Potaknuta temama o igraonicama po shoping centrima i sl. otvaram temu. Zanima me ima li na forumu još ljudi koji razmišljaju kao i mi. Našu djevojčicu nismo nikad vodili po igraonicama. Volimo boraviti u prirodi i svoje slobodno vrijeme provoditi na zraku ( park, šuma, šetnja gradom, sanjkanje). Kad smo u kupovini ( a to obavimo brzinski, nismo tipovi koji vole lunjati po dućanima), ona je uvijek bila s nama. Nikad nije ostajala u igraonici. Prijatelje zove u kuću ili se igraju vani. Naravno, bila je na nekoliko rođendana po igraonicama i to je sve. Mislim da se djeca mogu puno kvalitetnije i maštovitije igrati izvan takvih mjesta, a o prljavštini i prašini koja tamo vlada da ne pričam. Moje je mišljenje da su takva mjesta otvorena za roditelje kojima je lakše puknuti dijete u igraonicu, a oni imaju mira, nego baviti se djecom. Poslije se čudimo kako se djeca ne znaju igrati, kako nemaju osjećaje za druge, kako su sebični, nervozni, hiperaktivni. Radim s djecom i sve to primjećujem. Nama ko klincima je za igru bilo dosta par kutija od lijekova, malo gaze i dekica i cijelo smo ljeto bili "doktori". Družili smo se, svađali, mirili, al smo se IGRALI, za razliku od danas kad imaju sve, ali se NE ZNAJU igrati.
Sve to potvrđuje mi i činjenica da ne možemo naći neki par s djecom koji bi nam se pridružio nedjeljom u šetnji, planinarenju, sanjkanju, gljivarenju jer im je draže šetati trgovačkim centrima, pa onda često mi pokupimo L. prijateljice i vratimo predvečer roditeljima.