Moj sinek ide tek u drugi, ali ne ide u boravak, tako da sam piše zadaće. Užasno je odgovoran, to su njegove zadaće, piše ih poslije ručka i kratkog odmora. Pomažemo samo kad traži, a i tada, samo ako lijepo zamoli i ima strpljenja slušati, a često bi htio pomoć, ali točno kako si je on to zmislio, tako da ako ne želi poslušati kako mu želimo pomoći prepušten je sam sebi. Uglavnom sve napravi sam i na vrijeme i bez greške, ali sve shvaća užasno preozbiljno, od klizanja do društvenih igara. SVE tako radi ne samo zadaće nego sve i to je ono što je teško, drama je da li dovoljno dobro kliže (iako ga svi hvale i čude se koliko brzo napreduje), drama je ako itko ima bod više u kontrolnom. Ma odgovoran i organiziran i marljiv, a isto ti može živce na slamku izvuć cijepidlačenjem i beskonačnom kompetitivnošću, osim toga očekuje kad užasno jako trudi da nagrada ne izostane, jako teško prima nepravdu jer stvarno daje sve od sebe iočekuje da se to uvijek prepozna i vrati, a znamo dan iej to baš tako uvijek u životu. Treba znat i pustit. Hoću samo reći da i ti organizirani i odgovorni imaju svojeg putra na glavi. Uvijek idu neke mane i vrline u paru.