Djeca u rukama birokracije

[GentleMan]

Kršenje prava očeva u Hrvatskoj

Nakon razvoda braka mnogim roditeljima u Hrvatskoj uskraćeno je pravo da viđaju djecu. Za to ne krive samo bivšeg partnera, već i institucije. Evo priče očeva koji upozoravaju na kršenje svojih, ali i prava djece

Zavjet na vjernost i odanost „i u dobru i u zlu”, svadbeni pir i vjenčani prsten nemaju prečesto sretan završetak. Ali gorak rastanak nerijetko postane gorči od pelina kada treba dijeliti ono što i dalje ostaje zajedničko - skrb o djetetu ili djeci. Prema hrvatskom Obiteljskom zakonu, nakon razvoda braka oba roditelja zadržavaju skrbništvo nad djetetom, ali sud odlučuje s kojim će roditeljem ono živjeti. U hrvatskoj praksi, to je najčešće majka, dok ocu, u tom slučaju, ostaje da se zadovolji dodijeljenim mu susretima. Najčešće dva puta tjedno po nekoliko sati, svaki drugi vikend, nekoliko tjedana tijekom ljetnih ili zimskih praznika.

Međutim, o tako nečem Robert Kramer, nekoć osnivač, a danas samo član dviju udruga - Udruge Dijete-razvod i Hrvatske udruge za ravnopravno roditeljstvo, trenutno može samo maštati. Kćer staru četiri i pol godine ne viđa posljednja tri mjeseca. „Po prijavi majke, ne policije ili nekog trećeg, vodi se sudski postupak zbog navodnog nasilja u obitelji. Dok sud ne odluči je li prijava utemeljena ili nije meni je potpuno zabranjen pristup djetetu iako postoji pravomoćna sudska odluka da dijete sa mnom treba provesti osam ili devet dana mjesečno. Nasilje je bilo to što dijete nije vidjelo majku nešto dulje od dva mjesece, bez obzira što se ona nije previše interesirala ili zvala.”


Zakon kao mrtvo slovo na papiru

Kramerov slučaj je samo jedna od brojnih, a nemogućnost da brzo i uspješno ostvare svoja prava urodila je osnivanjem nekoliko udruga očeva koji žele samo jedno - biti roditelj u punom smislu te riječi. „Meni je teško zbog ta tri mjeseca. Kako je djetetu - o tome se ne usudim misliti. Poznajem ljude koji djecu nisu vidjeli godinama i da djeca njih nisu vidjela. Ne čudi me jer je to postupanje sustava koji sam sebe brani, brane svoje radno mjesto, svoje plaće za koje nisu kvalificirani da ih zarađuju.

“Kramer priznaje da je Obiteljski zakon dobro napisan, ali samo napisan. Kaže da se zakon u praksi ne provodi jer nadležni nemaju dovoljno znanja ili dobre volje, a upozorava da sustav kontrole rada odgovornih institucija jednostavno ne funkcionira. „Kod nas se događa to da je diskriminacija na štetu očeva jer je sustavu vjerojatno tako lakše, jer to vjerojatno odgovara predrasudi većine građana Hrvatska. Zakon i Ustav propisuju drugačije, ali institucije koje su relevantne - Općinski sudovi, Centri za socijalnu skrb, vještaci koji eventualno nešto vještače kojem bi roditelju trebalo ići dijete, nitko od njih nema obvezu držati se zakona. Ne postoji mehanizam kontrole rada, kvalitete i nepristranosti rada Centara za socijalnu skrb, ne postoji učinkovit mehanizam kontrole rada sudova i sudaca i ispravljanja njihovih pogrešaka.”


Moć uvjeravanja i apeliranja

Za roditelja kojem je onemogućen kontakt prva adresa je Centar za socijalnu skrb koji na raspolaganju ima moć uvjeravanja neposlušnih roditelja ili apeliranja na sud - što je u pravilu nedovoljno. „Nadležni Centar za socijalnu skrb ne reagira na takve podneske iako bi po zakonu i prema svojim ovlastima bio, po saznanju da se krše djetetova prava, dužan reagirati. Otac se potom može obratiti sudu i zatražiti ovrhu susreta što traje predugo”, govori Oliver Čanić, predsjednik Hrvatske udruge za ravnopravno roditeljstvo. Naime, pamte se slučajevima u kojima se ovrha može protegnuti i na nekoliko godina.Nekoć pravobraniteljica za djecu, a danas odvjetnica Ljubica Matijević Vrsaljko često je svjedočila pokušajima da Centar pomiri zaraćene strane. „Centar ima jednu odluku i on mora osigurati da se ona provode, ne u smislu njezine ovrhe nego u smislu njezinog sadržajnog ispunjenja. Ima dva suprotstavljena, katkad puna animoziteta, mržnje partnera koji se pred Centrom međusobno optužuju. Često puta lažu, iznose neistine i tada se rasprava počinju pretvarati u njihove međusobne obračune i često mi se čini da tu dijete izlazi iz perspektive.”


Tako to rade Amerikanci

Dakle, ostaje zaključiti da su i ovi slučajevi zaraženi kroničnom hrvatskom bolešću - zakoni nisu loši, ali se ne provode. Iako je u krajnjoj mjeri predviđena zatvorska kazna za neposlušnog roditelja, Matijević Vrsaljko je uvjerena da ona ne bi bila primjerena jer bi, prije svega, išla na štetu djeteta. Roditeljima bi radije dodijelila psihološku terapiju i mnogo edukacije. Priznaje da Centri za socijalnu skrb ne rade onako kako bi se od njih očekivalo, ali ističe da se u njih godinama ne ulože, a traži sve više. „U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje sam bila na edukaciji, kad kažeš nekom pozvat ću ti socijalno, to je ravno kao da ti je netko ovdje rekao da će ti zvati poreznu inspekciju, još i gore. Tamo dolazi socijalni radnik s mobitelom, autom, policijom, s mogućnošću da smjesti djecu. Kad te jednom uzmu u žrvanj sustava nema šanse da izađeš i dalje griješiš.”

Kad roditelj na sudu pokuša ovrhom utjerati kontakte s djetetom, dok proces ne završi, dijete ga najčešće može vidjeti samo na fotografijama. Sasvim dovoljno da zaboravi kako mu taj drugi roditelj, u pravilu otac, izgleda, govori Oliver Čanić. „Nekoliko slučajeva očeva koji su nam se javljali, a koji po par godina ne viđaju djecu, ima slučajeva i po sedam godina. Kad je konačno došao na susret s djetetom, ono ga je gledalo kao nekog prolaznika kojeg je prvi put vidjelo tog trenutka.”

„Tata, zašto već moramo ići?”Kao što je rečeno, Obiteljski zakon također predviđa kaznu za roditelja koji uskraćuje kontakt s djetetom - u krajnjem slučaju do jedne godine zatvora. Međutim, sud nerijetko poseže za takvim mjerama. „Iz mog višegodišnjeg iskustva i rada s očevima ne znam niti jedna slučaj gdje je majka bila kažnjena zbog opstruiranja kontakata djeteta s ocem ili zbog manipulacije djetetom. U praksi se događa da kad majka bude prijavljena Državnom odvjetništvu takva prijava stoji godinama i jednostavno se ne postupa po njoj.” Nakon sudskog procesa Oliver Čanić danas redovito viđa četveroipolgodišnjeg sina, ali ne onoliko koliko bi htio. „ Ono što mi je želja je da se ti kontakti prošire jer mislim da je to i u interesu djeteta. Kad se približi trenutak kad ga moram vratiti majci, tad su tu ona uobičajena pitanja - tata zašto već moramo ići?”

Što reći roditeljima koji u ovom trenutku prolaze kroz ruke državnih institucija, ali i onima koji uskraćuju djetetovo pravo da raste i uz oca i uz majku? Robert Kramer ima poruku: „Ne gubite nadu, čuvajte svoje zdravlje, borite se koliko možete i budite strpljivi jer djeca kojoj se ometa odnos s drugim roditeljem u sebi grada magičnu, imaginarnu sliku tog roditelja. Kad odrastu, potraže ga i u pravilu imaju strašnu reakciju protiv onog roditelja koji je ometao kontakte. U Hrvatskoj su to, u pravilu, majke. Njihova najveća poteškoća je što znaju da se mama trudila, ali tu mamu više ne mogu vidjeti jer im je uzela tatu.”


http://blog.vecernji.hr/zenska-soba/2010/11/29/predstavljeno-istrazivanje-zastita-prava-i-pruzanje-podrske-zrtvama-svjedocima-nasilja-u-obitelji/comment-page-1/#comment-281

[GentleMan]

Tekst je objavljen u čisto dobronamjerne svrhe, sa svrhom zaštite interesa djece i očeva. Obzirom da je ovo mjesto obojano prilično izraženim antagonizmom prema muškom roditeljstvu, a obzirom da se ovdje nalazi pozamašan broj majki koje gaje takav militantan stav, samim time nečijih roditeljskih partnerica, nadam se da će tekst potaknuti na pozitivno razmišljanje i poticanje drugačijih trendova prema muškom roditeljstvu. U ime poticanja ravnopravnosti u roditeljstvu, a obzirom na naslovljenost Udruge RODA - RODITELJI u akciji, smatram da je ovo vrlo korisno mjesto za promicanje roditeljske kulture, podsjećanja da roditeljstvo ima dva ravnopravna partnera i ukazivanja kakve posljedice partnerska osvetoljubivost ostavlja na život naše djece.

[tweety]

GantleMan, hvala na prenošenju teksta. Vrijedno je pročitati s kakvim se sve roditelji (djeca) problemima susreću nakon što se par jednom rastane. Potiče na razmišljanje u svakom slučaju.

S druge strane Vaša opaska o izraženom antagonizmu prema muškarcima i pozamašnom broju majki koje gaje militantan stav prema svojim bivšim partnerima je bezorazna i potpuno neutemeljena.
Ako budete htjeli dobronamjerno pogledati postove koji se ovdje nalaze, uvidjeti ćete da se ovdje nalazi pozamašan broj majki (i poneki otac) koje žale, tuguju i ljute se zbog zanemarivanja djetetovih potreba od strane drugog roditelja. Istina je da kad roditelji dođu ovdje potražiti pomoć to vrlo često bude netom po saznanju da ih partner ostavlja i da su tužni/ljuti/ogorčeni/bijesni, ali ako upratite malo daljnji razvoj situacije, postati će Vam da se te prve osjećaje zamjenjuju potreba za što boljim snalaženjem u novonastaloj situaciji, te da se osjećaji normaliziraju, i potpuno usredotočuju na dobrobit djeteta. Ovdje nećete naći niti jednog roditelja koji piše kako uskraćuje susrete svojeg djeteta s drugim roditeljem.
Činjenica da je netko ljut na svog bivšeg partnera i da to ovdje opisuje koristeći ovaj elektornski papir kao ispušni ventil, ne znači automatski i da je taj netko loš partner u roditeljstvu stoga Vas molim da takvu etiketu ne lijepite korisnicama i korisnicima ovog podforuma.

[GentleMan]

tweety,
drago mi je da se javio netko iz stožera. Zahvaljujem na obraćanju, ali se ne bih složio sa primjedbom. Sasvim je razumljivo da nije primjereno službeno priznati, ali nažalost animozitet prema muškom roditelju, pa i prema zajednici dvoje ljudi je izrazito stvoren u klimi ovog podforuma. Učestalo se glorificira jednoroditeljstvo samo u obliku majke kao skrbiteljice djeteta, a obiteljstvo kao vrijednost se gotovo marginalizira.

Ako su uzroci takve atmosfere preneseni osjećaji srdžbe/bijesa/ljutnje pojedinaca, onda ipak moram primjetiti da su nažalost poprimili ozbiljan srazmjer i visok utjecaj na sveukupnu klimu, te vrlo jasno formiranje i iznošenje nepriličnih stavova.

Nije ovo usamljeno mišljenje, nebrojeno puta je bilo otvorenih tema po tom pitanju, pa zaključujem da je puno lakše o obiteljstvu ovdje debatirati s pozicije negativističog utjecaja takve zajednice na pojedinca (uglavnom ženskog), nego pozitivistički ohrabrivati partnere na vrijednosti, ozbiljnost i odgovornost takve zajednice, te tradicionalnu dugovječnost.

Vrijednost obiteljstva je temelj funkcioniranja društva, te je vrlo opasno poticati suprotne osjećaje i vrijednosti i ostavljati trajno zapisani prostor takvom mnijenju, pa makar to bilo i u afektu.

Obzirom da mi je profesionalno i privatno interes djeteta i obiteljstva iznimno bitan i da iza mojeg mišljenja stoji šira društvena analiza domaće scene, ali i konkretno praćenje sveopćeg mišljenja o ovom mjestu, osjećam potrebu javno ukazati na nepravilnosti.

Obiteljstvo definitivno ne smije biti tema na kojoj ćemo se prepucavati, "trgovati" značajem i cjenkati se, te time obezvrjeđivati njenu neprocjenjivu vrijednost.

[Pinky]

budući da je na ovom forumu PUNO veći broj obitelji i sa ocem i sa majkom, mislim da su ovi navodi o glorificiranju jednoroditeljstva u obliku majke kao skrbnice ili o marginalizaciji obiteljstva kao vrijednosti apsolutno netočni.
svi mi koji smo u braku vodimo brigu o našim obiteljima. ne marginaliziramo značaj obitelji.
kakva je klima na jednorodnim obiteljima, ne znam.
ali mislim da si promašio, ko što bi se reklo "ceo fudbal".

[n.grace]

nažalost animozitet prema muškom roditelju, pa i prema zajednici dvoje ljudi je izrazito stvoren u klimi ovog podforuma. Učestalo se glorificira jednoroditeljstvo samo u obliku majke kao skrbiteljice djeteta, a obiteljstvo kao vrijednost se gotovo marginalizira.

Ne brini. Uz tvoju aktivnost na ovom podforumu sve je u savršenoj ravnoteži.

[Pinky]

jednoroditeljskim.... ode edit

[Dijana]

Ima slučajeva kakve opisuje Gentleman, ima očeva koji godinama nisu
vidjeli svoju djecu..jer im to njihove mame nisu dopuštale. U međuvremenu
dijete poraste (a obično ga se i nafila pričama kak mu je tata kreten) i taj
otac im je stranac. Ne može se vratit vrijeme. Činjenica je da je otac u lošijem
položaju pri razvodu, samo zato jer nije mama. Činjenica je i da je puno
povrijeđenih očeva u ovoj zemlji, i o tome se ne smije šutjeti. Na kraju krajeva,
i to je jedno bure baruta, zamislite da vama netko ne da viđati dijete..pukle bi, garant.
A nemate rješenja za to, jer socijalna služba nema instrumente da prisili roditelja da da
dijete na viđanje. Jedino se može zvati policija. A tko želi priuštiti svom djetetu
još jednu traumu?
A što se tiče klime na jednoroditeljcima, ja mislim da je bolja nego prije.

[Joe]

dijana, svi znamo takve primjere. samo što ovdje Tata! implicira da je pdf jednoroditelji takav, a nije.

[Ripcord]

Da se nadovežem na Dijanu, činjenica je da ima i roditelja koji zaboravljaju da imaju dijete i na to ih mora podsjećati onaj roditelj s kojim dijete živi. No čak i kad ih se podsjeti, nažalost oni nemaju potrebu viđati to dijete.

To nije čest slučaj, ali je činjenica da postoji.

[Pinky]

na žalost, postoje takve i mame i tate ripcord

[Ripcord]

na žalost, postoje takve i mame i tate ripcord

Pa zato i nisam navela spol. A birokracija se s njima ne bavi nimalo, samo je glavno da ako onaj roditelj kod kojega je dijete treba nešto birokratski obavit, ne može to učiniti bez ovih koji ih zanemaruju - a to imaju li oni inače veze s djecom, nitko ne pita. Može li se tužiti roditelj koji zanemaruje dijete na taj način? Za to recimo nikad nisam čula, a baš me zanima.

[cinderella5669]

Vezano za temu...željela bih samo napomenuti da ja imam vanbračno dijete koje sam svakodnevno nosila ocu (bez obzira što na papirima još nije upisan kao otac) ili je on dolazio...ali je isto tako otac toga djeteta (9 mjeseci) svako treći dan odlazio kod socijalnih radnica i govorio da ne viđa dijete po par dana, da mu se ne želim javljati na telefon. Uslijedile su i prijetnje, fizička maltretiranja, telefonska maltretiranja u bilo koje doba dana i noći. Molila sam za pomoć, da provjere kod susjeda što oni znaju, ali socijalne radnice su se oglušile na to, te su na svaki njegov posjet izlazile na teren sa nekom novom pričom. Kad god bi se dijete vratilo od njega, bilo je uplakano, sa velikim podočnjacima,... Bez obzira na sve opet sam ustrajala u tome da dijete treba viđati oca i molila ga da nas ne maltretira, na što mi je rekao da će on dobiti skrbništvo nad djetetom kada ga bude tražio..da će me proglasiti ludom osobom, te da nikada više neću vidjeti dijete. Na svojoj koži sam osjetila da su socijalni radnici, uz to što većina nije kvalificirana, još i potkupljiva...Za svaki moj dopis ili dolazak u centar je znao...napadao me, a zatim odlazio na policiju prijavljivati me da ga maltretiram i konačno sam ja dobila zabranu dolaska kod njega u kuću, tako da ubuduće, kad dijete bude imalo službeno oca (jer mu u zadnjih mjesec dana ne dam dijete, jer se bojim za njega), mogu svašta očekivati, a i to da mu može napraviti bilo što i optužiti mene, al' onda će biti kasno. Tako da mogu reći, da žalim očeve koji su normalni i ok prema majkama svoga djeteta, ne prave scene i ne prijete...ali isto tako korim majke koje ne dopuštaju djetetu da viđa oca iz razloga što ih ona ne može vidjeti...imam sina od 13 godina koji viđa oca kada god netko od njih dvojice poželi, nikada nije bilo problema niti svađe oko toga i moj bivši muž nikada nije bio uskraćen za viđanje djeteta...pitanje glasi...da li ću i ja dobiti nekakvu kaznu zbog toga što sam trenutno uskratila viđanje djeteta sa ocem (barem dok se to formalno ne riješi)...