Uvijek kažem da smo nenaspavani, umorni, da je naporno, ali s druge strane da nam je predivno i da uživamo s njima. Tako da bilo je svega. Muž je bio mj dana s nama, a dalje smo bili sami.

Moji su bili rođeni u 38 tj, nisu imali žuticu, pa su nas 3 dan pustili kući, bio je petak. U sub navečer oko 11 sati oni urlaju jer ja nemam još dosta mlijeka, pa muž odlazi po adaptirano mlijeko i tu su svaki popili oko 60ml i zaspali. Ali, nakon što sam prvoga dojila preko 3god nisam mogla prihvatiti da njih neću, tako da je to bio grozan osjećaj, predbacivala sam sama sebi, ali srećom to je bilo jedino što su bili na adaptiranom.

Što se tiče spavanja, prvih 4 mj su bili u zajedničkom krevetiću, svaki na jednoj strani, onda smo nabavili još jedan krevetić, ali od njihovog 8 mj, maknuli smo obadva i od tada spavaju s nama cijelo vrijeme. Ovo je postalo naporno stalno se dizati, vraćati, pa jedan spava s nama, pa više ne znaš tko je zadnje jeo, koga si premotao. Tako da smo odustali od krevetića. U početku dok su još puno po noći jeli, kad bi se prvi probudio dala bi mu jest, pa bi se uglavnom i drugi probudio, pa bi muž uzeo prvog koji se malo najeo i njega bi premotao dok bi ja ovog drugog hranila, pa bi ih onda zamijenili i tako nekoliko puta dok se nisu najeli, pa je to trajalo ugalvnom preko sat vremena. Dojenje u tandemu nam u tim prvim mj nikako nije odgovaralo. Kasnije izuzev grčeve, zubiće, prehlade itd. su se budili 1-3 puta i ugl u različito vrijeme pa bi ja dala jesti, dok bi ga muž istovremeno premotao. Zadnjih mj dana je barem za jedno buđenje dovoljno da im promijenimo pelenu i nastavljaju spavati dalje.

Dnevno spavanje, u početku su zaspali dok su dojili, uz mobil ili sami u krevetiću, poslije je dečkić zaspao s dudom, a curica kako kada. Od 6 mj smo ih počeli uspavljivat u auto sjedalicama, pa bi ih prebacivali u krevetić, a od kako smo maknuli krevetiće cijelo vrijeme spavaju u njima tijekom dana. Znam da to nije najbolje riješenje, ali drugačije nismo mogli, a ovako bi ih samo zaljuljala kad bi se počeli budit i spavali bi dalje. Dečkić je oko 6 mj ostavio dudu, počeo se zanimat s igračkama, ja više nisam nudila i tako smo ju ostavili.

Do 6 mj sam ih dojila, pa su onda krenuli s dohranom koju su dosta dobro prihvatili. Najveći problem smo imali što se curica poečla izvlačit iz stolice za hranjenje. Remenčić je bi samo oko struka, pa se dizala, pa onda nije ni htjela jesti. S 10 mj smo maknuli stolice za hranjenje i stavili ih opet nazad u one prve auto sjedalice i tako su jeli do nekih mj dana unazad. Sada ja sjednem oni stoje oko mene, kada se zasite onda bauljau okolo, ali opet dođu po zalogaj, tako da za sada nema ganjanja i trčanja za njima.

Dečkić je prohodao s 12 mj, curica mj dan poslije, tako da je on već trčkarao dok je ona tek počinjala s hodanjem, tako da to je bilo lakše jer nije bilo u isto vrijeme. Ali, s druge strane kad je ona počela s hodanjem, dečkić bi stalno dolazio iza nje, pratio ju par koraka i onda bi ju rušio, a ona bi naravno počela urlat. Tako da je i to bilo napornije razdoblje, ali prošlo je.

Najteže je bilo oko 4 i 5 mjeseca kada nisu više samo željeli ležati, a nisu znali ni igračku držat, pa su se htjeli ugl nosit jer su u protivnom plakali. To je bilo vrijeme kada se suđe nije pralo po par dana, nije se stizalo ni kuhat, brdo veša, što prljavog što čistog. Peglala nisam ništa. Mama je uskočila sa sarmom koju smo zaledili na porcije, napravili smo zalihu knedla sa šljivama, a i pekara ima dobar burek, tako da je to bio naš jelovnik. Danas imamo sušilicu rublja i perilicu suđa i to nas izvlači, ali da smo mogli imali bi to odmah.

Lakše je od kada hodaju, ali ih treba polovit kad krenu na suprotne strane, od kada se znaju zaigrat pogotovo sa starijim (5 i pol g), iako ih i on nekad gnjavi jer baš bi se on poigrao s plastičnom posudicom, pa im uzima, pa oni urlaju. Tuširam se dok oni stoje i drže se na rubu kade, ali barem su tu, ne urlaju u krevetiću i ja nisam danima s neopranom kosom, već se smiju kad ih koja kap pošprica. Sada zaključavam, a obadvije ruke su mi slobodne, prije jednog u klokanicu, drugi u jednu ruku, ključ u drugu, ali mi sada obadvoje već trče prema stepenicama. Sve je to normalno samo što ih je tu dvoje istovremeno. Bilo bi lakše da u masu situacija imam nekoga da mi pomogne, ali ono na par min jer volim svoj mir i da se ne moram stalno objašnjavat zašto nema dudu, jesam mu promijenila pelenu, mogao bi već juhicu ili da mu ipak obučem još nešto. Ovako je da sam nekad skupa s njima i plakala i vrištala, ali opet draže mi je da sam sama, a i zato jedva čekam da muž dođe doma.

Samo polako, puno strpljenja, jer nikada više neće biti ovako maleni, pa treba uživat koliko god možemo.

Isprika na dugom postu, ali maleni spvaju, pa iskoristih vrijeme, jer znam koliko je meni značilo svako iskustvo koje sam mogla pročitati.