evo da i ja ukratko napišem svoje iskustvo, možda nekog ohrabri!

U T sam čitala ovu temu i dobro su me ustrašile rečenice " nakon mjesec dana ostala sam sama na 2 ili 3h s blizancima..."! Od početka smo MM i ja odlučili i mojima i njegovima zahvaliti na ponuđenoj pomoći i to iskoristiti samo povremeno u obliku ručka. Nikako u boravku s nama, odlučili smo oko beba potegnuti sami. Manje nervoze.

Starijeg klinca šaljemo u vrtić, MM mi je 3 tjedna bio 24 sata na raspolaganju, sad u popodnevnim satima!
Od početka (od prvog dana) sam ostajala po par sati sama, ne vidim razloga za frku!

Stignem sve, i oprati i skuhati, i oko beba.
Najteže mi pada manjak sna pa me povremeno hvata nervoza, to je istina. Svaki tjedan bar jednom izađem na 1-2h sama ili sa starijim klincem vani, ili s frendicama na kavu dok ih muž pripazi (naravno, biram vrijeme kad spavaju i kad su nahranjeni ), to je moj ispušni ventil.

Sa blizancima manje šetam nego što sam to radila dok sam bila na porodiljnom sa starijim klincem ali dobro...

Postaje li teže sa njihovom sve većom budnošću?