius]

ok, procitala sam ovu svoju citabu i vidim i sama da sam na kraju fulala cijeli fudbal

pripisimo to mojoj neorganiziranosti i tome da cijeli dan "radim" dvije stvari paralelno, u njih ukljucujuci jos i dvije-tri sa strane i da sam samo - rastresena ubijanjem vremena

Ha,ha, ne bi rekla da si fulala fudbal.
Dobro se povremeno uvući u glavu odrasle osobe koja ima problema sa strukturom i organizacijom (i ja sam ta). Ne znam da li je to generalno problem osoba koje lako pamte (ono:dobiješ pamćenje, ali ti je uskraćena organiziranost, ili je to možda zabog toga što je sve prilično lako pa nema motivacije) ? U svakom slučaju to je dugoročni problem zbog toga što (prije ili kasnije) inteligencija više nije dovoljna da bi se postigli maksimalni kapaciteti ili barem blizu toga. Ne znam, nekako je uobičajeno pomagati djeci kad zapnu u nekom gradivu, po tome bi organizacija i struktura rada isto tako mogla biti poseban predmet koji nekom dijetetu je ili nije veći problem.

[Peterlin]

Ja sam u istom sosu... zapravo, bit ću slijedeće godine do grla.

Htjela sam samo dodati ovo - puno ovisi i o djetetu.

Moj stariji (sada četvrtaš) je organizirano dijete, do te mjere da posrami i roditelje he he he... Ove godine je bez boravka, dolazi kući sam jer stanujemo blizu škole, grije si ručak, pogleda nešto na tv za odmor i napiše zadaću. Od početka škg nije se dogodilo da dijete to nije samostalno napravilo. Ali on je takav - unuk moje svekrve i/ili mog oca, kojima po organizaciji života ni mm ni ja nismo dorasli.

Eh, sad.... Mlađe dijete je pravo moje dijete - taj uvijek ima vremena dok mu ne dogori do peta, a onda zbrda zdola, kak god ispadne. Nekako smo slučajno i spontano došli do zaključka da se ne miješamo previše (jer taj se uvijek snađe, izvuče iz nevolje i sve nekako dobro završi).

Taj bi gledao televiziju u beskraj, igrao se doma ili vani i u tim trenucima zaboravi na vrijeme do te mjere da se ne sjeti ni koji je dan, a kamo li koliko je sati...

I ja sam primijetila da postoji razlika između onoga što je MENI bitno i onoga što je NJEMU bitno. Samostalna organizacija vremena = 0 bodova. Još gore izgleda, jer ga silom prilika uspoređujem sa starijim bratom, koji je uzor po tom pitanju.

Naumila sam popustiti uzde, pa da vidimo... Sjećam se da je moj tata sa mnom imao iste probleme (i meni je glava bila "u balunu", npr. 100 puta sam zakasnila u školu). Trudim se jašiti samo po bitnom, ali nekako mi se čini da je to za sada skoro cijelo gradivo (tablica množenja se MORA znati, zbrajanje i oduzimanje s potpisivanjem se MORA znati, pravopis se MORA znati...priroda se MORA znati... a onda dijete dobije 4 ili manje iz likovne kulture jer nikad ne završi ni jedan crtež iako mu to ide. Jednostavno nema osjećaj za vrijeme ni na satu).

Odavno smo shvatili da nam djeca imaju različite stilove učenja (stariji mora vidjeti, a mlađi čuti) ali organizaciju vremena će svaki morati naučiti sam, naći sebi najbolji način.

Nadam se da ću ostati ustrajna SAMA SA SOBOM da mlađem sinu pustim što ranije da na vlastitoj koži osjeti posljedice loše organizacije vremena, npr. u četvrtom razredu, a ne u osmom i sl.

Pamtim priču odgajateljice iz vrtića koja je istih problema imala sa sinom u petom razredu. Stvar se popravila kad je digla ruke od njegovih obveza. Čak nije bilo ni loših ocjena - jednostavno, dijete je prihvatilo da je to sad njegova briga i gotovo. Morat ću se usuditi baš tako postupiti i sa svojim malim djetetom...

[litala]

Ne znam, nekako je uobičajeno pomagati djeci kad zapnu u nekom gradivu, po tome bi organizacija i struktura rada isto tako mogla biti poseban predmet koji nekom dijetetu je ili nije veći problem.

ovo me podsjetilo - ovdje je normalno u vecini srednjih skola (7.-12. razred) na pocetku sedmog razreda imati na raspolaganju nekakvu "obuku" tipa seminara, tecaja - na kojem vise ucitelja poucava djecu/djake kako se uci. kako se odradjuje savladavanje gradiva, kako se odradjuju projekti (pisani/oralni/prakticni), kako prikupiti informacije, obraditi ih i prezentirati...

to ne spada u redovni kurikulum, ponudjeno je (uz cijenu, naravno) zainteresiranima. a ja bas kontam kako bi takvo nesto trebalo biti, u manjim omjerima, prisutno kroz cijelo skolovanje... na pocetku svakog razreda, prilagodjeno svim uzrastima i s postepenim "pojacavanjem" intenziteta...

ne mogu ni zamisliti koliku bi to kvalitativnu promjenu donijelo svima, i koliko bi to znanje svima koristilo u svim sferama i kroz daljnji zivot...

[cvijeta73]

zanimljiva tema.
na osobnom primjeru dobro, o jako dobro znam što je to ubijanje vremena. ovako kako zdenka kaže, da bar nešto pametno radiš, da se zabavljaš, ali - ne. meni cijeli dan zna proći u pospremanju ormara kojeg bih realno mogla spremiti u sat i pol. i onda se cijeli dan rastežem, malo vamo, malo namo, malo internet, malo tv, ali, najgore je što mi je cijeli dan taj ormar na pameti i poslije imam osjećaj da sam cijeli dan spremala ormar. a spremala sam ga efektivno opet onih istih sat i pol.

što sam htjela reći - tako mi je prošlo cijelo školovanje. jedino što me nikad nije lupilo u glavu. cijelu osnovnu školu nisam uopće učila, srednju jesam, ovako kako sad ormar spremam, al ga na kraju spremim, isto tako i faks.

al mi ponekad bude baš jako žao ubijenog vremena

[mamma san]

Peterlin, jako mi se sviđa kako razmišljaš.

I moram reći da isto tako razmišljam i nadam se da jednog dana, moja vlastita "majčinska briga" neće potjerati vlastite stavove u kut.

Naime, i sama sam pobornik toga da roditeljska pomoć u učenju može biti samo u logistici (omogućiti djetetu kutak koji će biti samo njegov za njegove školske potrebe; dati mu piće i iće), a dijete samo mora učiti učenje i stav prema svojim obvezama. Pa ako je to i na teži način, neka.

Iskreno, sa mnom nikad nitko nije učio. Nikad mi nitko nije pregledavao zadaće (jedino u školi), nitko me nije tjerao čitati lektiru, i sl. Sama sam se učila i naučila odnosu prema svemu (kampanjac sam, ali nikad nisam bježala od roka i obveze).

Buraz, kakav god "zgubidan" bio i dovodio mamu do ludila, ipak ona se nikad nije petljala u njegove zadaće, samo je tražila rezultat. Prvi njeni pokušaji petljanja završili su neslavno. Tjerala ga je na čitanje u prvom - drugom razredu i dobio je Šegrta Hlapića (knjigu). Razvlačio ju je 3 godine, kroz svakodnevno čitanje. Čuvamo je i danas, upravo zbog njegovih oznaka olovkom gdje je stao sa čitanjem nakon 1-2 sata (pročitao bi max 10ak riječi, rečenice nikad nisu bile pročitane do kraja... ponekad čak je i par dana čitao jednu rečenicu). Tada je odustala. I on se borio sa svojim učenjem... i završio školu. I da napomenem, od 7 razreda je bio član Mense. Nema veze inteligencija sa navikama. I koliko god se mama trudila, nije se mogla boriti protiv njegovog (i mojeg) karaktera.

[Zdenka2]

Mislim da moj problem najbolje razumije sirius. Puno sam razmišljala o otpuštanju kontrole, jer to jest moj problem i, dapače, možemo u temu uključiti i tu diskusiju. To sigurno čini dio problema - djeca ne mogu preuzeti odgovornost prije nego roditelji popuste kontrolu. Ali, ja vidim što moj sin radi i da, to remeti naše obiteljske planove i remeti moj znanstveni rad. Ne mogu se zatvoriti u svoju radnu sobu i prepustiti nečemu što želim i moram raditi, jer bi u tom slučaju gubljenje vremena bilo još i gore. Moj sinak bi zaboravio na vrijeme pred TV-om, a kad bi se osvijestio već bi prošla hrpa vremena.

No@, u mom stavu prema gubljenju vremena ne radi se o ocjenama. Što bi se dogodilo, odnosno što se događa kad moj sin dobije lošu ocjenu zato što ju je zaslužio? Kod mene se ne događa ništa, a kod njega se događa konsternacija. On je, primjerice, krajem prošlog polugodišta zbog svoje nepažnje i neusredotočenosti dobio 2 iz testa iz matematike, predmeta koji obožava i za koji je posebno nadaren. Međutim, to je bila potpuno zaslužena dvojka zbog koje mu je učiteljica na kraju s pravom zaključila četvorku iz predmeta u kojem on doista "brije". On se je nekoliko dana u konsternaciji okretao oko svoje osi, onda je ispravio na peticu, ali je konačna ocjena ipak bila četvorka. To je bilo učiteljičino upozorenje na isto ovo o čemu ja govorim. Prvi post sam napisala nakon poslijepodneva u srijedu, kada je on bio cijelo vrijeme kod kuće. Imao je dvije male zadaće koje je odmah napisao, uz snošljivu količinu vrpoljenja, jedenja i maženja. E, ali onda je trebalo ponoviti sve zavičaje za najavljeni test iz prirode. To što bi on objektivno uz svoje znanje i mogućnosti mogao ponoviti za 30-45 minuta, rastegao je na oko 3,5 sata, pri čemu je uspio ponoviti samo brežuljkasti zavičaj. Za ta tri sata je bezbroj puta prekidao ne samo svoj nego i moj rad, nekoliko milijuna puta je spomenuo "strašnu" količinu od 32 stranice u udžbeniku koliko mora ponoviti, a na to je potrošio barem dva puta više vremena nego što bi mu trebalo da to pročita, jer je jedno čitanje njemu dosta za ponavljanje. I što je rezultat "njegove strategije" - niti polovično obavljen posao i izgubljeno vrijeme koje je mogao upotrijebiti za igru/prijatelje/ čitanje TV, bilo što. A tu je i šteta za mene i moj rad.

Jučer je imao svoj najteži dan, kada ima tri aktivnosti poslijepodne. Došao je iz škole, odmorio se i, valjda poučen lošim iskustvom prethodnog dana, odmah išao svirati i vježbao matematiku za natjecanje. Zbog natjecanja je bio oslobođen zadaća, pa nisam vodila brigu o tome. Otišao je u glazbenu i na mačevanje, vratio se. U međuvremenu mu je tata pripremio neke zgodne zadatke iz matematike koje je on donio iz škole - imali su dogovor da će to zajedno proraditi (njima je to obojici vrhunska zabava). Međutim, M. dolazi s mačevanja i kaže da sada mora napisati zadaću iz engleskog. Sirius spominje pravilo da se zadaća piše onda kad je dobivena. To pravilo vrijedi i kod nas, ali je stvar u tome da ja nisam znala za tu zadaću. Zadaću je dobio u ponedjeljak, a napisao ju je u četvrtak, svoj najteži dan, a na pitanje zašto odgovorio je "prije mi se nije dalo". Uglavnom, s obzirom da je zadaću počeo pisati oko pola 9, otpali su zadaci iz matematike, zbog kojih je MM propustio koncert na koji je prije planirao ići. Na kraju smo svi bili živčani; nekako smo se primirili i pomirili uz molitvicu i pusice. Ima i takvih dana, OK, svi ih imamo i nisam se došla zbog toga tu jadati, nego doista mislim da mu treba pomoć u organizaciji vremena, a više ne znam kako to učiniti.

[sirius]

Bojim se da je inteligencija često povezana sa neorganizacijom , uz još nedovoljno stimulativnu okolinu (metode rada) dovoljno za bjeg od obaveza.
Mislim da treba naći mjeru od prevelikog pritiska i želje za kontrolom , i puštanja da se dijete samo organizira i uči na greškama. Jednostavno neki trebaju pomoć u organizaciji, a vlastite greške (ako ih je previše) mogu djelovati tako da mu potkopaju samopuzdanje te da se još više prepusti kaosu.

Vidim , Zdenka je nešto napisala dok ja tipkam , pa odoh čitati

[Freja]

Ja se u mnogočemu prepoznajem u tvojem sinu u toj dobi. Jedino što ne uspijevam iščitati iz postova je što on misli o sebi na tu temu. Jer da se mene pitalo, ja sam sebi bila i više nego organizirana i zaista sam imala sve pod kontrolom i nitko me nije morao kontrolirati. Moja sreća je bila što su to moji roditelji prepoznali pa me uopće time nisu opterećivali, tek možda tu i tamo. Problem je bio u tome, a čini mi se da je tako i kod tvojeg sina, da sam ja odmah napravila sve što je meni bilo zanimljivo i drago. Sve ostalo moralo se zgurati između uludo potrošenog vremena, kukanja kako je to bez veze/dosano/preteško, a kad sam se jednom toga uhvatila, obično sam napravila za čas. Meni je isto bilo dovoljno slušati na satu i eventualno nešto kod kuće pročitati. Nisam znala što znači učiti do srednje škole. Bilo je nekoliko epizoda (s kemijom, nakon bolesti) kad je to moje guranje nedragih obaveza pod tepih došlo na naplatu pa sam imala zaključenu četvorku iz kemije, što je za mene bio smak svijeta. Ali me nije baš odmah promijenilo, možada tek malo trglo iz uspavanosti.

Unatoč toj svojoj (lošoj) osobini, sve sam vrijeme bila odličan učenik, i u osnovno i u srednjoj, pa i s visokim prosjekom na fakultetu. Međutim, kad bih zbrojila sve uzalud potrošene sate (jer to mi se i danas događa kad treba napraviti nešto što me baš ne veseli; zapravo mi se najteže uhvatiti takvog posla, kad jednom krenem, onda ide) i kad se sjetim što sam sve još za to vrijeme mogla napraviti, shvaćam koliko je to loše, bez obzira što je kod mene konačan ishod uvijek bio dobar, možda i bolji od očekivanoga.

Ako on ne zaboravlja svoje obaveze i ako ih, kad god i kako god na vrijeme obavi, ja bih ga pustila. I to sad, prije petog razreda, kao test. Možda bih na to upozorila i učiteljicu. Možda te sin jako iznenadi. Dakako, postoji mogućnost da uz njegovu neorganiziranost ide i zaboravljivost, kao kod mojeg muža, na primjer, no to je onda malo drugačiji slučaj i tad ga se ne smije pustiti jer bi posljedice mogle biti veće.

[ivarica]

ja imam malo drukciji problem
mojem je vazno zadatak odraditi, prekriziti
on odma kad dodje iz skole sebi u glavi napravi raspored, sad cu to, u toliko sati to, prijatelje zvati tad i tad, onda to i to
vazno mu je da se stvari odrade, da se gradivo procita, a domaci rijesi, manje mu je postala vazna kvaliteta svega toga (radi se o skolskim zadacima, kad ima svoj "projekt" tu zapili)

iznimno na neki skolski zadatak potrosi puno vremena, lektire npr pise po dva tri dana po par sati
ili - neki dan su za zadatak iz hr imali napisati pjesmu
potrosio je preko dva sata na pjesmu, jer inace ih ne pise , prvo o cemu uopce pisati (tema je bila godisnja doba), sto sve nabrojati, pa kako redati rime koje nisu banalne, a opet da jesu rime (voli covjek rimu), pa pokazati/dokazati kreativnost (kaze - mislim da ocekuju od mene kreativnost ), stvarno se potrudio, bas sam bila ponosna na njega, i na trud i na rezultat
sutradan kad je doma za zadatak donio istu tu pjesmu da poradi na svega tri cetiri rijeci na koje je prof. imala primjedbe - potrosio je na to ravno minutu, samo da odradi zadatak , a kad sam ga pokusala navuci na onaj isti zar od jucer rekao je samo: ovo je na moju vlastitu odgovornost

ja sam od onih kojima na kraju nije vazno koliko su na nesto potrosili vremena, pa cak ni jel na kraju krajeva nesto i obavljeno, ali rezultat, ako se obavi, uvijek treba biti izvrstan
tesko mi se pomiriti se sa tim da mi je dijete drukcije
pa cak ako je i prilagodjenije sustavu od mene

[Bubica]

uf, koliko dilema, mene ova tema jako muci, posebice ovu skolsku godinu, jer...

kao osoba od stuke potpisala bi noine rijeci bez dileme, ali kada je rijec o mom djetetu to nikako nije takooo lako i nisam sigurna da je to ispravan put. Vrlo lako njega nadjem u opisima peterlinog mlađeg ili zdenkinom sinu s razlikom sto mome nije previse stalo do konacnog rezultata, on nije ocajan ako dobije losu ocjenum, on jako malo uci na ranijim losijim iskustvima.

ne sjeda mi nikako teza da mi ne bi djeci (kojoj to treba, bili oni toga svjesni ili ne ) trebali pomagati u strukturiranju svojeg vremena, zašto ih ne bi učili kako se učinkovito uči? Učimo ih svačemu tijekom odrastanja, učimo ih voziti bicikl, higijenskim navikama, zašto se ne bi bavili i ovim segmentom?
I, što kada odraste, hoće li mu, kao što cu cure navele, biti krivo što mu nismo pomogli u stjecanju radnih navika dok je bio manji?

Stalno u dilemi oko ovoga, početkom četvrtog razreda ja sam uvelike smanjila kontrolu B školskih obveza, nakon mjesec dana zaredalno je brdo nenapisanih zadaća, srozao je ocjene (hrvatski čak ima 3), jedino je priroda ostala petica jer sam nekako tu redovito trazila od njega da ju uci redovito a ne za ispit, sam se on toga nikada ne bi sjetio. Nisam sigurna da je iz tog iskustva on nesto zapravo naucio a moj je zakljucak da ga ipak trebam vise poticati.

Iz ovog se vidi i moja slijedeća velika dilema - ocjene. kada vi kazete da je 4 vrlodobra ocjena a 3 dobra, mene zašarafi u želucu, ja imam definitivno problem s time (ok, ja prihvaćam da je to moj problem ali ja još nisam iznašla načina kako ga razriješiti) a posebice u konstelaciji budućeg odabira zanimanja. Mislim da "dobar" učenik ima u startu jako ograničen odabir budućih zanimanja, premlad za tako kricijalne odluke u životu i ja stvarno ne vidim što je u svemu tome tako "dobro".

Konfuzna sam jer je tako konfuzno i u mojoj glavi vezano uz sve ovo, u svemu mi je ipak najvažnije da sve ove dileme ne idu na uštrb našeg odnosa, a to se vrlo lako može dogoditi, posebice što su stariji.

[litala]

ne sjeda mi nikako teza da mi ne bi djeci (kojoj to treba, bili oni toga svjesni ili ne ) trebali pomagati u strukturiranju svojeg vremena, zašto ih ne bi učili kako se učinkovito uči? Učimo ih svačemu tijekom odrastanja, učimo ih voziti bicikl, higijenskim navikama, zašto se ne bi bavili i ovim segmentom?
I, što kada odraste, hoće li mu, kao što cu cure navele, biti krivo što mu nismo pomogli u stjecanju radnih navika dok je bio manji?

moj prvi post na ovoj temi je upravo direktno vezan uz ovo tvoje pitanje.

meni se dogodilo u zivotu to sto jest upravo stoga jer nisam na vrijeme stekla radne navike, usvojila organizaciju i rasporedjivanje vlastitih "snaga"...

stoga je moja poruka upravo ova -> da, svakako, naravno - naucite (naucimo) djecu na vrijeme kako da se uspjesnije organiziraju i kako da nadju vlastiti nacin koji ce za njih funkcionirati najbolje.

kako se to tocno radi, koliko postoji razlicitih metoda i nacina - ja ne znam. nadam se da cemo zajedno na ovoj temi iznaci rjesenja koja ce pomoci bar nekim roditeljima i djeci

[Peterlin]

Da, teško je naći pravu mjeru "petljanja" u djetetov život i ostavljanja dovoljno slobode da si dijete samostalno nešto strukturira.

Ionako mi se čini da naša djeca imaju premalo vremena za slobodnu igru i da su pretrpani obvezama vrsta raznih, a za to je zaslužan sustav barem isto toliko koliko i mi.

Kod nas je uvijek vrijedilo pravilo "prvo obveze, onda igranje ili slobodno raspolaganje vremenom". Jedno dijete je to uredno prihvatilo, a drugo se još traži.

Ja ne brinem o njihovim ocjenama, ali redovno provjeravam znanje (koje im ne treba za ocjenu, nego za život), pa onda ocjene (ponekad) dođu kao posljedica znanja. Slobodna igra (ići van ili ići gledati tv ili uključiti pc) uvjetovana je izvršenim obvezama, ali teško je to učiniti ako dijete fizički i psihički treba predah.

Nema recepta koji bi vrijedio za svaku obitelj i za svako dijete. Iz vlastitog iskustva znam da u više manje istim uvjetima egzistira dvoje djece, dobne razlike 14 mjeseci, s bitno različitim pristupom učenju i organizaciji vremena. Kreativnost i darovitost vrlo često idu u paru s ovakvom "rastrganošću" i teškoćama oko organizacije života.

Slažem se da djetetu treba pomoći, ali ne bih to radila UMJESTO njega... Time mu neću pomoći. Usmjeravati - da, misliti za njega - NE, koliko god to meni teško padalo. Moram se svakodnevno podsjećati na to, jer meni bi bilo lakše stalno mu govoriti što i kako...

[seni]

ja isto dijelim bubicine dileme, te mi se puno toga sto ste svi napisali cini pametnim i suvislim. ipak na tragu sam onih, koji misle da djetetu treba pomoci pri usvajanju radnih navika, ucenju organiziranosti, okoliko dijete samo po sebi nije organizirano i strukturirano (sto kao sto vidimo nije bas cest/prevladavajuci slucaj).

s ovim sto noa, kaze da djetetu treba prepustiti odgovornost, se u nacelu slazem, te je to mozda kod djece poputa brata od mame san jedini moguci put. medutim sklona sam misliti, da neka djeca naprosto trebaju vremena za "ucenje" i vjezbanje strukturiranosti i oraganiziranosti, te da im mi u tome trebamo pomoci.

ima nesto u onom sto sirius kaze o motivaciji, medutim stvar i jest u tome kako se samomotivirati.

cini mi se da je jos jedan moment vazan.
mislim da je za vecinu od nas vazno iskustvo da uspjesno savladas nesto sto ti se u pocetku cinilo prevelikim izazovom. ono kad sumnjas u sebe, bojis, znojis se, radis u stanju "flow"-a i zatim uspijes to savladati. mislim da osoba kroz takav proces "raste", te dubinski osjeti i razumije potrebu organiziranosti i strukturiranosti. mislim da su to vrlo vazna iskustvo za svakog/vecinu nas.

e sada, cini mi se da djeca kojima je u skoli lako, naprostu budu uskracena za to iskustvo, te kroz to zapravo ne osjete vaznost organizacije i strukture. to moze bit jedan od razloga da oni to nacelno razumiju, ali im je to tesko sprovesti.

na prakticnom nivou, mislim da naprosto treba ustrajati na putu pomoci djetetu, te "osluskivati" dijete, te se stalno preispitivati.
znam da ovo sto pisem nije bas neki konkretan tips&tricks u smislu onog sto zdenka trazi, ali mi nista bolje ne pada na pamet.

ivarice, meni se cini da je ivarova metoda vrlo eficijentna. i pametna. mislim da je pretjerani perfekcionizam tesko opterecenje, te na neki nacin otezava uspjesnost. nisam citala knjigu koju je ifigenija preporucila, ali mi se cini da je ivar na tragu onoga sto u knjizi pise (koliko to mogu zakljuciti iz ifigenijinog opisa i opisa na internetu). ja se na tvom mjestu ne bih zalila.

inace da malo skrenem s teme, zadnje vrijeme mi se vrti po glavi tema o kojoj sam sa par roditelja ovdije razgovarala. naime ovdje je tema kina/azija, premjestanja atlantske akse na pacificku vrlo aktualna. u svakom pogledu, ekonomskom, politickom, filozofskom, vrijednosnom...
tako se cesto pojavljuju clanci na temu odgoja metaforicki receno "kineske majke/roditelja" i "europske majke/roditelja". jedna od bitnih razlika (sad je iznosim vrlo pojednostavljeno) jest da europska majka misli da dijete treba raditi/uciti samo ono sto mu pricinjava zadovoljstvo i svida mu se.
kineska majka misli, da ces poceti voljeti ono sto radis (ako vec nisi prije), kada to perfekcioniras, odnosno kada kroz trud i rad postanes u tome jako dobar. znam da zvuci malo hm, hm...strano, ali imam osjecaj da ima nesto u tome.

[cvijeta73]

Iz ovog se vidi i moja slijedeća velika dilema - ocjene. kada vi kazete da je 4 vrlodobra ocjena a 3 dobra, mene zašarafi u želucu, ja imam definitivno problem s time (ok, ja prihvaćam da je to moj problem ali ja još nisam iznašla načina kako ga razriješiti) a posebice u konstelaciji budućeg odabira zanimanja. Mislim da "dobar" učenik ima u startu jako ograničen odabir budućih zanimanja, premlad za tako kricijalne odluke u životu i ja stvarno ne vidim što je u svemu tome tako "dobro".

.

pa nije tvoj problem, ako se u gimnaziju ne možeš upisat niti s jednom četvorkom. a tako ispada. a ako do sedmog razreda dođe s četvorkama i trojkama, teško da će one prerast najednom u petice. ja se takvog primjera iz mog školovanja - ne sjećam. ili su bili rijetki. uglavnom, tko je imao trojke u petom, imao ih je i u osmom.
i sad, ako su te ocjene posljedica brljavljenja, normalno da ćeš se sekirati. i stiskati.
to je inače mom J glavni argument - jel ti znaš kako se zove ocjena 4/3, ha?? VRLO DOBAR. jel znaš šta znači - VRLO dobar?
a nije prije kontrolnog jednom nit pogledao što piše u bilježnici.
uglavnom, kod nas ne pali nikakvo razumsko pričanje vezano uz tu temu - nego opklade. kladimo se u ocjene al to nije neka metoda koju bih ikome, pa i sebi preporučila pa neću o njoj

[no@]

Vau koliko ste već napisale! Neću stići nažalost sve niti pročitati akamoli komentirati

uf, koliko dilema, mene ova tema jako muci, posebice ovu skolsku godinu, jer...

kao osoba od stuke potpisala bi noine rijeci bez dileme, ali kada je rijec o mom djetetu to nikako nije takooo lako i nisam sigurna da je to ispravan put. Vrlo lako njega nadjem u opisima peterlinog mlađeg ili zdenkinom sinu s razlikom sto mome nije previse stalo do konacnog rezultata, on nije ocajan ako dobije losu ocjenum, on jako malo uci na ranijim losijim iskustvima.

ne sjeda mi nikako teza da mi ne bi djeci (kojoj to treba, bili oni toga svjesni ili ne ) trebali pomagati u strukturiranju svojeg vremena, zašto ih ne bi učili kako se učinkovito uči? Učimo ih svačemu tijekom odrastanja, učimo ih voziti bicikl, higijenskim navikama, zašto se ne bi bavili i ovim segmentom?
I, što kada odraste, hoće li mu, kao što cu cure navele, biti krivo što mu nismo pomogli u stjecanju radnih navika dok je bio manji?.

imam ja par pitanja: 1) zašto čekati 4. razred za razvijenje radnih navika? (mi u upitniku za upis u 1. razred imamo pitanje ima li dijete neku stalnu obavezu ili zaduženje u obitelji tipa pospremanje svoje sobe, zalijevanje cvijeća, postavljanje stola. odgovor je u 95% slučajeva NE. ponekad uz potpuno neprimjeren da ne kažem bezobrazan komentar)
2) zašto mislimo da dijete ne uči po modelu kako organizirati obaveze?
3) zašto dijete ne bismo pitali želi li znati što mi mislimo o tome, što bismo mi napravili na njegovom mjestu i kako bismo mi organizirali dan?



I

iz ovog se vidi i moja slijedeća velika dilema - ocjene. kada vi kazete da je 4 vrlodobra ocjena a 3 dobra, mene zašarafi u želucu, ja imam definitivno problem s time (ok, ja prihvaćam da je to moj problem ali ja još nisam iznašla načina kako ga razriješiti) a posebice u konstelaciji budućeg odabira zanimanja. Mislim da "dobar" učenik ima u startu jako ograničen odabir budućih zanimanja, premlad za tako kricijalne odluke u životu i ja stvarno ne vidim što je u svemu tome tako "dobro".

ne bi vjerovala ovo je i moja dilema! zapravo se često osjećam podijeljeno na valjda uvjetno rečeno psihologa vulgaris i nekog tko radi u obrazovanju i razmišlja o obrazovnim ciljevima. već sam pisala o tome na nekoj temi...
užasavam se ocjenjivanja po zvonolikoj krivulji i ne smatram da je gaussova krivulja pokazatelj da se u nekoj školi dobro radi. naprotiv! smtram da je barem 95% naših učenika u stanju završiti školu sa odličnim i vrlo dobrim uspjehom. zadatak obrazovnog sustava je to im i omogućiti - dakle omogućiti da svi kvalitetno usvoje znanja i vještine za zasluženu odličnu ili vrlo dobru ocjenu ocjenu.
netko tko je završio OŠ sa 3 na današnjem tržištu rada neće opstati (kakvu izbor SŠ uopće ima i za kakvo zanimanje se može kvalificirati u današnjem globaliziranom svijetu?)
s druge strane moramo djeci prepustiti odgovornost za učenje i stvari koje im razvojno pripadaju jer kako će odrasti?
možda je ova dilema lakša (ili uopće ne postoji) u nekim zemljama protestantkog nasljeđa? ne znam.

[no@]

Mislim da moj problem najbolje razumije sirius. Puno sam razmišljala o otpuštanju kontrole, jer to jest moj problem i, dapače, možemo u temu uključiti i tu diskusiju. To sigurno čini dio problema - djeca ne mogu preuzeti odgovornost prije nego roditelji popuste kontrolu. Ali, ja vidim što moj sin radi i da, to remeti naše obiteljske planove i remeti moj znanstveni rad. Ne mogu se zatvoriti u svoju radnu sobu i prepustiti nečemu što želim i moram raditi, jer bi u tom slučaju gubljenje vremena bilo još i gore. Moj sinak bi zaboravio na vrijeme pred TV-om, a kad bi se osvijestio već bi prošla hrpa vremena. .

Kažeš li ti njemu da te ometa u radu i da ne možeš tako raditi?

No@, u mom stavu prema gubljenju vremena ne radi se o ocjenama. Što bi se dogodilo, odnosno što se događa kad moj sin dobije lošu ocjenu zato što ju je zaslužio? Kod mene se ne događa ništa, a kod njega se događa konsternacija. .

Pitanjem što bi se dogodilo mislila sam: Što ti radiš kada je sinak konsterniran? Kakve ti misli prolaze glavom i kakvi se osjećaji javljaju?

Jučer je imao svoj najteži dan, kada ima tri aktivnosti poslijepodne. Došao je iz škole, odmorio se i, valjda poučen lošim iskustvom prethodnog dana, odmah išao svirati i vježbao matematiku za natjecanje. Zbog natjecanja je bio oslobođen zadaća, pa nisam vodila brigu o tome. Otišao je u glazbenu i na mačevanje, vratio se. U međuvremenu mu je tata pripremio neke zgodne zadatke iz matematike koje je on donio iz škole - imali su dogovor da će to zajedno proraditi (njima je to obojici vrhunska zabava). Međutim, M. dolazi s mačevanja i kaže da sada mora napisati zadaću iz engleskog. Sirius spominje pravilo da se zadaća piše onda kad je dobivena. To pravilo vrijedi i kod nas, ali je stvar u tome da ja nisam znala za tu zadaću. Zadaću je dobio u ponedjeljak, a napisao ju je u četvrtak, svoj najteži dan, a na pitanje zašto odgovorio je "prije mi se nije dalo". Uglavnom, s obzirom da je zadaću počeo pisati oko pola 9, otpali su zadaci iz matematike, zbog kojih je MM propustio koncert na koji je prije planirao ići. Na kraju smo svi bili živčani; nekako smo se primirili i pomirili uz molitvicu i pusice. Ima i takvih dana, OK, svi ih imamo i nisam se došla zbog toga tu jadati, nego doista mislim da mu treba pomoć u organizaciji vremena, a više ne znam kako to učiniti.

ovdje ti preuzimaš odgovornost koja nije tvoja! (jer ti nisi znala da je imao zadaću iz engleskog). Sinku se nije dalo pisati zadaću ranije. Znači on je tako odabrao i to mu treba pustiti. Ali ne treba mu pustiti da zbog njegovog propusta otac ne može ići na koncert i da utječe na cijelo obiteljsko ozračje.

[seni]

noa, tjeras me na razmisljanje.

[BHany]

čitam vas s velikom pažnjom

moje dijete je 1. razred, vaša mahom 3., 4. ili čak više pa neću u detalja iznositi rane opservacije i sumnje u sklonosti ka lošem organiziranju odrađivanja radnih zadataka i otezanju (gladna, žedna, umorna, moramnašiljitiolovke, glavameboli, samodaispričamtati, kakojeogromanovajtekst, janemogurješitiovolikopunozadataka-jaseondanikadvišenećustićiigrati i sl.)
ali me tema jako zanima

naime, tješila sam se da je to pitanje snalaženja u prvom razredu i da su naša poprilično teška popodneva, slična zdenkinim opisima (prekid njezinog rada 100 puta, prekidanje moga rada 100 puta, kašnjenje, neodlazak ili neobavljanje drugih obiteljskih ili slobodnih aktivnosti, ljutnja, nezadovoljstvo, žaljenje) sindrom 1. razreda i učenja nošenja s obvezama...i da ćemo uz ovaj težak period uspjeti pronaći nekakav model po kojem ćemo postepeno profunkcionirati kvalitetno
ali sad čitajući vas, prepoznajem točno obrazac ponašanja mog djeteta...
za sad pokušavamo naučiti da se uvijek prvo radi zadaća, i uvijek taj dan kad se dobije, a tek onda sve drugo (a nekad se dogodi da za cijelo podne onda nema ništa drugo jer se oteeegneee)
pokušavam primjenjivati različite metode od
njeno znanje - njena ocjena - njena odgovornost ...jer joj je uspjeh iznimno važan ali rekacija je pri tome slična zdenkinom sinu u slučaju slabijeg uspjeha od željenog....
do toga da joj pokušavam postaviti vremenske okvire (uvijek ih probije...)
pa da nudim prekide u radu ili pauze ili kombinaciju težih i lakših zadataka

moram reći da mi je dijete zasad u boravku pa većinu pismenih zadaća ipak radi tamo...ali se zato polako susrećemo s učenjem čitanja, ponavljanja za testove, čitanja lektire, učenje pjesmica, raznih volonterskih zadataka koji su im dani na volju da odrade ili ne...koje ona ultimativno i pod svaku cijenu želi odraditi ali 'ne stigne'
stvar kulminira kada bude bolesna pa ne stigne u kontinuitetu odrađivati zadatke i danima kada ima popodenvne aktinosti

zato, još neiskusna majka školarke, pomno pratim...možda je još rano da se zabrinjavam, a možda i nije

[Peterlin]

imam ja par pitanja: 1) zašto čekati 4. razred za razvijenje radnih navika? (mi u upitniku za upis u 1. razred imamo pitanje ima li dijete neku stalnu obavezu ili zaduženje u obitelji tipa pospremanje svoje sobe, zalijevanje cvijeća, postavljanje stola. odgovor je u 95% slučajeva NE. ponekad uz potpuno neprimjeren da ne kažem bezobrazan komentar)

2) zašto mislimo da dijete ne uči po modelu kako organizirati obaveze?

3) zašto dijete ne bismo pitali želi li znati što mi mislimo o tome, što bismo mi napravili na njegovom mjestu i kako bismo mi organizirali dan?

Da probam ja odgovoriti na ovo:

1) Nitko nije rekao da treba čekati 4. razred, ali mnoga su djeca u boravku i upravo je 4. razred prijeloman, jer tada više popodnevna učiteljica ne vodi brigu o zadaćama, nego dijete mora samo...

Upravo zbog toga sam protivnik boravka u 4. razredu - da dijete ima tu godinu za SAMOSTALNU organizaciju vremena.

Do te dobi puno djece i ne treba nešto posebno učiti, nego samo pisati zadaće.

Moji su imali i imaju sitna zaduženja koja nisu učenje. I imali su još u vrtiću razne aktivnosti (strani jezik, sport) koje su se odvijale u određeno vrijeme i gdje je bilo zadaća. ALI problem nastane kad više ne možeš "lijevom nogom" odvaliti sve to bilo kada. Za većinu djece to je upravo ova dobna granica. (Ja sam se tak provlačila bez učenja do 3. razreda srednje, a za ozbiljno sam morala zasjesti tek na 2. godini studija). S druge strane, mi smo sami kurili na drva, donosili ista i odnosili pepeo i sudjelovanje u kućanskim poslovima se podrazumijevalo, a nije bilo iznimka...

2) Djeca i te kako uče po modelu, ali ne sva. Neka imaju druge ideje i traže vlastiti put...

3) Moj mlađi NE ŽELI znati, i NE ŽELI onako kako radimo mi, a pogotovo ne kako radi stariji brat... Jednostavno se želi dokazati da može i na svoj način. To ponekad izgleda kao da ide na more iz Zagreba prek Varaždina, a ne prek Karlovca. Mislim da i Zdenka vidi elemente toga u svom domu.... Moj mlađi je svojom "organiizacijom" ne jednom upropastio obiteljske planove. Ponekad ga pustimo, a ponekad, bratemili, nema šanse.

užasavam se ocjenjivanja po zvonolikoj krivulji i ne smatram da je gaussova krivulja pokazatelj da se u nekoj školi dobro radi. naprotiv! smtram da je barem 95% naših učenika u stanju završiti školu sa odličnim i vrlo dobrim uspjehom. zadatak obrazovnog sustava je to im i omogućiti - dakle omogućiti da svi kvalitetno usvoje znanja i vještine za zasluženu odličnu ili vrlo dobru ocjenu ocjenu.
netko tko je završio OŠ sa 3 na današnjem tržištu rada neće opstati (kakvu izbor SŠ uopće ima i za kakvo zanimanje se može kvalificirati u današnjem globaliziranom svijetu?)

S ovim se slažem u potpunosti. Učiteljica mog starijeg sina djecu uredno priprema baš na ovakav svijet.

s druge strane moramo djeci prepustiti odgovornost za učenje i stvari koje im razvojno pripadaju jer kako će odrasti?
možda je ova dilema lakša (ili uopće ne postoji) u nekim zemljama protestantkog nasljeđa? ne znam.

He, he, he... s ovom rečenicom se moram složiti (to je na tragu onoga što seni piše o kineskim majkama) jer protestanti smatraju da je neznanje i siromaštvo uslijed nerada sramota i grijeh, a učenje i rad Bogu ugodan posao...

[Vlvl]

I, što kada odraste, hoće li mu, kao što cu cure navele, biti krivo što mu nismo pomogli u stjecanju radnih navika dok je bio manji?

To sve muči i mene, a još me više mučilo kad je stariji sin imao probleme u 5.-6. razredu, a razrednica nas uvjeravala "stisnite ga za njegovo dobro". Ali iskreno, ja ne znam nikoga tko je svoj stil učenja, rješavanja obaveza i organiziranosti promijenio na bilo kakav vanjski poticaj.
U slučaju mog starijeg stvari su polako došle na bolje kad smo mi prestali stavljati učenje u prvi plan, i kad su se neke druge stvari i problemi razriješili. On se isto vrpoljio i uzdisao satima, ali uz lošiji rezultat, neupamćeno gradivo, ljutnju na školu i na nas... Kad je došao do toga da uz manje gubljenja vremena, cviljenja i ljutnje dobiva relativno dobre ocjene, mi više nismo ni pitali za 4 i 5. Bili smo istinski sretni i ponosni što gotovo samostalno rješava stvari na zadovoljavajuć način, i to smo govorili i njemu.
I da, jedva je upao u školu koju je želio. I ona se pokazala vrlo teška za njega i njegov način (ne)rada, tako da je imao popravne, ali srećom ne i padove.

Iskreno, mislim da je ova generacija izloženija mamiteljima gubitka vremena nego smo mi bili. U OŠ mo tv znali isključiti, pa i izvaditi disk iz kompjutera. Početom SŠ još smo nadzirali pristup internetu.
Ali ostaje mobitel, i uostalom, gubiti vrijeme može i bez pomagala. Pa smo tijekom drugog srednje pustili stalni pristup netu. Ocjene idu na bolje, i bar u njegovom slučaju pokazalolo se da zabrane nisu pomagale, a njihovo ukuidanje nije naštetilo. Valjda.

Ja mislim da on nije ukupno u životu učio pravom skoncentriranom koncentracijom na učenje kako smo nekad mi učili. Kad ga vidim s rastvorenom knjigom i bilježnicom između mobitela, kompjutera, telefona, gitare... a veš koji danima čeka unošenje u ormar da ne spominjem - mislim si, pa to i ne može biti bolje. Ali šta, da momku od skoro 18 vadimo disk iz kompa i otimamo mobitel? To će sutra biti njegovo radno okruženje i u njemu će se morati snalaziti, morat će obaviti posao usprkos čarima interneta (kao ja npr sada, jelte).

Hoće li nam jednom zamjeriti da ga nismo jače tjerali ili mu nismo organiziranije pomogli da se organizira? Možda. Ali ne zato što mu nismo pomogli, nego zato što je sklon a)tražiti krivca i b) tražiti krivca u drugome. To je njegova osobina koje bih mu rado pomogla da se oslobodi, jer vjerujem da će mu donijeti više nezadovoljstva u životu nego bilo kakvo propušteno organiziranje, loša ocjena, uslijed toga loš ili nikakakv faks i nezadovoljavajući posao. A i za to znam da mogu samo poticati i blago ukazivati, a promijenit će se sam, ili neće.

Njega je hvatala šiza kad sam mu počela davati upute o učenju, pa sam prvo makla razgovore za vrijeme kad nije kriza i kad se uopće ne uči.

To smo i mi radili. Na kraju je vrlo malo od naših uputa ušlo u njegov "stil učenja", a nismo ga uspjeli nagovoriti niti na neki od onih tečajeva.

kineska majka misli, da ces poceti voljeti ono sto radis (ako vec nisi prije), kada to perfekcioniras, odnosno kada kroz trud i rad postanes u tome jako dobar.

To je zaista moje i mm uvjerenje da ono što radiš i u čemu si dobar i o čem više znaš sve više voliš - ali ni to, kao ni svoju potrebu za polaganim pristupom i životom bez stresa nismo uspjeli precijepiti na potomka. Možda se nešto od toga primi s vremenom.

Mlađeg ni ne spominjem jer njemu učenje ide toliko sporo da je to čisti užas i još smo daleko problema organiziranosti. Uz sve razlike u odnosu na starijeg brata jednu ima sluičnost: u stanju je satima cviliti i uzdisati nad zadaćom od 10 minuta.

[Bubica]

da, i meni je drago što si napisala ovo o ocjenama, moja su razmišljanja debelo na tom tragu a npr. trend naše škole, na žalost, upravo suprotan...

Obveze: od preškolske dobi ima aktivnostina koje ide redovito, očekujemo da u aktivnosti koju si je sam odabrao ustraje do polugodišta ili do kraja godine i to odrađuje bez problema, s kućanskim obvezama kuburimo jednako kao i sa školskim, taj je u stanju tri sata pospremati svoju sobu a da ona izgleda isto kao i pred tri sata ili ju potpuno pospremi i onda za pola sata jednako uneredi.
ne pomaže nam niti učenje po modelu, ja sam poprilično organizirana osoba, stalno doma nešto učim, radim, čitam (ok, tata nešto manje ali ima mene ), ne znam...

Ja ne radim umjesto njega, ja mu ne pomažem pisati zadaće, ali mu povremeno prekontroliram. Ja mu pomognem strukturirati vrijeme i učim ga kako učiti. Ono što on traži je da ga ispitam npr. kada uči prirodu ali sam skužila da on to ispitivanje zapravo koristi kao učenje...onda ga ja vratim: "Uči dok ne naučiš" (objasnim i kako...), ja ću te samo ispitati, i tako nekoliko puta i tako potrošimo cijelo poslijepodne - na tom dijelu moram još poraditi jer me stvarno isfrustrira činjenica da ja potrošim cijelo poslijepodne zbog njegove prirode iako uporno odbijam učiti s njim. zapravo, i tu bi puno ranije trebala prekinuti cijelu priču ali nemam snage za to (jer, on je uvijek zadovoljan svojim znanjem , on bi jednom pročitao i krenuo u školu).
dakle, meni je jasno da u toj situaciji ja preuzimam odgovornost za njegovu ocjenu iz prirode, ali, ja znam da on može naučiti bolje, za odličnu ocjenu. Da li onda dijete od 10 godina pustiti da radi po svome ili ga ipak poticati, što je tu čija odgovornost? ja mogu sagledati dugoročne posljedice njegovog "ne da mi se, ma pusti to...", on to još uvijek ne može.

[no@]

ja ne radim umjesto njega, ja mu ne pomažem pisati zadaće, ali mu povremeno prekontroliram. Ja mu pomognem strukturirati vrijeme i učim ga kako učiti. Ono što on traži je da ga ispitam npr. kada uči prirodu ali sam skužila da on to ispitivanje zapravo koristi kao učenje...onda ga ja vratim: "Uči dok ne naučiš" (objasnim i kako...), ja ću te samo ispitati, i tako nekoliko puta i tako potrošimo cijelo poslijepodne - na tom dijelu moram još poraditi jer me stvarno isfrustrira činjenica da ja potrošim cijelo poslijepodne zbog njegove prirode iako uporno odbijam učiti s njim. zapravo, i tu bi puno ranije trebala prekinuti cijelu priču ali nemam snage za to (jer, on je uvijek zadovoljan svojim znanjem , on bi jednom pročitao i krenuo u školu).
dakle, meni je jasno da u toj situaciji ja preuzimam odgovornost za njegovu ocjenu iz prirode, ali, ja znam da on može naučiti bolje, za odličnu ocjenu. Da li onda dijete od 10 godina pustiti da radi po svome ili ga ipak poticati, što je tu čija odgovornost? ja mogu sagledati dugoročne posljedice njegovog "ne da mi se, ma pusti to...", on to još uvijek ne može.

ja bih ga ispitala ako on to traži, ali bih dopustila (barem ponekad ako ne možeš uvijek) da on procijeni kada je gradivo naučeno.
ja tu vidim još jedan problem i to u školi (općenito, ne u vašoj). naime, nastava je tako koncipirana da učenicima nisu jasni obrazovni ciljevi tj što se od njih točno očekuje. rijetko učitelji objasne i daju jasnu uputu učenicima na početku sata što trebaju raditi i kakvi ishodi se očekuju. učenicima je obično jasno da trebaju memorirati gradivo i većina njih je zadovoljna zapamćivanjem na razini prepoznavanja. rijetko se sami sjete da naučeno možda treba na suvisao način prezentirati ili možda povezati sa naučenim iz drugog predmeta, a učitelji s druge strane nemaju potrebu to isticati.

[Strobery Shortcake]

ja imam malo drukciji problem
tesko mi se pomiriti se sa tim da mi je dijete drukcije

- od mene

I meni, i to me strašno nervira

[vertex]

ja bih ga ispitala ako on to traži, ali bih dopustila (barem ponekad ako ne možeš uvijek) da on procijeni kada je gradivo naučeno.
ja tu vidim još jedan problem i to u školi (općenito, ne u vašoj). naime, nastava je tako koncipirana da učenicima nisu jasni obrazovni ciljevi tj što se od njih točno očekuje. rijetko učitelji objasne i daju jasnu uputu učenicima na početku sata što trebaju raditi i kakvi ishodi se očekuju. učenicima je obično jasno da trebaju memorirati gradivo i većina njih je zadovoljna zapamćivanjem na razini prepoznavanja. rijetko se sami sjete da naučeno možda treba na suvisao način prezentirati ili možda povezati sa naučenim iz drugog predmeta, a učitelji s druge strane nemaju potrebu to isticati.

Ovoga smo se bili takli na nekoj drugoj temi (možda onoj ivaricinoj?). Ja više ne znam jesam li napisala taj post ili sam ga samo namjeravala negdje napisati, ali mi smo imali roditeljski na kojem je bila i školaska pedagogica koja nam je kao objašnjavala kako da djeci pomažemo u učenju (uglavno upute tipa - sjetite se sebe kako ste učili, pa ste ponavljali, pa ste pročitali - moram stvrno komentirati ovim ). Ja sam rekla da mislim da bi bilo jako korisno da od svakog profesora dobiju upute o tome kako se upravo taj predmet uči i što je to što se od njih očekuje da znaju i kako da znaju. Moram reći da je reakcija bila kao da joj nikad takvo što samoj ne bi palo napamet. Kad pitam sina jesu li vam rekli šta, kako, - odgovor je mahom ne. Možda to nije uvijek sto posto točno, ali koliko vidim, prepušteni su sebi da si smišljaju kako će. Ja stvarno ne vidim zašto. Kako, odakle se to može mijenjati?

[pikula]

Moj sinek ide tek u drugi, ali ne ide u boravak, tako da sam piše zadaće. Užasno je odgovoran, to su njegove zadaće, piše ih poslije ručka i kratkog odmora. Pomažemo samo kad traži, a i tada, samo ako lijepo zamoli i ima strpljenja slušati, a često bi htio pomoć, ali točno kako si je on to zmislio, tako da ako ne želi poslušati kako mu želimo pomoći prepušten je sam sebi. Uglavnom sve napravi sam i na vrijeme i bez greške, ali sve shvaća užasno preozbiljno, od klizanja do društvenih igara. SVE tako radi ne samo zadaće nego sve i to je ono što je teško, drama je da li dovoljno dobro kliže (iako ga svi hvale i čude se koliko brzo napreduje), drama je ako itko ima bod više u kontrolnom. Ma odgovoran i organiziran i marljiv, a isto ti može živce na slamku izvuć cijepidlačenjem i beskonačnom kompetitivnošću, osim toga očekuje kad užasno jako trudi da nagrada ne izostane, jako teško prima nepravdu jer stvarno daje sve od sebe iočekuje da se to uvijek prepozna i vrati, a znamo dan iej to baš tako uvijek u životu. Treba znat i pustit. Hoću samo reći da i ti organizirani i odgovorni imaju svojeg putra na glavi. Uvijek idu neke mane i vrline u paru.

[Zdenka2]

Kažeš li ti njemu da te ometa u radu i da ne možeš tako raditi?

Da, naravno da mu kažem. Objasnim mu i što radim i kako mi njegovo zvocanje ubija koncentraciju. Rekla sam mu da uvijek može tražiti pomoć, ali ne tako kako on običava - sjedi u svojoj sobi i piše zadaću, a meni dovikuje pitanja kad mu nešto nije jasno. Po mome mišljenju treba završiti sve što zna, a onda me pitati ono što ne zna.

Pitanjem što bi se dogodilo mislila sam: Što ti radiš kada je sinak konsterniran? Kakve ti misli prolaze glavom i kakvi se osjećaji javljaju?

Dvojka mi ne predstavlja nikakav bauk - ja sam imala dvojku iz matematike veći dio mog školovanja, zato što mi to nije ležalo, nije me zanimalo i nisam radila. Kad je dobio dvojku najviše me smetalo što nije bilo iz neznanja nego iz njegovog uvjerenja da sve zna i da mora paziti. Sve su mu greške bile u lakim zadacima: u zbrajanju šesteroznamenkastih brojeva odjednom počne oduzimati, krivo prepiše broj iz zadatka u račun, 3+5 mu ispada 7, jer je on već u drugom ili trećem slijedu brojeva dok još nije riješio prvi, krivo izračuna jer je neuredno, tj. krivo potpisao... Bila sam lagano zabrinuta zbog tog "lako ćemo" pristupa, ali sam znala da će on to ispraviti. Ocjenu sam prokomentirala u tom smislu da je logično slijedila iz njegove neurednosti i omalovažavanja zadataka.


ovdje ti preuzimaš odgovornost koja nije tvoja! (jer ti nisi znala da je imao zadaću iz engleskog). Sinku se nije dalo pisati zadaću ranije. Znači on je tako odabrao i to mu treba pustiti. Ali ne treba mu pustiti da zbog njegovog propusta otac ne može ići na koncert i da utječe na cijelo obiteljsko ozračje.

Da, svjesna sam toga da sam preuzela odgovornost koja nije moja. U redu, on je odlučio da će zadaću pisati u pola 9 i to treba pustiti. Ali, kako smo mogli ne pustiti mu da spriječi tatu da ide na koncert, kad se s tatom dogovorio za matematiku, a nije nam rekao za zadaću do navečer? Tada je već bilo kasno.

[pikula]

Htjela bih samo reći da sam i ja bila takva ko mala i -5 mi je bila uvreda, a ne napisati zadaću, ma ne moguće i klaviri njemački i tenis i balet, samo reci ja položim, al je moja mama uvijek isticala mog buraza kao drago dijete bez obzira na sve moje uspijehe i odgovornost, a njegove trojke i ležernost u izvršavanju obaveza, jer mi ačiveri možemo bit jaako naporni. Mom bratu je znala mama slagati torbu za školu i u višim razredima oš jer bi si on pripremio igračke i stripove i ostalo zaboravio, a njoj neugodno LOL A sad eto on završio FER među najboljima, rastura svjetskim korporacijama, a ja domaćica s puno diploma ,i dalje sve shvaćam preozbiljno.

[Zdenka2]

imam ja par pitanja: 1) zašto čekati 4. razred za razvijenje radnih navika? (mi u upitniku za upis u 1. razred imamo pitanje ima li dijete neku stalnu obavezu ili zaduženje u obitelji tipa pospremanje svoje sobe, zalijevanje cvijeća, postavljanje stola. odgovor je u 95% slučajeva NE. ponekad uz potpuno neprimjeren da ne kažem bezobrazan komentar)
2) zašto mislimo da dijete ne uči po modelu kako organizirati obaveze?
3) zašto dijete ne bismo pitali želi li znati što mi mislimo o tome, što bismo mi napravili na njegovom mjestu i kako bismo mi organizirali dan?

1. Ne mislim da treba čekati i nismo čekali. M. ide u glazbeni vrtić/ školu, od 5. godine, pa zna što znači redovito nešto raditi. Što se tiče škole, sve je zadaće uvijek napisao u DB, a učiti nije morao. Lektire i ostalo je sve redovito čitao.

2. M. ima doma dva modela vrlo radišnih i organiziranih ljudi, ali ja ne mogu čekati da on možda za 10 godina pokaže da se naučio organizirati po tom modelu. Njegov model, kojeg trenutno gledam iz dana u dan, nije dobar.

3. Više puta sam mu rekla kako bih ja nešto riješila i organizirala. On ipak brodi svojim putem.

Moj zaključak je da nije dosta reći i pustiti ga da uči po modelu nego da to treba malo i pogurnuti. Koliko, to je ono pitanje u kojem mislim da moram korigirati i sebe. Loše bi bilo da njegove obaveze budu poligon natezanja između nas dvoje, jer to nije nešto što on duguje meni.

Što se tiče trenutnog problema ponavljanja prirode - dogovorili smo se onako kako je no@ predložila - ja ću ga ispitati, jer on tvrdi da sve zna. A kako će biti ako ustanovi da baš i ne zna sve, vidjet ćemo.

Razgovarala sam u međuvremenu s jednom mamom sad već odraslih sinova koja kaže: ne prepuštati neorganizirano dijete samome sebi. To je blisko mome razmišljanju, s time da sam isto tako blizu i onome što je iznijela seni - naći mjeru u puštanju i nadziranju. Kratkoročno, odlučila sam da se neću zabadati u obaveze, samo ću ograničiti gledanje TV-a. Vidjet ću kako će to djelovati, pa ću možda i na onom dugoročnom planu malo promijeniti način. Ok je pustiti da dijete uči metodom pokušaja i pogrešaka, ali to ne znači da i druge metode pouke ne mogu djelovati.

[no@]

zdenka, ti najbolje znaš što je za vas primjenjivo i što vam zapravo treba. mi možemo samo predlagati iz iskustva ili stručnog znanja.
želim vam što bezbolnije i uspješnije usklađivanje želja i potreba sviju

[Zdenka2]

Još da naučim citirati kak' treba...

[pikula]

zdenka, nije moje osobno iskustvo, ali bih dodala da bi možda, ako ti osjećaš da bi tu mogla biti neka prilika za bolji uspjeg, s jedne strane prihvatiti da je on drugačiji i da uz upornost i ustrajnost u poticanju i postavljanju granica zadržiš i malo simpatije za "njegov način", tako se izgubi onaj negativni prizvuk natezanja. Moja mama se stvarno naradila s mojim bratom, upravo kako kaže tvoja prijateljica, nije odustajala, ali promjena, ona prava ,je nastupila tek u ljeto upisa na faks. Mama je cijelo vrijeme potizala to da njegov uspjeh bude puno bolji nego bez njezine pažnje, ali tek kad je on sazrio i bio spreman i kad mu je stvarno došlo do glave on je sam preuzeo kormilo i od onda briljira. Ali trajalo je desetak godina i da mamek nije imala puno simpatija za njegovo šarmiranje, izmotavanje i stalno vidjela nešto dobro u takvom njegovom ponašanju mislim da ne bi tak dugo izdržala nego bi okinula na živce, a sad se vidi koliko se to isplatilo.

[pikula]

i zapravo je to sad u njegovom poslu dobitna kombinacija, rastura znanje i vještine nužne za posao, ali je ostao šarmer i pregovarač vrhunski i zato mu je puno lakše napredovati u poslu od nekih koji rade dobro koliko i on, ali ne dižu glavu od posla.Tako da nešto dobro je proizašlo iz tog beskonačnog dogovaranja s mamom oko zadaća, čak ni to nije bio gubitak vremena

[marta]

Zdenka, ako sam dobro shvatila, tata i M su se dogovorili da ce uciti matematiku, ali onda je M prekrsio taj dogovor jer nije napisao zadacu. Nisam bas skuzila iz tvoje recenice akko ste to rijesili, ali ja bih to osobno rijesila iskljucivo na M-ovu štetu. Znači, tata bi otišao svojim poslom onog trenutka kad bi postalo očigledno da je M zabrljao.
Moje je iskustvo da oni jednostavno ne obracaju paznju na stvari koje se ne prelamaju na njima. Tek kad ih stvarnost oplete krenu traziti savjet ili pomoć. Trenutno on radi po svome jer mu tako odgovara i ne osjeća nikakve negativne posljedice.
Moji decki ne pišu zadaće poslije 7 sati navecer, osim ako se ne provuku bez da ih primijetim. Nama je to vrijeme za večeru, trening, pripremu za spavanje i slične aktivnosti. Nakon par nenapisanih zadaća brzo su se doveli u red.