 |
|||
Moja sveki je isto imala ideje da mi dođe oprati prozore i sl.casa prvotno napisa
Ja joj kažem da se dođe poigrati sa djecom jer se djeca stvarno vole igrati s njom. Rijetko dođe, ali kad dođe kao da joj je neugodno što koristim vrijeme dok se igraju za rad po kući. Pa da spriječim neugodu, sve ih skupa pošaljem u sobu i zatvorim vrata i problem riješen.
Nisam baš detaljno iščitala sve poruke, ali s većinom se slažem, koja zagovara da ti i tm imate svoj život.
Jedno pitanje: Lela, jesi li ti jedinica? Ako jesi, nije ti lako. Roditelji jedinaca znaju (u većini slučajeva) biti komplicirani i dugo, dugo im treba da prihvate činjenicu da je njihovo dijete zapravo odrastao čovjek/žena i da ima svoju obitelj i dr. životne činjenice. U svakom slučaju, odluka je tvoja odnosno vaša: tebe i tm-a! Ne zaboravi njega, jer mu nije lako živjeti u takvom "šušuru"!
Draga Marna ja sam ti imala 4 godine mlađeg brata koji je poginuo prije 12 godina. Svakom roditelju koji izgubi dijete se sruši cijeli svijet i zato sam svojoj majci uvijek nastojala pružati pažnje i razumjevanja da joj koliko toliko olakšam život ali njoj nikada i ništa nije dovoljno.
Njena očekivanja su toliko nerealna i pretjerana a prečesto vidi samo sebe i neshvaća da je meni mm sada najvažnija osoba na svijetu i da mi stvaramo svoju obitelj.
Prije nekoliko dana sam joj smireno objasnila da nemože očekivati od mene da se viđamo 6 puta dnevno,inače živimo u istoj kući ali u svom stanu na što je ona meni onako zapovjedno izjavila: Još najbolje da se neviđamo saki dan!! Sa tim mi je dala do znanja koja su njena očekivanja od mene. Strašno,prestresno i nemam ono što mi je najvažnije a to je mir.
Pokušala sam sa tatom pričat ali on je predobar i uvijek sa njom ide linijom manjeg otpora jer kako god uvijek je ona u pravu a ako joj kontriraš nastaje lom.
Pitam se što bi bilo da sam otišla u drugi kvart ili drugi grad....
nadam se da vas neću uvrijediti, ali moje je mišljenje da dok živiš s roditeljima nisi odrasla osoba nego dijete. jedna od osnovnih crta odrastanja je odlazak iz roditeljskog doma i zasnivanje vlastitog doma i osobnog života, bez obzira živila ti sama ili s nekom svojom novom obitelji.
i kuća tvojih roditelja je njihova kuća u kojoj dok živiš trebaš poštovati njihova pravila i želje kao uostalom što ih poštujeeš u studentskom domu npr. ili hotelu (ili riskiraš ne poštujući ih).
tragedija koju ste doziveli bitno menja pogled na stvar.
Neprijatno mi je što sam se pregrubo izrazila kad sam govorila o emocionalnim vampirima.
Hajdima nisi ti mogla znati a i bez obzira što nam se sve dogodilo činjenica je da mi ponekad pije krv na slamčicu. To je nešto što radi oduvijek i toliko je psihički iscrpljujuće.
To je najviše došlo do izražaja kada sam se udala.
Ja znam da nismo svi isti ali ja imam u svojoj okolini prijateljice koje je zadesila slična ili ista sudbina pa ne doživljavaju ovakve stvari a žive od roditelja ili majke kilometrima daleko pa im nitko zbog toga ne priređuje takve ispade.
Cijeli život je svi držimo kao kap vode na dlanu,imamo maksimalno razumijevanje za nju,ima mog oca koji je muž za poželjeti....
Mogla bi tako do sutra i iako je doživjela sve što je doživjela nije u redu da se na takav način ponaša prema nama i to joj nesmije biti opravdanje za sve ludosti koje radi jer činjenica je da je i moj otac izgubio sina a ja brata....
Bože sačuvaj mamitzi, nemoj se ni ti uvrijediti, ali moram reći da je ovo tvoje mišljenje PRESTRAVIČNO primitivno i uskogrudno.
U današnje doba, kad ljudi jedva krpaju kraj s krajem, mislim da je vrlo neumjesno tvrditi da nisuodrasli ljudi koji sa svojim obiteljima još uvijek žive u roditeljskom domu. Naravno ima i takvih primjera, ali mislim da je velika većina primorana na to zbog financija.
MM i ja živimo u kući njegovih roditelja (imamo svoj stan na katu) i bilo bi vrlo glupo otići u podstanare ili dizati kredit za čitav život, kad ovdje imamo stan od 100 kvadrata koji je samo trebalo urediti.
i kuća tvojih roditelja je njihova kuća u kojoj dok živiš trebaš poštovati njihova pravila i želje kao uostalom što ih poštujeeš u studentskom domu npr. ili hotelu (ili riskiraš ne poštujući ih).[/QUOTE]
Naravno da se ljudi koji žive u takvoj zajednici trebaju poštivati, ali UZAJAMNO, a ne da netko provodi svoj teror, pa makar to i bio vlasnik kuće. To mu definitivno ne daje za pravo da očekuje da svi plešu po njegovom. Uostalom radi se o odraslim osobama koje su financijski neovisne jedna o drugoj, znači svatko mora poštivati drugoga i dati mu slobodu življenja. I to definitivno ne znači da se ljudi ne poštuju.
Sorry još jednom, ali smatram da imaš vrlo primitivna razmišljanja. Bez uvrede.
Lela, žao mi je zbog velikog gubitka - vašeg brata i sina - koji je očito, kao tregedija, još jedan emotivni uteg u vašim odnosima.
Ipak, mama nema pravo na bračni život vas dvoje - tm i tebe - trebala bi biti orijentirana prema svom braku i svome mužu kojemu je zapravo potrebna.
Ajme, nije lako s teškim karakterima ...
Mi, ovjde na forumu, možemo izreći svoje mišljenje - zato i postoji ovakav vid komunikacije - ali najbolje je da ti i tm porazgovarate i odvagnete "pro et contra" takvoga života, koji trenutno živite i koji su VAŠI planovi, a ne hoće li se mama uvrijediti zbog toga.
Razumijem tvoje osjećaje i ljubav prema njoj, ali ti sad imaš još jednu važniju ljubav, zar ne?
ja u svojoj okolini znam vrlo malo parova koji žive s roditeljima u istom kućanstvu bilo ono odvojeno katom ili ne, jer zapravo ispada da je to sve jedno..
oni koji su živjeli neko vrijeme na takav način čim su stekli uvjete za samostalnim krovom nad glavom otišli su i odvojili se.
njih par koje mogu na prste izbrojati žive na način da borave kod roditelja po cijeli dan, tamo dolaze ručati, prati auto, djeca tamo dolaze iz škole i onda odlaze doma predvečer. valjda samo prespavati. u tom slučaju je u pitanju komod i razmaženost, nespremnost samostalnog života. zapravo mene ne smeta jer ne zadire u moja prava, ali sam sretna što tako ne živim.
lela tvoja je situacija dosta napeta, mama je očiti kontrolor. slažem se s tobom, nije u redu da ste vi, dakle ti, tm a i tvoj otac taoci njenog raspoloženja. njen gubitak je isto tako i vaš gubitak. ma ako imaš ikakve mogućnosti odselite se!
kad dođu klinci možeš očekivati još gore uplitanje i ponašanje, a to nije atmosfera u kojoj bi netko želio odgajati svoju djecu.
ako niste u mogućnosti totalne separacije, eh, onda ćeš morati poduzeti jasne mjere kojima ćeš joj staviti na znanje da imaš svoj život, znači nužno je postaviti granice! to zna biti vrlo težak i dugačak proces, ali pomalo i ustrajno!
ja bi se nadovezala na Lelinu temu.
Šta za Vas znači briga za roditelje?
Mi živimo sami ali skoro svakodnevno se viđamo sa svojim roditeljima, pomažemo im u obavljanju nekih poslova koje oni fizički ne mogu obavit, posjećujemo ih (nakon ručka), mm ovi su stariji pa smo im tu za od šopinga do obavljanje sveg i svačeg, sve što neko može obavit za njih mi to obavimo a i ovo što oni moraju nastojim otići s njima.
Oni imaju generalno stav da oni su svoju djecu rodili i othranili ih, odškolovali(to mi je najbolnija točka, jel je mm cijelo vrijeme radio i financirao sebe i usput dobro grijao stolicu, al oni su ih odškolovali) i ta se djeca moraju brinit za njih. Sad taj pojam brinit mi upitan, šta to znači? Jel ovo što sam nabrojala nije briga? Skroz kukaju da su jadni sami i stari. Posječuje ih se maltene svakodnevno(ne živimo u istom mjestu), sve im se obavi, osigura...
Jel to nije briga?
I općenito taj stav da djeca nešto moraju jel ih se rodilo i odgojilo mi je malo, onak. Ja sve što radim radim što želim im pomoći i nadam se da će moji tako jednog dana moći i htjeti.
A opet mislim da sam za svoju djecu dužna napravit sve što je potrebno i da im to nemam pravo nabijati na nos jednog dana.
Jel ste recimo spremne primit kod sebe roditelja kojem je potrebna skrb 24 sata na neodređeno, i pri tome kompletno sebe i djecu podredit toj novoj situaciji?
Kosjenka, to je čisti egoizam staraca!
Ispada da su rodili tm-a kako bi u budućnosti imali dežurnu gerijatriju 0-24h!
Užasno sebično!
Mislim i to kukanje, stenjanje, puh-puh, jao-jao ... zakolutat' očima i pobjeći.
Ok je pomoći roditeljima, ali molim lijepo, bez eksploatacije i nepoštivanja tuđih potreba, života, disanja ...
Teško je dati pravi odgovor na tvoje pitanje -nisam u toj situaciji - sve ovisi o mnogim faktorima.
Moji u tako plesali oko staraca kojima to realno nije bilo potrebno i mogu ti reći da nitko od nas 4 djece koji smo to gledali cijeli život ne bi to ponovio i da nam ne pada na pamet živjeti sa starcima i "dodavati im čašu vode".
Toliko o tome što kažeš da se nadaš da će ti tvoji to vratiti. Neće. Ja sam mislila kao dijete i još uvijek mislim da su bili glupi što nisu lupili šakom o stol i rekli dosta kukanja i uzmi si tu hebenu čašu vode sam. A mi smo jako puno izgubili. Jako, jako puno!
Na svu sreću za nas, moji to sad sami tako komentiraju i mama bi prije umrla nego kukala da joj se dođe nešto pomoći što realno ne treba. I znaš šta se događa? Gotovo svaki tjedan idemo do njih i pomažemo kako god možemo (a i oni nama) i lijepo nam je. Mamu odveze tko stigne do doktora kad ju ukliješti da se ne može kretati. Pomažemo si kad je realno pomoć potrebna, a kad nije, svatko tegli za sebe.
Roditelj koji je normalno odgojio svoju djecu i koji prihvaća da su odrasli i da imaju svoju obitelj nikad neće ostati sam. Onaj koji davi i gnjavi, većinom ostane onda kad najviše treba pomoć.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom