Evo, da podignem ovu temu..
Prije nekih 2 tjedna bili smo u Vinogradskoj, na odjelu za dojenčad, 4. kat. P. je onda imao 9,5 mjeseci. Dijagnoza; febrilne konvulzije i streptokokna upala uha. bili smo tamo 9 dana.
Muž i ja smo imali sreće u nesreći da smo se uspjeli organizirati i boravili smo uz P. od 10 -21 (ili 22, ovisno o viziti), konstantno. S tim da ja još uvijek dojim i sestre su me odmah pitale hoću li dolaziti na podoj ujutro u 6... NARAvno da sam dolazila oko 5;40. U principu P je bio ''sam'' u periodu od 22 do 6, i od 6,30 do 10.
Moram reći da smo mi bili jedini roditelji koji su bili konstantno uz dijete, nismo odlazili ni na kakve pauze, a u prvo vrijeme niti na wc.... i ja sam stvarno vidjela da su te sestre tamo stvarno crvići koji su konstantno uz tu dječicu.

Ovo pišem jer sam stvarno ostala začuđena, ugodno iznenađena, stvarno oduševljena tretmanom tamo.
Sestre su me odmah upozorile da imam pravo na apartman, ako želim. Ono što su zapisale o P ishrani, toga su se i pridržavale.
Vidjela sam kako s pažnjom hrane ostalu djecu, bebe, koliko ih često presvlače.... Evo, stvarno jedno koliko god to čudno zvučalo, ali stvarno su se potrudile da nam iskustvo bude što manje traumatično.
E, a sad ono najčudnije.... glavna sestra s neuropedijatrije gdje smo mi pripadali, sestra Kristina, došla je i nekoliko puta nas pitala želimo li i kada želimo razgovarati s doktoricom...??? ne samo to, ona je u nekoliko navrata došla provjeriti je li sve ok!...!!?? a da se razumijemo, moj P nije bio jedini mali pacijent s tom dijagnozom. tako se ophodila i sa ostalima.
A sad science fiction... doktorica koja ga je vodila, dr Malenica, je preljubazna. Kad sam zatražila razgovor, posvetila nam je vrijeme, odgovorila je na sva moja pitanja...i... jednom me sama zaustavila na hodniku da mi nešto kaže, a na kraju je došla u sobu da mi sama priopći otpust i sve još što god sam htjela znati......Ljudi moji, ja sam mislila da sam u zoni sumraka jer se takve stvari kod nas ne događaju.
Mome sinu je stvarno bilo loše, prvih sam dana sa zebnjom išla k njemu pomišljajući samo najgore, ali ti ljudi gore...olakšali su nam te dane, i ono što mi je bilo važno... kada je večernja smjena došla, prvo se je sestra predstavila i pozdravila (naravno, da ih u početku nisam poznavala) i progovorila je koju riječ sa mnom i nakon toga mi je bilo lakše ostaviti dijete preko noći...... ma puno toga bih mogla napisati, ali stvarno velika pohvala upravo tom timu i zahvaljujem Bogu što nismo išli logikom stvari i otišli u klaićevu.