Ocjene i ocjenjivanje

[flower]

znate da na faksu po bolonji ocijene idu po gaussu...zato ja imam trojku iz statistike, sve tocno - ali, evo kolegice tu ste zarez zaboravili, to niste poboldali i tako...naravno da se svi prof. toga ne drze, ali to je neka kao preporuka.

bubice - sretni u skoli, meni se cini da je to moguce samo ako demistificiramo ocijene, jednostavno nisu tako bitne, odmah raste sreca i imati bogat i sadrzajan zivot i van skole
i to govorim kao majka streberica djeteta koji nema sve petice i ima poteskoce u savladavanju citanja, ona sad cita i to puuuuuno bolje nego prije i ja joj za to dajem cistu 5, ali kako ona ide u simplex drzavnu skolu gdje su ocijene donesene na osnovu nekog vanjskog mjerila i usporedbe medju ucenicima sasvim mi je ok da joj se njeno citanje ocijeni za 3 ili 4. i toga sam bila itekako svjesna kad sam je upisivala u skolu, da sam zeljela drugaciji princip isla bi u waldorfsku gdje nema takvog ocijenjivanja. ono sto mislim da je jako bitno da sam joj to objasnila (i mm isto) da je nama bitan njen napredak a da uciteljica mora nju procijeniti na osnovu trazenog znanja u datom trenutku.

cvijeta, skoro pa te mogu svaku potpisati, pogotovo ono da je najbitnija osobnost ucitelja i njegov trud. nazalost najbolji nisu nagradjeni za svoj trud, a losi su debelo zasticeni u svojem neradu.

marta je dobro rekla - trebala bi neka varijanta male mature + obvezna evaluacija učitelja/nastavnika/profesora.

potpis pod ovo. i sustav treba mijenjati, da bude bogatiji, da djeca imaju vise od vremena koji provode u skoli, da osjecaju da su ucitelji na njihovoj strani...to je nesto za sto bi se zalagala, da svi imaju petice - meni nije neki cilj, ali da svako u necemu moze biti najbolji - to bi odmah potpisala.

i na smjeru demistificiranja ocijena je i demistificiranje uspijeha i skolovanja...nisam sigurna da bi mi bili kao obitelj sretniji da ona ima sve 5.0 i da sad gledajuci u kristalnu kuglu znam da ce upisati neku it srednju skolu i super-truper faks...

i gle koliko majki kampanjaca je zadovoljno svojim zivotom, koliko je u nasem okruzenju super odlikasa nezadovoljno, danas je cjelozivotno obrazovanje imperativ, zanimanja ce se sve vise bazirati na doskolovanju i dodatnom skolovanju

[puntica]

znate da na faksu po bolonji ocijene idu po gaussu...zato ja imam trojku iz statistike, sve tocno - ali, evo kolegice tu ste zarez zaboravili, to niste poboldali i tako...naravno da se svi prof. toga ne drze, ali to je neka kao preporuka.

to valjda na faksu na kojem ti studiraš
ja radim na 2 faksa i niti na jednom nismo NIKAD dobili preporuku da ocjene trebaju biti po gaussu. ni prije bolonje ni sad

[Bubica]

bubice - sretni u skoli, meni se cini da je to moguce samo ako demistificiramo ocijene, jednostavno nisu tako bitne, odmah raste sreca i imati bogat i sadrzajan zivot i van skole
i to govorim kao majka streberica djeteta koji nema sve petice i ima poteskoce u savladavanju citanja, ona sad cita i to puuuuuno bolje nego prije i ja joj za to dajem cistu 5, ali kako ona ide u simplex drzavnu skolu gdje su ocijene donesene na osnovu nekog vanjskog mjerila i usporedbe medju ucenicima sasvim mi je ok da joj se njeno citanje ocijeni za 3 ili 4. i toga sam bila itekako svjesna kad sam je upisivala u skolu, da sam zeljela drugaciji princip isla bi u waldorfsku gdje nema takvog ocijenjivanja. ono sto mislim da je jako bitno da sam joj to objasnila (i mm isto) da je nama bitan njen napredak a da uciteljica mora nju procijeniti na osnovu trazenog znanja u datom trenutku.

Naravno da dijetetreba imati ispunjeni život i poslije škole, ali to ne rješava pitanje kvalitet školovanja, jedno ne može biti zamjena za drugo. Dijete ipak pola dana provodi u školi i to mu je najvažnija aktivnost tijekom većeg dijela odrastanja. Kao što ja ne bi bila sretna da osam sati provodim na poslu koji ne volim, sa šefom koji mi daje nejasne zadatke i totalno ne transparentno procjenjuje moj rad, zasto to ocekivati od djece? Dakle, tokoliko se dijete samoostvaruje poslije škole nema veze s potrebom mijenjanja školskog sustava.

Cvijeta, ja se ne znam dobro izraziti jer zapravonemam jasnu ideju u galvi štoi kako bi bilo najbolje, ali promjene o kojima ja razmišljam nikako ne idu u smjeru liberalizacije i smanjivanja kriterija, već u smjeru toga da se pomogne svakom djetetu da da svoj maksimum.

[cvijeta73]

Naravno da dijetetreba imati ispunjeni život i poslije škole, ali to ne rješava pitanje kvalitet školovanja, jedno ne može biti zamjena za drugo. Dijete ipak pola dana provodi u školi i to mu je najvažnija aktivnost tijekom većeg dijela odrastanja. Kao što ja ne bi bila sretna da osam sati provodim na poslu koji ne volim, sa šefom koji mi daje nejasne zadatke i totalno ne transparentno procjenjuje moj rad, zasto to ocekivati od djece? Dakle, tokoliko se dijete samoostvaruje poslije škole nema veze s potrebom mijenjanja školskog sustava.

ovo potpisujem isto. sigurno da se to ne može očekivati, to je strašno frustrirajuće kako za nas, a isto tako i za djecu. i nekako bih probala utjecati na to da dijete dobije ovo o čemu ivarica priča. možda je najbolje pozvati se baš na sustav, na pravilnik o ocjenjivanju sad nemam vremena, al poslije ću ga baš proguglati da vidim. iako, ako tako netransparentno ocjenjuje i izaziva na taj način nesigurnost kod djece, bojim se da je to jako teško mijenjati, te ustaljene prakse.
a to mi je užasno. to je nepravda i jako mi je žao tih malenih kad su u takvoj, nepravednoj situaciji, strašno sam na to osjetljiva (a valjda smo svi).

hm, a ovo o maksimumu, to me vuče na da počnem filozofirati. odnosno uvijek se pitam zašto moramo davati maksimum? kome? toliko truda i rada, a zašto? nisam uopće sigurna da li svojoj djeci želim to prenijeti i mislim da se može lagodnije živjeti od davanja maksimuma cijeli život. al dobro, to su moje nejasne ideje u glavi, a ovo nije filozofski kutak

[ivarica]

ne treba stalno biti sretan, ispunjen i u maksimumu, to je neuroza samo takva
ali jos je veci problem problem kad provodis jako puno vremena negdje gdje imas najmanje prilika za to

[Smajlich]

Matilda, potpis na tvoj post! Također ocjenjujem na taj način, vodim svoje bilješke i djeci i roditeljima su dostupne u svakom trenutku. Vidim da raspravljate o sustavu, hm, dalo bi se tu puno toga reći...samo ću istaknuti da je tu najveći problem što su djeca preopterećena gradivom, hrpetinom predmeta i što većina ne zna razlikovati bitno od nebitnoga, već uče napamet ilitiga štrebaju, ...tako se barem pokazalo u mom dosadašnjem radu i iskustvu. A što se tiče kriterija, još bih napomenula, kako u mojoj školi (strukovna) ta riječ odavno ne postoji. Naime, činjenica je da nam svake godine dolaze sve lošije generacije, s minimumom znanja i nikakvim radnim navikama.....uglavnom, moj recept za uspješno ocjenjivanje i naposlijetku (kakvo-takvo) znanje, jest da se prilagodim svakom razredu i kriterije spustim na njihovu razinu.....da ne radim tako, "popadalo" bi pola razreda! A to mi nije cilj.....

[cvijeta73]

...samo ću istaknuti da je tu najveći problem što su djeca preopterećena gradivom, hrpetinom predmeta i što većina ne zna razlikovati bitno od nebitnoga, već uče napamet ilitiga štrebaju, ...

ne znam za ovo prvo, tek smo u trećem razredu, al za ovo drugo, tko je kriv?
ja gledam npr. prirodu. i dva raličita pristupa tom predmetu u dva različita razreda.
jedan je takav da je od inače potencijalno jako zanimljivog predmeta, napravio muku i nerazumljivu štrebariju, a drugi pristup daje upravo ovo - djeci otvara cijeli jedan novi svijet, koji je strašno zanimljiv, od povijesti do zemljopisa preko prirodnih znanosti, otkriva im osnove svega. a djecu je strašno lako zainteresirati. kad vidiš te malene glavice kako širom otvorenih očiju upijaju znanje, to je prizor radi kojeg se ja mislim isplati raditi taj posao.

[Smajlich]

Naravno, Cvijeto, gradivo treba učiniti zanimljivim i to je među osnovnim zadaćama svakog učitelja/nastavnika... ali to nije, kao što kažeš, uvijek slučaj. Na satu se ponekad,( ako ne i uvijek ), treba nasmijati, pričati nevezano uz gradivo, izić iz učionice i odvest djecu nekamo vezano uz predmet...Npr. ovi moji nisu baš "od lektire" kako to oni nazivaju, ali zato češće odemo u kazalište( i šoping u Jokera ); to nam je izlet cijeli dan ( jer putujemo 100-njak km), ali se isplati! I meni i njima....naravno, prije početka predstave, "zaprijetim" da će se to ocjenjivat i da budu pažljivi
ps. pročitaju oni i djelo.....

[Peterlin]

ne treba stalno biti sretan, ispunjen i u maksimumu, to je neuroza samo takva

ali jos je veci problem problem kad provodis jako puno vremena negdje gdje imas najmanje prilika za to

Ovo je debela istina.

A manevarski prostor nije velik.

[Zdenka2]

Jako zanimljiva i važna rasprava. Od svega što je rečeno, mislim da je najvažnije ovo, s time što se ne radi nužno o maksimumu nego o poticanju razvoja svakog pojedinog djeteta, onakvog kakvo ono je:

Cvijeta, ja se ne znam dobro izraziti jer zapravo nemam jasnu ideju u glavi što i kako bi bilo najbolje, ali promjene o kojima ja razmišljam nikako ne idu u smjeru liberalizacije i smanjivanja kriterija, već u smjeru toga da se pomogne svakom djetetu da da svoj maksimum.

A ovo je i meni prestrašno .- to je pretjerano, da ne kažem nasilno. Takvi postupci guraju djecu dolje, podrezuju im krila. Protivim se tome.

Istina živa , to se i nama desilo .Cijeli diktat (prvi razred osnovne ) točno i uredno napisan , što učiteljica stalno ističe da je preuredan , i zaboravio je jednu točku i dobio je 4 . Meni je to prestrašno !!

Imam dva školarca, jednog darovitog i jednu prosječnu učenicu. Učitelji se trude, ali zapravo mogu reći temeljem četverogodišnjeg iskustva da se sustav ne prilagođava u dovoljnoj mjeri ni jednoj ni drugoj problematici. Naprotiv, škola je kao neka Prokrustova postelja koja svakog učenika hoće ukalupiti, a sve ono što strši u bilo kojem smjeru nije dobro i nije prihvatljivo.

Moje je mišljenje da škola i obrazovanje moraju služiti prvenstveno pojedincu, a preko njega i društvu. Optimalni osobni razvoj pojedinog djeteta u skladu s njegovim sposobnostima i načinima učenja je ono čemu se trebalo težiti, a društvo također ostvaruje neposrednu korist odgojem i obrazovanjem slobodnomislećih, ostvarenih pojedinaca. Zašto Gaussova krivulja, zašto unaprijed postavljeni parametri, zašto uravnilovka? Slažem se sa svima koji su postavili pitanje zašto se misli da većina učenika ne može naučiti za vrlo dobar i odličan? Kriteriji ne znače nemilosrdno postroživanje kriterija - jedna, dvije greškice, jedna ocjena dolje. Svrha škole je da nauči djecu, a ne da ih ocijeni - ocjene su tu samo neko mjerilo, koje nije nevažno, ali one nisu glavni cilj obrazovanja niti glavna zadaća škole. Zbog čega tako forsirati mjerenje među djecom? Što će jednom odličnom učeniku kojemu sve ide od ruke zasmetati da neki učenik kojem ide slabije i manje zna od prvog, ali se trudi i radi? Pitam se je li nam svrha odgojiti i obrazovati djecu tako da oni steknu znanje, kasnije i neko zvanje u kojem će raditi na korist svoju i zajednice u kojoj žive ili da ih sve dobro izmjerimo, usporedimo i uspostavimo hijerarhiju. Je li ta hijerarhija pravda ili stranputica školskog sustava?

Još bih nešto uvela u diskusiju, a to je kažnjavanje ocjenama. U redu, postoje ocjene iz zalaganja/nezalaganja. Ali, treba li dijete koje zna, kažnjavati zato što je nemirno, a nemirno je zato što je takvo u sebi, a ne po svojoj voljnoj odluci. Je li u redu nagrađivanje mirnog temperamenta, a kažnjavanje nemirnog? Što učitelji/profesori koji to rade pokazuju? Prenijet ću ovdje procjenu mog sina o učiteljici iz jednog predmeta: Ona time pokazuje moć; nepristojna je prema djeci zato što su mali; ne voli raditi s djecom. Dakle, rezultat takvih pokušaja da se dođe do autoriteta urodio je gubitkom autoriteta kod djeteta koje ima samo 10 godina.

Srećom da krivine sustava može ispraviti ljudskost i razumijevanje učitelja/profesora (ali ne svih, nažalost).

[cvijeta73]

Još bih nešto uvela u diskusiju, a to je kažnjavanje ocjenama. U redu, postoje ocjene iz zalaganja/nezalaganja. Ali, treba li dijete koje zna, kažnjavati zato što je nemirno, a nemirno je zato što je takvo u sebi, a ne po svojoj voljnoj odluci. .

ali, kako uvesti disciplinu na satu? kažnjavati ih ne smiju, izbaciti van s nastave ne smiju, kako?
koliko ocjena iz zalaganja uopće utječe na ocjenu?
sad si me sjetila apropo toga, u mom malom mjestu gdje ljetujem, znate kako su seoske škole di se svi znaju.
i svi su znali da je maleni x a valjda najživljiji dečko u mjestu. maleni je stvarno oduvijek bio ko brzi gonzales, nemiran, nekoncentriran (al zato strašno spretan) - možda i hiperaktivan, ko će ga znat.
uglavnom, mama je bila na sto čuda kad se upisivao u školu - ajme meni kako će moj x izdržat sjediti u klupi, u životu nije sjedio više od minute valjda na jednom mjestu.
i kaže njoj učiteljica, ništa se vi ne brinite. uglavnom, kad bi vidjela da x postaje nemiran, poslala bi ga da otrči dva kruga oko škole i da se vrati nazad.
vjerojatno protiv svih pravila struke, al je funkcioniralo, mali je sve više sjedio, a sve manje trčao

[mamma Juanita]

Jako zanimljiva i važna rasprava. Od svega što je rečeno, mislim da je najvažnije ovo, s time što se ne radi nužno o maksimumu nego o poticanju razvoja svakog pojedinog djeteta, onakvog kakvo ono je:



A ovo je i meni prestrašno .- to je pretjerano, da ne kažem nasilno. Takvi postupci guraju djecu dolje, podrezuju im krila. Protivim se tome.




Imam dva školarca, jednog darovitog i jednu prosječnu učenicu. Učitelji se trude, ali zapravo mogu reći temeljem četverogodišnjeg iskustva da se sustav ne prilagođava u dovoljnoj mjeri ni jednoj ni drugoj problematici. Naprotiv, škola je kao neka Prokrustova postelja koja svakog učenika hoće ukalupiti, a sve ono što strši u bilo kojem smjeru nije dobro i nije prihvatljivo.

Moje je mišljenje da škola i obrazovanje moraju služiti prvenstveno pojedincu, a preko njega i društvu. Optimalni osobni razvoj pojedinog djeteta u skladu s njegovim sposobnostima i načinima učenja je ono čemu se trebalo težiti, a društvo također ostvaruje neposrednu korist odgojem i obrazovanjem slobodnomislećih, ostvarenih pojedinaca. Zašto Gaussova krivulja, zašto unaprijed postavljeni parametri, zašto uravnilovka? Slažem se sa svima koji su postavili pitanje zašto se misli da većina učenika ne može naučiti za vrlo dobar i odličan? Kriteriji ne znače nemilosrdno postroživanje kriterija - jedna, dvije greškice, jedna ocjena dolje. Svrha škole je da nauči djecu, a ne da ih ocijeni - ocjene su tu samo neko mjerilo, koje nije nevažno, ali one nisu glavni cilj obrazovanja niti glavna zadaća škole. Zbog čega tako forsirati mjerenje među djecom? Što će jednom odličnom učeniku kojemu sve ide od ruke zasmetati da neki učenik kojem ide slabije i manje zna od prvog, ali se trudi i radi? Pitam se je li nam svrha odgojiti i obrazovati djecu tako da oni steknu znanje, kasnije i neko zvanje u kojem će raditi na korist svoju i zajednice u kojoj žive ili da ih sve dobro izmjerimo, usporedimo i uspostavimo hijerarhiju. Je li ta hijerarhija pravda ili stranputica školskog sustava?

Još bih nešto uvela u diskusiju, a to je kažnjavanje ocjenama. U redu, postoje ocjene iz zalaganja/nezalaganja. Ali, treba li dijete koje zna, kažnjavati zato što je nemirno, a nemirno je zato što je takvo u sebi, a ne po svojoj voljnoj odluci. Je li u redu nagrađivanje mirnog temperamenta, a kažnjavanje nemirnog? Što učitelji/profesori koji to rade pokazuju? Prenijet ću ovdje procjenu mog sina o učiteljici iz jednog predmeta: Ona time pokazuje moć; nepristojna je prema djeci zato što su mali; ne voli raditi s djecom. Dakle, rezultat takvih pokušaja da se dođe do autoriteta urodio je gubitkom autoriteta kod djeteta koje ima samo 10 godina.

Srećom da krivine sustava može ispraviti ljudskost i razumijevanje učitelja/profesora (ali ne svih, nažalost).

super post, Zdenka