Teško se odvaja od mame i tate

[Peterlin]

Puno ovisi i o karakteru djeteta... Da je moj stariji bio doma (tj. da nije silom prilika morao u vrtić), stvar bi isto izgledala.

On i danas u 11. godini voli da je netko od odraslih u blizini dok on isprobava nove izazove. Nije to više problem, ali nova i nepoznata situacija u njemu izaziva početnu nelagodu (mm je od iste sorte) dok ne utvrdi što je to i da li je za njega sigurno. S druge strane, moj mlađi je pravi Ciganin - njega smo morali uvježbavati da se NE skiće, da NE odlazi u tuđe kuće, da se javi ako ode k prijateljima i slično. Djeca su različita...

Mi smo djecu imali prilike ostaviti na kod mojih roditelja u drugom gradu od njihove najranije dobi i moram reći da su ti mali izleti jako jako doprinijeli njihovoj samostalnosti. Isto, obožavali su u dobi od 4+ godina kvartovsku knjižnicu gdje sam ih znala ostaviti same na radionicama. Moram priznati da se moj stariji u toj dobi šlepao uz brata (ali i obrnuto, ovisno o aktivnosti).

Djetetu treba pružiti priliku da osjeti kako je to biti negdje bez mame (to je mješavina straha i izazova, a znatiželja najčešće prevlada strah). Rekla bih da nije dovoljno samo ići npr. u igraonicu, nego ponuditi djetetu veći broj sadržaja koji su dostupni (npr. ostaviti ga na pol sata kod prijatelja - otići pa se vratiti - tako smo mi povremeno kod sebe socijalizirali sinovog prijatelja, s promjenjivim uspjehom tj. u početku je bilo teže, ali nakon samo 2 takva ostanka na igranju više nije bilo problema). Moji dečki i danas samostalno odlaze susjedi u zgradi, zajedno ili svaki sam, već prema prilici.

Djeca jako dobro prihvaćaju aktivnosti koje ih zanimaju. Za mog starijeg to su računala i sve u vezi s njima (ostao bi sam samcat čitav dan ako treba, u tom slučaju nisu mu trebali ni mama ni tata ni brat), a za mlađeg sve vrste društvenih aktivnosti tipa pjevanje, gluma i slično. Tako nam je oko računala pomogao ujo s kojim su moji dečki rado ostajali i kod njega i kod nas i u raznim kombinacijama. Bitno je imati osobu od povjerenja koja NIJE mama ili tata - to djeci ulijeva samopouzdanje koje je teško steći na drugi način.

Eto, to su bile neke od ideja... Bitno je da dijete izgradi stav "ja to mogu sam" prije polaska u školu. Vremena je sasvim dovoljno... Sretno!

[Anemona]

Bitno je da dijete izgradi stav "ja to mogu sam" prije polaska u školu. Vremena je sasvim dovoljno... Sretno!

Nekako se nalazim u ovoj temi.
Moje dijete isto u novim situacijama želi mene uz sebe, ali pod obavezno.
Dok s druge strane, čuva ga baka i on ju masu puta pošalje doma (u prizemlje) da je on velik i njega ne treba čuvati. On bude sam doma čekao dok mama i tata dođu.
I stvarno, baka više puta ode npr. pristaviti ručak, on ostane doma, sam se igra, ne treba društvo.

[spring]

Slažem se s Peterlin;dobro je ostaviti dijete povremeno s osobom od povjerenja,bilo da su to baka i djed,rodbina ili prijatelji. Osobe s kojima dijete rado boravi,osjeća se ugodno,a zapravo i "uvježbava"situaciju za ono prvo pravo dovajanje u vrtiću. Naravno pod pretpostavkom da su ti takve osobe blizu i žele preuzeti brigu za tvoje dijete na krako. Jer čini mi se da zbog ovog ludog tempa života i brojnih drugih okolnosti,nažalost puno ljudi nema ovakvu mogućnost pa se prvo odvajanje dogodi baš pri upisu u vrtić/predškolu.

[domy]

Slažem se s Peterlin;dobro je ostaviti dijete povremeno s osobom od povjerenja,bilo da su to baka i djed,rodbina ili prijatelji. Osobe s kojima dijete rado boravi,osjeća se ugodno,a zapravo i "uvježbava"situaciju za ono prvo pravo dovajanje u vrtiću. Naravno pod pretpostavkom da su ti takve osobe blizu i žele preuzeti brigu za tvoje dijete na krako. Jer čini mi se da zbog ovog ludog tempa života i brojnih drugih okolnosti,nažalost puno ljudi nema ovakvu mogućnost pa se prvo odvajanje dogodi baš pri upisu u vrtić/predškolu.

Sa tim se u potpunosti slažem i potpisujem.

[Zvrk]

Nama je bila ista priča do vrtića (3.god). Naravno da sam bila u vrtiću 2 tjedna, cijela (kao ostale tete, vodila klince na wc, presvlačila...) jer sam s Elom imala dogovor da ćemo najprije vidjeti kako je tamo, da se upoznamo s tetama, pa da ja onda mirno mogu otići i ostaviti je jer znam da joj je tamo dobro... Nakon ta 2 tjedna zajedno do 12 h, ipak nisam baš mirno otišla, bilo je najprije na par minuta, pa na pola sata, pa nekad i veeelike suze al je znala da ću se vratiti čim završim... i da zbilja moram. Želim reći da je vrtić i danas (5.god.) jedino mjesto gdje ona odlazi veselo bez nas. To znači da još uvijek nikuda ne izlazimo osim kad je moja mama s nama. Prošle smo godine uspjeli otići na vikend bez nje i to je to. Zato moju mamu vodimo svuda sa sobom jer jedino uz nju zaspi (inače spava s nama u krevetu). Čak joj je i omiljena priča kad smo tražili čuvalicu ,,daj mi pričaj kako je to bilo'' i onda po stoti put moram govoriti da nismo našli nekog uz koga bih bila mirna pa smo opet morali ić po baku i djeda. Uvijek se toga sjeti kad vidimo nekog kako se neprimjereno ponaša prema svom djetetu, onda ona kaže ''Ni ova me ne bi mogla čuvat, mama, je l da?'. E , sad jesmo li mi bili previše zaštitnički, ne znam, ali znam da je meni trebala mama za spavanje do moje barem 10-te a i mm-u također, spavao je kao i ja s roditeljima. Djeca su različita. Dok nas trebaju, tu smo, očito im je to važno pa će to i dobiti.
Tvom malom mišu će postati zanimljivo u predškoli jer dolaze sadržaji za koje mu trebaju drugi, osim mame i tate. I moja Ela sad ide i na ples, izvan vrtića i ne falim joj uopće dok je tamo, zna da sam na kavi dok čekam.
Možda smo trebali krenuti s nekim aktivnostima i ranije pa ih potraži, a ti se vrti negdje blizu da zna da si tu ako te zatreba. Ah, mi s potpomognute...

[amel]

Ah, mi s potpomognute...[/QUOTE]
Ovu rečenicu potpisujem u potpunosti i razumijem 1000 % što si njome htjela reći.

[emanuel]

Ah, mi s potpomognute...

Ovu rečenicu potpisujem u potpunosti i razumijem 1000 % što si njome htjela reći.[/QUOTE]

Da, da, cure moje - ova rečenica sve govori. Mi smo stepenica više, sa posvojenja - tako da nam je to još jedno da tako kažem izazovno područje u kojem pokušavamo odgonetnuti što se to u našoj maloj glavici događa. Recimo, Emanuel u pričaonicu obožava ići, obožava tetu, djecu, priće, igre, baš sve. No ja moram sjediti i biti prisutna, iako mi se on u tih sat-dva niti ne obrati ali bitna mu je moja prisutnost. Pametna je on glavica pa mi često kaže kako nije spreman ostati sam i kada bude, da će mi to sam reći. Da se boji da ga ne ostavim (šmrc), sunce moje malo i ja se često pitam da li je moguće da se u njegovih 6 mjeseci boravka u domu moglo nešto tako uvući u njegovu podsvjest i ako je - kako to riješiti. Radili smo sa stručnim osobljem, logopedicom sa vrtičkim iskustvom i sve u svemu, moj mišić je spreman za predškolu što se tiče intelekta, prekrasno se izražava, memorija mu je na zavidnoj razini, samo nas još to odvajanje mući. Odlučila sam s njim ići skroz polako, bez ikakvih dodatnih trauma, pa ćemo vidjeti što će vrijeme donijeti. Zadnja dva boravka u pripremi za školu je znao ostati i po pola sata sam sa grupom i tetom dok sam ga ja čekala u hodniku. Par puta bi provirio, zaključio da sam tu i ušao bi veseo bez problema. Ipak, pomaci se naziru samo još treba ostati dosljedan i ne narušiti njegov osječaj zaštičenosti, jer mu je to sada možda i najvažnije u njegovom svijetu. Priprema za školu nam završava sljedeći tjedan, onda ćemo morati tražiti drugu aktivnost gde ćemo pokušati nastaviti gdje smo stali, ali tu će sada biti druga teta, druga djeca i onda sve ispočetka.... ali MI TO MOŽEMO!