Ocjene i ocjenjivanje

[cvijeta73]

Još bih nešto uvela u diskusiju, a to je kažnjavanje ocjenama. U redu, postoje ocjene iz zalaganja/nezalaganja. Ali, treba li dijete koje zna, kažnjavati zato što je nemirno, a nemirno je zato što je takvo u sebi, a ne po svojoj voljnoj odluci. .

ali, kako uvesti disciplinu na satu? kažnjavati ih ne smiju, izbaciti van s nastave ne smiju, kako?
koliko ocjena iz zalaganja uopće utječe na ocjenu?
sad si me sjetila apropo toga, u mom malom mjestu gdje ljetujem, znate kako su seoske škole di se svi znaju.
i svi su znali da je maleni x a valjda najživljiji dečko u mjestu. maleni je stvarno oduvijek bio ko brzi gonzales, nemiran, nekoncentriran (al zato strašno spretan) - možda i hiperaktivan, ko će ga znat.
uglavnom, mama je bila na sto čuda kad se upisivao u školu - ajme meni kako će moj x izdržat sjediti u klupi, u životu nije sjedio više od minute valjda na jednom mjestu.
i kaže njoj učiteljica, ništa se vi ne brinite. uglavnom, kad bi vidjela da x postaje nemiran, poslala bi ga da otrči dva kruga oko škole i da se vrati nazad.
vjerojatno protiv svih pravila struke, al je funkcioniralo, mali je sve više sjedio, a sve manje trčao

[zeljka231]

problem je kako otkriti što je temperament što odgoj, a što jednostavno neposlušnost. predajem vjeronauk i dvije rubrike su kultura komuniciranja i zalaganje. te dvije ocjene dajem zajedno s učenikom i točno znaju zašto su dobili tu ocjenu. ali, što meni znači da učenik zna sve o Mojsiju, a često vrijeđa, ponižava svoje kolege iz razreda? s druge strane, osmaš koji nije osjetio baš previše ljubavi, bahatost mu je jedini način na koji zna razgovarati, a ni ocjene mu nisu baš bajne. treba jako dobro poznavati situaciju učenika da bi se znalo što ustvari stoji iza učenikovog ponašanja. ja sam svojeg adhd-ovca znala slati kolegici po kredu samo da se malo prošeće. ali, ponekad stvarno ništa ne pali. i onda stanem i šutim.

a što se tiče ocjenjivanja, nisu svi razredi jednaki po svojim sposobnostima i to nasilno ocjenjivanje čini učenicima samo štetu. ne pružamo im priliku da budu bolji, da teže nečem većem. nažalost, tako je i s ocjenjivanjem vladanja.

[Bubica]

Vidiš,to je učiteljica koja poštuje dijete i njegove posebnosti. Tu je odgovor na tvoje pitanje kako postaviti discipliunu na satu - poštivanjem i uvažavanjem djece. Ja čvrsto vjerujem da djeca kada se osjećaju uvaženima i sama uvažavaju. I zašto argumentirani razgovor ne bi biio dovoljan za uspostavljanje discipline.

problem je jedino - što podrazumijevamo pod disciplinom. Jer,ako govorimo npr. o đaku koji putuje do Mioca sat vremena (izvangradskog prijevoza), zakasni pet minuta i zato dobije cijeli neopravdani sat i ne pusta ga se u razred - tonije disciplina, to je iživljavanje nad djecom.

[AdioMare]

Jer,ako govorimo npr. o đaku koji putuje do Mioca sat vremena (izvangradskog prijevoza), zakasni pet minuta i zato dobije cijeli neopravdani sat i ne pusta ga se u razred - tonije disciplina, to je iživljavanje nad djecom.

u srednjim školama (koju i spominješ) je to riješeno tako da se izdvoje učenici koji su putnici (imaju više presjedanja, više su udaljeni od škole), dakle zna se koji su to učenici
i oni "imaju pravo" zakasniti tih par minuta na sat jer nemaju vezu koja bi im omogućila dolazak nešto malo prije vremena (a da ne čekaju "satima") ili na vrijeme.
ostali ne, naravno.
meni je to sasvim u redu.

[zeljka231]

Ja čvrsto vjerujem da djeca kada se osjećaju uvaženima i sama uvažavaju. I zašto argumentirani razgovor ne bi biio dovoljan za uspostavljanje discipline.

kako bi tekao argumentirani razgovor? zanima me imam li ja dovoljno dobre argumente, a da oni ipak ne dopiru do nekih učenika.
...u biti...više nego išta me iscrpljuju njihova beskonačna vrijeđanja, omalovažavanja, ruganja, "znakovni jezik" kad misle da ne vidim ili ne čujem...

[AdioMare]

meni je isto malo nevjerojatno da se jedan prosvjetni radnik ne bi prvo "dosjetio" argumentiranog razgovora prije treniranja strogoće

[Zdenka2]

Vidiš,to je učiteljica koja poštuje dijete i njegove posebnosti. Tu je odgovor na tvoje pitanje kako postaviti discipliunu na satu - poštivanjem i uvažavanjem djece. Ja čvrsto vjerujem da djeca kada se osjećaju uvaženima i sama uvažavaju. I zašto argumentirani razgovor ne bi biio dovoljan za uspostavljanje discipline.

Ja se čudim i čudim tome što se manjina učitelja sjeti ovoga. Uopće se ne sjete da bi mogli razgovarati s djetetom jedan na jedan, reći što im smeta i pitati dijete za mišljenje. Vjerujem zeljki 231 da to ne djeluje kod svih, ali kod većine ipak da.

[Bubica]

u srednjim školama (koju i spominješ) je to riješeno tako da se izdvoje učenici koji su putnici (imaju više presjedanja, više su udaljeni od škole), dakle zna se koji su to učenici
i oni "imaju pravo" zakasniti tih par minuta na sat jer nemaju vezu koja bi im omogućila dolazak nešto malo prije vremena (a da ne čekaju "satima") ili na vrijeme.
ostali ne, naravno.
meni je to sasvim u redu.

ovo o cemu ja pricam je vrlo friski primjer, pouzdano tocan

meni je tesko reci zasto u skoli ne pale argumentirani razgovori. Radila sam, kratko ali jesam, u srednjoj skoli, zelena, odmah iza faksa. Danas radim s populacijom koja je zasigurno višestruko teža i zahtjevnija od osnovnoškolske ili srednjoškolske djece. Nikad nisam imala poteškoća s uspostavljanjem autoriteta i discipline, jedino sto vidim da pali je uvazavanje i prihvaćanje ljudi s kojima radim, uz jasna pravila i granice, bez obzira o kome je rijec. Ne pisem ovo da bi docirala ili sumnjala u dobre namjere svih ostalih već stvarno zato jer vidim da to pali.

[sirius]

Bubica, mislim da je stvar u tome da se očekuje da sva djeca budu jednako mirna i poslušna. Mi imamo problema sa temperamentom od M., imamo papire i razloge takvog temperamenta, ali opet nedavno smo imali epizodu u školi...Kaže meni učiteljica: "Vi ga doma morate odgojiti , mi za to nemamo vremena. Zbog njegovog ponašanja pate dobri i pristojni učenici koji moraju slušati prodike i imati manje od nastave."
I šta da ja sad radim, došlo mi je da plačem. Ako ja ne odgajam i nisam prisutna u životima svoje djece , onda tko je? Samo ne znam kako da im objasnim da nije sve u odgoju, nego je dio i u temperamentu.

[cvijeta73]

meni je isto malo nevjerojatno da se jedan prosvjetni radnik ne bi prvo "dosjetio" argumentiranog razgovora prije treniranja strogoće

meni ovo doma ne ide, a kamoli u školi
i potpisujem prethodni post. ja sam stanovala preko puta riječkog mioca i uredno kasnila na prvi sat, barem desetak neopravdanih sam imala na račun toga (ostatak sam uspjela izvuć na slatkorječivost , al kod nekih nikakva priča nije palila).
mislim sve to ima neku čar, i kašnjenje i neopravdani, i nenadano dobivenih slobodnih 45 minuta, i muka što će reći mama na informacijama. ne znam, ali ja na ništa to ne gledam tako tragično, naročito kad su ovi veliki u pitanju. neš ti neopravdanog.

ali jako se slažem s bubicom kad kaže da djecu treba uvažavati. to je strašno bitno, i djeca se premalo uvažavaju. koliko bi učitelja postupilo kao ova iz mog primjera?
a to je tako jednostavno rješenje. a takva su najbolja. a djecu ćemo uvažavati tako da ih pustimo da budu - djeca. koja su živahna, nemirna, mirna, koncentrirana, dekoncentrirana, poslušna, neposlušna. jel od odgoja, jel od temperamenta, jel od neposlušnosti (ovo valjda spada il pod jedno il pod drugo ) - kao da je bitno (izuzimam ovdje ADHD). di bi nastavnici stigli da ispituju jel ovaj gladan pa je živčan, ovom je dosadno, a ovaj je jednostavno takav - živčan, pa se usred sata dere na učenika do.

i tu baš i leži zamka, po mom mišljenju. jer onda vrlo lako dobijemo moju "najdražu" sintagmu o neodgojenoj djeci, s kojom se ništa ne može jer nemaju kućnog odgoja.

učitelji su izabrali jako teško zanimanje. oni našu djecu, one na koje smo najosjetljiviji, moraju naučiti, napuniti te glavice, ali i odgajati. u takvoj ustanovi rade. i od te odgovornosti - ne mogu pobjeći. kako se nose s tom odgovornosti? neki - fenomenalno. neki drugi podijele sto jedinica iz zalaganja i opet na satu imaju kraval. treći ju negiraju, pa odgovornost i za odgoj, a i za znanje svaljuju na roditelje. koji se dovoljno ne bave sa svojom djecom pa su djeca bezobrazna/ne znaju tablicu množenja u 4. razredu.
a opet, neki jednom postupe odlično, drugi put fulaju ceo fudbal, uostalom, kao i mi roditelji.
kako to promijeniti, nemam pojma.
al ono što znam, da ako mi je dijete zadovoljno, sretno, neuznemireno ide u školu, reagirati ću na propuste koje smatram bitnim. a sitne propuste ću tolerirati. neću ih ni primijetiti, da budem iskrena. češće ću stati na stranu učiteljice nego na njegovu stranu. ako vidim imalo logike u njenom postupku. jedino ako je postupak totalno naopak, onda ga zajedno ogovaramo (postupak, ne učiteljicu, sačuvajmebože)

[Zdenka2]

Iako sam ja započela tu diskusiju, voljela bih da ova tema ne ode u raspravu o disciplini. Voljela bih da diskutiramo o odnosu škole prema djetetu kao osobi i prema osobnom razvoju pojedinca kao svrsi obrazovanja.

[cvijeta73]

Nikad nisam imala poteškoća s uspostavljanjem autoriteta i discipline, jedino sto vidim da pali je uvazavanje i prihvaćanje ljudi s kojima radim, uz jasna pravila i granice, bez obzira o kome je rijec. Ne pisem ovo da bi docirala ili sumnjala u dobre namjere svih ostalih već stvarno zato jer vidim da to pali.

a ovo ti je, bojim se, odgovor na sva tvoja pitanja. dobro ti je išlo, a brzo si pobjegla iz prosvjete, ha?

[cvijeta73]

Bubica, mislim da je stvar u tome da se očekuje da sva djeca budu jednako mirna i poslušna. Mi imamo problema sa temperamentom od M., imamo papire i razloge takvog temperamenta, ali opet nedavno smo imali epizodu u školi...Kaže meni učiteljica: "Vi ga doma morate odgojiti , mi za to nemamo vremena. Zbog njegovog ponašanja pate dobri i pristojni učenici koji moraju slušati prodike i imati manje od nastave."
I šta da ja sad radim, došlo mi je da plačem. Ako ja ne odgajam i nisam prisutna u životima svoje djece , onda tko je? Samo ne znam kako da im objasnim da nije sve u odgoju, nego je dio i u temperamentu.

pa eto, ja ti kažem da krivo objašnjavaš, al vi se ne slažete sa mnom.
znaš kako bih joj ja rekla - takav je kakav je. škola je odgojno obrazovna ustanova i vi za to morate imati vremena. dok je u školi, ne odgajam ga ja, nego - vi. znam da ste vi jako stručna i sposobna, divna učiteljica (malo joj se jelte) i da ćete uspjeti naći načina kako da ga smirite. mogu vam dati neke savjete, al nažalost nisam s vama na satu i više od toga ne mogu.

joj sirius, znaš šta mene zanima (zdenka će nam oprostit još malo offtopika), često smo na ovim istim temama, šta taj tvoj mali radi na satu da je tako nemoguć? jel se tuče? jel tuče učiteljice? šta? da niko s njim ne može na kraj izać. ja sam uvjerena, čim ima takve izjave koje nikako ne mogu provariti, da sve skupa nije to tako nerješivo. može i na pp.

pa evo primjer moje M, koja je u vrtiću. jednu tetu izludi, drugu sluša bez problema i sve napravi što joj kaže. posprema, oblači se, jede.

[krojachica]

Ma daj...sustav je ostao u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, a od tada je ipak prošlo godina.

Da je bar ostao u 60-tim...
Neznam nikoga iz sada odraslih generacija kome je o.š.
bila trauma ili je imao bilo kakvih problema u osnovnjaku.
Ne kužim od kuda sada ova drastična promjena?

[sirius]

joj sirius, znaš šta mene zanima (zdenka će nam oprostit još malo offtopika), često smo na ovim istim temama, šta taj tvoj mali radi na satu da je tako nemoguć? jel se tuče? jel tuče učiteljice? šta? da niko s njim ne može na kraj izać. ja sam uvjerena, čim ima takve izjave koje nikako ne mogu provariti, da sve skupa nije to tako nerješivo. može i na pp.

Ne još, ali mu to predviđaju kao budućnost, obzirom na upitan kućni odgoj.
Prebrz i preoštar je na jeziku (na majku), eto to je problem.

Ma može izaći njegova učiteljica na kraj , ali su ove povremene upitne (vjeronauk, engleski). Iskreno , mislim da je to moja greška jel ja nisam nikada sa njima razgovarala, nemamo mogućnost takvih informacija . Sve informacije su dobivale iz druge ruke, tako da nemam pojma sa čim raspolažu. Ali planiram drugi tjedan tražiti sastanak sa njima i stručnim timom.

[sirius]

Da je bar ostao u 60-tim...
Neznam nikoga iz sada odraslih generacija kome je o.š.
bila trauma ili je imao bilo kakvih problema u osnovnjaku.
Ne kužim od kuda sada ova drastična promjena?

Ljudi su se promjenili, način razmišljanja i dostupnost informacija (znaja). Sistem poučavanja je ostao isti.
Nije li to dobar razlog za frustraciju dobrom broju učenika?

[Matilda]

jedino sto vidim da pali je uvazavanje i prihvaćanje ljudi s kojima radim, uz jasna pravila i granice, bez obzira o kome je rijec.

Strašno je važno da učitelj već u prvom susretu pokaže jasan stav, što očekuje od djece, koje su granice i pravila. I važno je biti dosljedan u svemu tome i na svakom satu biti kao i na prvom. Djeca vole red.
Ako ja malo gledam pa malo ne gledam zadaće, naravno da će sljedeći sat pola razreda biti bez zadaće. Ako ih na početku sata ne usmjerim na sebe, naravno da će na satu biti nemirni, gađat me papirićima i zijevati od dosade.
Ja npr. od nekih "starih" i dobrih porovjerenih stvari ne odustajem. Inzistiram da na početku sata učenici ustanu (stojim i ja u sredini razreda), lijepo se pogledamo, čekam da se svi smire (sitna brbljanja, vađenje knjiga, škripanje stolaca) i onda ih pozdravim. Dalje je sve pis of kejk.

Još malo da se osvrnem na pravopisne diktate. Pravila su takva od davnina. Jer da nisu takva, imali bismo nepismen narod. I ovako nismo baš pismeni (jer nam je jezik kompliciran). Zato se pravopis mora poštivati i u ostalim predmetima, pa ako Veliku Britaniju u geografiji napišete malim slovom, nemojte se čuditi što niste dobili bod za točan odgovor.

[puntica]

Još malo da se osvrnem na pravopisne diktate. Pravila su takva od davnina. Jer da nisu takva, imali bismo nepismen narod. I ovako nismo baš pismeni (jer nam je jezik kompliciran). Zato se pravopis mora poštivati i u ostalim predmetima, pa ako Veliku Britaniju u geografiji napišete malim slovom, nemojte se čuditi što niste dobili bod za točan odgovor.

ja bih voljela da su neki učitelji/profesori i stroži u ocjenjivanju diktata, jer tako se ne bi dogodilo da se na fax, s prosjekom 4,7-5,0 upisuju ljudi koji STVARNO ne znaju pisati
ali nažalost, to je tako. i ja stvarno ne znam kako da ih uvjerim da su polupismeni kad su stalno imali 5 iz hvatskog

[Matilda]

Sistem poučavanja je ostao isti.

Nije ostao isti. Promijenio se. Samo što su ga neki učitelji prihvatili, a neki i dalje "drve po starom", onako kako su naučili prije 30 godina.
Ljetos kad sam gledala neke svoje pripreme napisane prije samo par godina, bacila sam ih u smeće, jer ću istu nastavnu jedinicu obraditi sada na drugačiji način. Otvorile su mi se nove mogućnosti, s novim metodama, a i generacija prije 5 godina nije ista kao ova sada "facebook" generacija.

Danas obrađujemo Komentar kao raspravljačku vrstu teksta. I pitam ja njih što najviše komentiraju. Pa na FB, svaki dan pišemo komentare.

[cvijeta73]

matilda, ja te moram, makar ovako virtualno, pohvaliti!
na svaki tvoj post, da bi riječ rekla.
da sam ja ministar prosvjete, imala bi 15000 kn plaću, minimalno.
eto.

[Zdenka2]

joj sirius, znaš šta mene zanima (zdenka će nam oprostit još malo offtopika), često smo na ovim istim temama, šta taj tvoj mali radi na satu da je tako nemoguć? jel se tuče? jel tuče učiteljice? šta? da niko s njim ne može na kraj izać. ja sam uvjerena, čim ima takve izjave koje nikako ne mogu provariti, da sve skupa nije to tako nerješivo. može i na pp.

Kak' ti ne bih oprostila kad si ubola u sridu? Točno tako mislim.

[Matilda]

Ne još, ali mu to predviđaju kao budućnost, obzirom na upitan kućni odgoj.

Jooooj, najjače su mi te učiteljice koje ne znaju postići disciplinu u razredu pa prebacuju lopticu na roditelja i na kućni odgoj.
Što s djetetom koje je dobro "kućno" odgojeno. Uglavnom pospremi za sobom, stare bakice u liftu ga hvale kako je pristojno, tiho i uvijek prvo pozdravi, ne baca smeće izvan kante, na svim aktivnostima i satovima je mirno, poslušno, osim kod xy.

I stalno, kućni odgoj, kućni odgoj, djeca su ogledalo roditelja, bla, bla...
Ako je ponašanje na satu stvar kućnog odgoja, onda ćemo uvesti roditelje kao čuvare discipline u razredu. Jer oni su ti koji odgagaju, jel!?

Roditelj ne može biti dežurni policajac u razredu i paziti je li se dijete okrenulo, pazi li na satu ili priča (što su npr. najveći grijesi kod mog djeteta), da ona sama mora provesti disciplinu i motivirati dijete za rad. Jer dijete vrlo dobro zna da mora biti pozorno na satu. Ako može na engleskom, onda može i na vjeronauku.

[Matilda]

da sam ja ministar prosvjete, imala bi 15000 kn plaću, minimalno.
eto.

Uh, cvijeto, riječi ti se pozlatile!
To je jedna stavka koja me ponekad zaškaklja. Nije isti profa koji do ponoći piše pripreme i smišlja kako da sutra održi polsatno predavanje koje će biti zanimljivo učenicima, i onaj koji na sat dođe ko kofer, sjedne i izdiktira par defnicija iz udžbenika. Ili stavi prozirnicu (koju je dobio od izdavača udžbenika) na grafoskop i kaže, prepišite i naučite.

[enela]

Ne još, ali mu to predviđaju kao budućnost, obzirom na upitan kućni odgoj.
Prebrz i preoštar je na jeziku (na majku), eto to je problem.

Ma može izaći njegova učiteljica na kraj , ali su ove povremene upitne (vjeronauk, engleski). Iskreno , mislim da je to moja greška jel ja nisam nikada sa njima razgovarala, nemamo mogućnost takvih informacija . Sve informacije su dobivale iz druge ruke, tako da nemam pojma sa čim raspolažu. Ali planiram drugi tjedan tražiti sastanak sa njima i stručnim timom.

Raspitaj se u školi. Svaki nastavnik mora imati jedan školski sat tjedno informacija. Svaki, ne samo razrednik.

[Zdenka2]

Jooooj, najjače su mi te učiteljice koje ne znaju postići disciplinu u razredu pa prebacuju lopticu na roditelja i na kućni odgoj.
Što s djetetom koje je dobro "kućno" odgojeno. Uglavnom pospremi za sobom, stare bakice u liftu ga hvale kako je pristojno, tiho i uvijek prvo pozdravi, ne baca smeće izvan kante, na svim aktivnostima i satovima je mirno, poslušno, osim kod xy.

I stalno, kućni odgoj, kućni odgoj, djeca su ogledalo roditelja, bla, bla...
Ako je ponašanje na satu stvar kućnog odgoja, onda ćemo uvesti roditelje kao čuvare discipline u razredu. Jer oni su ti koji odgagaju, jel!?

Roditelj ne može biti dežurni policajac u razredu i paziti je li se dijete okrenulo, pazi li na satu ili priča (što su npr. najveći grijesi kod mog djeteta), da ona sama mora provesti disciplinu i motivirati dijete za rad. Jer dijete vrlo dobro zna da mora biti pozorno na satu. Ako može na engleskom, onda može i na vjeronauku.

Joj, Matilda, i ovo moram potpisati. Kućni odgoj je kućni odgoj - mi učimo djecu nekim temeljnim vrijednostima, ponašanju, moralu i to je proces koji traje. Smeta me što se stalno implicira da nemirnoj djeci nedostaje kućni odgoj i da je to izvor njihovog nemira. Nemirna djeca nisu isto što i nepristojna djeca, ona koja profesoricu papirićima, vrijeđaju je, kao ostale učenike. No, ono što hoću reći, bilo kakve probleme ili bolje rečeno situacije u razredu može riješiti samo osoba koja je tamo.

[zeljka231]

Uvijek je lakše lopticu prebaciti na nekog drugog nego rješavati problem. Ali, kao što svi ne odgajamo jednako svoju djecu, tako i učitelji, profesori ne promatraju na jednaki način istu djecu. Nekome je dijete koje je "brbljavije, nemirnije" razmaženo derište, dok je drugome posebno (u dobrom smislu) i ne smeta ga ta njegova brbljavost. Kod mene je na satu redovito "bučno" jer se igramo, imamo različite vježbe, parlaonice, a kad mi netko upadne na sat ispada da nemam sve konce u rukama. Ili kad učiteljice misle da su me klinci "preveslali" jer ne sjede po rasporedu sjedenja pa počnu raditi red kao da sam glupa i naivna, a ne znaju da sam im dopustila da sjede kako žele...sve dok poštuju dogovor da se međusobno slušamo.

Ne znam jesam li ja prva dotakla pitanje odgoja... Ako jesam, mislila sam na odgoj u kojem se odgaja jedino batinama i kaznama, na obitelji u kojima su alkohol, agresija, droga normalna stvar... Pored ovog, brbljanje je najmanji problem.

[mamma Juanita]

Jako zanimljiva i važna rasprava. Od svega što je rečeno, mislim da je najvažnije ovo, s time što se ne radi nužno o maksimumu nego o poticanju razvoja svakog pojedinog djeteta, onakvog kakvo ono je:



A ovo je i meni prestrašno .- to je pretjerano, da ne kažem nasilno. Takvi postupci guraju djecu dolje, podrezuju im krila. Protivim se tome.




Imam dva školarca, jednog darovitog i jednu prosječnu učenicu. Učitelji se trude, ali zapravo mogu reći temeljem četverogodišnjeg iskustva da se sustav ne prilagođava u dovoljnoj mjeri ni jednoj ni drugoj problematici. Naprotiv, škola je kao neka Prokrustova postelja koja svakog učenika hoće ukalupiti, a sve ono što strši u bilo kojem smjeru nije dobro i nije prihvatljivo.

Moje je mišljenje da škola i obrazovanje moraju služiti prvenstveno pojedincu, a preko njega i društvu. Optimalni osobni razvoj pojedinog djeteta u skladu s njegovim sposobnostima i načinima učenja je ono čemu se trebalo težiti, a društvo također ostvaruje neposrednu korist odgojem i obrazovanjem slobodnomislećih, ostvarenih pojedinaca. Zašto Gaussova krivulja, zašto unaprijed postavljeni parametri, zašto uravnilovka? Slažem se sa svima koji su postavili pitanje zašto se misli da većina učenika ne može naučiti za vrlo dobar i odličan? Kriteriji ne znače nemilosrdno postroživanje kriterija - jedna, dvije greškice, jedna ocjena dolje. Svrha škole je da nauči djecu, a ne da ih ocijeni - ocjene su tu samo neko mjerilo, koje nije nevažno, ali one nisu glavni cilj obrazovanja niti glavna zadaća škole. Zbog čega tako forsirati mjerenje među djecom? Što će jednom odličnom učeniku kojemu sve ide od ruke zasmetati da neki učenik kojem ide slabije i manje zna od prvog, ali se trudi i radi? Pitam se je li nam svrha odgojiti i obrazovati djecu tako da oni steknu znanje, kasnije i neko zvanje u kojem će raditi na korist svoju i zajednice u kojoj žive ili da ih sve dobro izmjerimo, usporedimo i uspostavimo hijerarhiju. Je li ta hijerarhija pravda ili stranputica školskog sustava?

Još bih nešto uvela u diskusiju, a to je kažnjavanje ocjenama. U redu, postoje ocjene iz zalaganja/nezalaganja. Ali, treba li dijete koje zna, kažnjavati zato što je nemirno, a nemirno je zato što je takvo u sebi, a ne po svojoj voljnoj odluci. Je li u redu nagrađivanje mirnog temperamenta, a kažnjavanje nemirnog? Što učitelji/profesori koji to rade pokazuju? Prenijet ću ovdje procjenu mog sina o učiteljici iz jednog predmeta: Ona time pokazuje moć; nepristojna je prema djeci zato što su mali; ne voli raditi s djecom. Dakle, rezultat takvih pokušaja da se dođe do autoriteta urodio je gubitkom autoriteta kod djeteta koje ima samo 10 godina.

Srećom da krivine sustava može ispraviti ljudskost i razumijevanje učitelja/profesora (ali ne svih, nažalost).

super post, Zdenka

[flower]

nazalost u skoli nije vazno dijete, vazan je plan i program i dokle je to tako mislim da je vrlo tesko ocekivati pomaka, ja radim u sustavu gdje imamo dokumente u kojima je dijete u sredistu procesa i vec je tome 15 god. i sto imamo - vecinu ustanova, odgojitelja itd. koji ne razumiju sto sad s time, imamo i neke druge promjene koje se u realnosti ne desavaju, nije to lak proces i iskreno tvrdim da nasu djecu on nece zakaciti.

ne znam, gdje sam rekla da nije bitno da dijete bude u skoli sretno (slazem se s ivkom, potpuno ostvarenje i sreca su samo vizija, nema toga, to je utopija), rekla sam samo da ako je nama jedino mjerilo uspjeha i srece ocjena i skola da onda defintivno suzavamo vl. prostor za srecu (i prostor djeteta) i potrebno je kako sebi tako i djetetu objasniti sto je ocjena i koja je njena vrijednost u mojem svijetu vrijednosti, u nasoj obitelji itd. ako nam je ona vrlo bitna i vazna, a dijete dobiva (uvjetno) lose ocjene onda cemo svi zajedno bit u vecem bedu nego ako nam ona nije toliko bitna i vazna - o tome sam govorila (izgleda nejasno )

gaussu se stuca kad bi mi imali tzv. kataloge znanja, neku vanjsku mjeru i kad bi na osnovu nje na nekom objektivnom testu vidjeli jel su djeca iz tog razreda sve usvojila, svi bi po tome trebali imati 5...to je jedan pristup (objektivan, tko zna zna - tko ne njemu 4,3,2 ili 1). ali bi tad statisticari graknuli i rekli da taj test nije dovoljno diskrimitativan, da dovoljno ne razlijkuje ucenike, pedagozi bi rekli da je prelagan - jer jos uvijek u testovima trazimo ono sto ne znaju.

ima i drugi pristup, pratiti dijete (ne program, ne test, ne gaussa) - to je nesto sto ide prema viziji ostvarenja mogucnosti i potencijala - ALI samo ako onaj koji prati zna pratiti, ja odgovorno stojim pri tome da je u nasih ucitelja takvih vrlo malo, pri tom se takav proces ne moze voditi u razredu s 24 i vise ucenika, azhtjeva totalno drugacije poucavanje nastavnika i totalno drugacije vrednovanje uspjeha ucenika. to je pristup usmjeren djetetu.

dobri ucitelji u nasim skolama uz ogroman trud uspjevaju da zadovolje plan i program sa najmanjom stetom po dijete i zato se slazem da bi takvi trebali biti jako dobro placeni i uvazeni - jer samo uvazena osoba moze drugom i pruziti uvazavanje.

[flower]

zdenka, u sustavu gdje se uvazava dijete (namjerno ne govorim ucenik) nije potrebno kaznjavanje, nije potreban autoritet sile...no tesko je biti osoban i autentican u sustavu skolstva, sustav zbog svojeg samoodrzanja ne voli takve a njeguje ovakve ko iz tvojeg posta.

ja jesam za promjene u sustavu (to i cijelim svojim djelovanjem radim), ali kad se to spusti na razinu djeteta koje treba koliko-toliko izaci iz tog sustava zdravo onda stvarno mislim da je rjesenje ili ga izvaditi iz sredine gdje nije sretno (druga skola mozda), objasniti mu kako stvari stoje (ocjene nisu mjerilo znanja vec rezultat testa/ispitivanja) i usmjeravati ga da pronalazi stvari koje ce mu kompenzirati moguci neuspjeh u skoli.

[silvy]

[QUOTE=krojachica;1801082]Da je bar ostao u 60-tim...
Neznam nikoga iz sada odraslih generacija kome je o.š.
bila trauma ili je imao bilo kakvih problema u osnovnjaku.
Ne kužim od kuda sada ova drastična promjena?[/QUOTe


Potpuno si u pravu, da je barem sustav ostao u 60-tim...Tada se u skolstvo ulagalo, ucitelji se postovali i od strane ucenika, a i od strane roditelja i postojala su jasna pravila u svemu. A danas cim je recesija krenula uzeli su se novci iz skolstva i od placa ucitelja. Skolstvo nikome u drzavi nije vazno jer svi oni koji upravljaju drzavom imaju dovoljno novaca da svoju djecu posalju u privatne skole ili van drzave.

I jos glasam za OPISNO OCJENJIVANJE.

[Zdenka2]

ima i drugi pristup, pratiti dijete (ne program, ne test, ne gaussa) - to je nesto sto ide prema viziji ostvarenja mogucnosti i potencijala - ALI samo ako onaj koji prati zna pratiti, ja odgovorno stojim pri tome da je u nasih ucitelja takvih vrlo malo, pri tom se takav proces ne moze voditi u razredu s 24 i vise ucenika, azhtjeva totalno drugacije poucavanje nastavnika i totalno drugacije vrednovanje uspjeha ucenika. to je pristup usmjeren djetetu.

dobri ucitelji u nasim skolama uz ogroman trud uspjevaju da zadovolje plan i program sa najmanjom stetom po dijete i zato se slazem da bi takvi trebali biti jako dobro placeni i uvazeni - jer samo uvazena osoba moze drugom i pruziti uvazavanje.

Ovo i ja mislim i razočarana sam zbog toga. Samo OT, da ne skrenemo s ove općenite teme, spomenut ću to da sam detaljno proučila školske programe za svoju struku i da su oni upravo strašni, užasni su i u odnosu prema struci i u odnosu prema djeci, a onda i profesorima koji i struku i djecu moraju spašavati od tih programa.

[Hajdi]

Neko je gore pomenuo jedinstveni završni test za svaku godinu školovanja.

To bi bila prava stvar. Po jedan državni test iz svih predmeta, koji može da koriguje ocenu za +/- 1.
Ali ako se na testu utvrdi da neki razred zna bitno više od proseka svojih ocena ili da zna bitno manje (što bi bio češći slučaj), onda ti gospodine/gospođo učitelju, nastavnice, profesorko lepo kući, kuvaj ručak, a pusti da decu uči neko drugi.

Šta ja imam od toga što moja M ima 5 iz matematike, kad ona posle npr. 8 nastavnih časova, ne zna da podeli trocifren sa dvocifrenim brojem, a da bi to naučila, mi svaki dan vežbamo i umesto da se dete igra i provodi vreme u nekim drugim stvarima, ona ima home schooling, naravno ne samo ona, već ceo njihov razred.

Na kraju godine se podele petice, i svi kao srećni. Ma nemoj... Da im se onda lupi godišnji test iz matematike, učitelj bi znao da postoji evaluacija njegovog rada, pa bi imao drugačiji odnos prema zanimanju koje je sam odabrao, a deca bi videla da postoji smisao učenja.

[anchi pp]

nazalost u skoli nije vazno dijete, vazan je plan i program i dokle je to tako mislim da je vrlo tesko ocekivati pomaka, ja radim u sustavu gdje imamo dokumente u kojima je dijete u sredistu procesa i vec je tome 15 god. i sto imamo - vecinu ustanova, odgojitelja itd. koji ne razumiju sto sad s time, imamo i neke druge promjene koje se u realnosti ne desavaju, nije to lak proces i iskreno tvrdim da nasu djecu on nece zakaciti.

....

gaussu se stuca kad bi mi imali tzv. kataloge znanja, neku vanjsku mjeru i kad bi na osnovu nje na nekom objektivnom testu vidjeli jel su djeca iz tog razreda sve usvojila, svi bi po tome trebali imati 5...to je jedan pristup (objektivan, tko zna zna - tko ne njemu 4,3,2 ili 1). ali bi tad statisticari graknuli i rekli da taj test nije dovoljno diskrimitativan, da dovoljno ne razlijkuje ucenike, pedagozi bi rekli da je prelagan - jer jos uvijek u testovima trazimo ono sto ne znaju.

ima i drugi pristup, pratiti dijete (ne program, ne test, ne gaussa) - to je nesto sto ide prema viziji ostvarenja mogucnosti i potencijala - ALI samo ako onaj koji prati zna pratiti, ja odgovorno stojim pri tome da je u nasih ucitelja takvih vrlo malo, pri tom se takav proces ne moze voditi u razredu s 24 i vise ucenika, azhtjeva totalno drugacije poucavanje nastavnika i totalno drugacije vrednovanje uspjeha ucenika. to je pristup usmjeren djetetu.

dobri ucitelji u nasim skolama uz ogroman trud uspjevaju da zadovolje plan i program sa najmanjom stetom po dijete i zato se slazem da bi takvi trebali biti jako dobro placeni i uvazeni - jer samo uvazena osoba moze drugom i pruziti uvazavanje.

Oh, kako je ovo točno. Dijete mi je sad u 8. razredu, pa nakon gotovo 8 godina mogu reći da je od svih nastavnika / profesora jedino u razrednoj nastavi doživjela praćenje i vrednovanje prema napretku. Niti jedan predmetni nastavnik, uključujući rezrednicu, nije to mogao/znao/htio raditi.

[enela]

Neko je gore pomenuo jedinstveni završni test za svaku godinu školovanja.

To bi bila prava stvar. Po jedan državni test iz svih predmeta, koji može da koriguje ocenu za +/- 1.
Ali ako se na testu utvrdi da neki razred zna bitno više od proseka svojih ocena ili da zna bitno manje (što bi bio češći slučaj), onda ti gospodine/gospođo učitelju, nastavnice, profesorko lepo kući, kuvaj ručak, a pusti da decu uči neko drugi.

Šta ja imam od toga što moja M ima 5 iz matematike, kad ona posle npr. 8 nastavnih časova, ne zna da podeli trocifren sa dvocifrenim brojem, a da bi to naučila, mi svaki dan vežbamo i umesto da se dete igra i provodi vreme u nekim drugim stvarima, ona ima home schooling, naravno ne samo ona, već ceo njihov razred.

Na kraju godine se podele petice, i svi kao srećni. Ma nemoj... Da im se onda lupi godišnji test iz matematike, učitelj bi znao da postoji evaluacija njegovog rada, pa bi imao drugačiji odnos prema zanimanju koje je sam odabrao, a deca bi videla da postoji smisao učenja.

Često matematičari kažu da su nemoćni jer im savjetnici govore da trebaju djeci dozvoliti korištenje kalkulatora. Čak i u udžbenicima piše: izračunaj to i to pomoću kalkulatora. Mogu oni tupiti koliko žele na pismenom računanju, kad dijete doma lijepo uzme kalkulator i zadaću riješi na taj način. Inzistira li nastavnik na nekorištenju kalkulatora, dođe roditelj i kaže da je prestrašno to što njegovo dijete nije dobilo 5 iz ispita samo zato što nije znalo pismeno podijeliti.

Ovo drugo boldano, to je pravi razlog što su učitelji malodušni i što im sa stažom raste i ravnodušnost prema radu. U školstvu se jednako vrednuje nastavnik koji radi dobro, jako dobro i loše. Na žalost, češće po nosu dobije nastavnik koji radi jako dobro, nego onaj koji radi loše. Znaš zašto? Zato jer onaj koji puno radi, puno i traži od djece.

[enela]

Oh, kako je ovo točno. Dijete mi je sad u 8. razredu, pa nakon gotovo 8 godina mogu reći da je od svih nastavnika / profesora jedino u razrednoj nastavi doživjela praćenje i vrednovanje prema napretku. Niti jedan predmetni nastavnik, uključujući rezrednicu, nije to mogao/znao/htio raditi.

Razredna nastava je u tom praćenju ipak u prednosti. Učitelj RN ima 25-30 učenika i o svakome ima širu sliku (hrvatski, matematika, priroda i društvo, glazbeni, likovni i tjelesni), a predmetni nastavnik, npr. tehničke kulture, 500 učenika i vidi svakog učenika 1 školski sat tjedno.

[marta]

Što se tiče opisnog ocjenjivanja, nisam ni s tim oduševljena. Kad sam radila u školi, svi su imali fotokopije opisnih ocjena koje se upisuju u rubriku imenika. Onako, papirče A4 pa onda biraš što ćeš kome upisati u rubriku...

[no@]

Često matematičari kažu da su nemoćni jer im savjetnici govore da trebaju djeci dozvoliti korištenje kalkulatora. Čak i u udžbenicima piše: izračunaj to i to pomoću kalkulatora. Mogu oni tupiti koliko žele na pismenom računanju, kad dijete doma lijepo uzme kalkulator i zadaću riješi na taj način. Inzistira li nastavnik na nekorištenju kalkulatora, dođe roditelj i kaže da je prestrašno to što njegovo dijete nije dobilo 5 iz ispita samo zato što nije znalo pismeno podijeliti.

U realnom životu vjerujem svi zbarajamo/oduzimamo/množimo i dijelimo šesteroznamnekaste i veće brojeve "pješice" bez kalkulatora

btw konzultiraj Nastavni plan i program za OŠ; Matematika 5. razred:

9. Uporaba džepnoga računala

Ključni pojmovi:

džepno računalo.

Obrazovna postignuća:

osposobiti učenike za uporabu standardiziranoga džepnoga
računala u jednostavnim računima uz uporabu procjene

rezultata.

[enela]

U realnom životu vjerujem svi zbarajamo/oduzimamo/množimo i dijelimo šesteroznamnekaste i veće brojeve "pješice" bez kalkulatora

btw konzultiraj Nastavni plan i program za OŠ; Matematika 5. razred:

9. Uporaba džepnoga računala

Ključni pojmovi:

džepno računalo.

Obrazovna postignuća:

osposobiti učenike za uporabu standardiziranoga džepnoga
računala u jednostavnim računima uz uporabu procjene

rezultata.

Je, stvarno za umrijet od smijeha.
Svi isto tako u stvarnom životu ne hodamo pješke 100 km i više, pa svejedno učimo hodati.

[enela]

Btw, udžbenici prate plan i program, a napisala sam

Čak i u udžbenicima piše: izračunaj to i to pomoću kalkulatora.

Zašto misliš da trebam proučiti plan program?

[no@]

Neko je gore pomenuo jedinstveni završni test za svaku godinu školovanja.

To bi bila prava stvar. Po jedan državni test iz svih predmeta, koji može da koriguje ocenu za +/- 1.
Ali ako se na testu utvrdi da neki razred zna bitno više od proseka svojih ocena ili da zna bitno manje (što bi bio češći slučaj), onda ti gospodine/gospođo učitelju, nastavnice, profesorko lepo kući, kuvaj ručak, a pusti da decu uči neko drugi.
Šta ja imam od toga što moja M ima 5 iz matematike, kad ona posle npr. 8 nastavnih časova, ne zna da podeli trocifren sa dvocifrenim brojem, a da bi to naučila, mi svaki dan vežbamo i umesto da se dete igra i provodi vreme u nekim drugim stvarima, ona ima home schooling, naravno ne samo ona, već ceo njihov razred.
Na kraju godine se podele petice, i svi kao srećni. Ma nemoj... Da im se onda lupi godišnji test iz matematike, učitelj bi znao da postoji evaluacija njegovog rada, pa bi imao drugačiji odnos prema zanimanju koje je sam odabrao, a deca bi videla da postoji smisao učenja.

da se na kraju godine lupi godišnji test iz matematike imali bi bojim se strahotu kao što sada imamo sa državnom maturom.
sve što se radi i trebalo bi se raditi u školi palo bi u drugi plan, glavni i jedini cilj bio bi pripremiti učenike za završni ispit (čitaj nabubetati ogromne količine nepotrebnih podataka).
procvala bi siva ekonomija kao što sada cvjeta u SŠ u vidu raznih legalnih i polulegalnih priprema/instrukcija i tečajeva za državnu maturu. nakladnici bi trljali ruke jer bi proširili tržište raznih priručnika za polaganje završnih ispita i na OŠ....
učitelji bi odmah dobili jasnu poruku o svom radu - s obzirom da je za polaganje takvog završnog ispita uz redovnu nastavu, potrebno ići na dugotrajne i iscrpljujuće dodatne pripreme/instrukcije, nerijetko organizirane i plaćene novcem poreznih obveznika (grad zagreb)
a učenici?! obrazovna birokracija već ih je izgubila iz vida

[no@]

zato što plan i program predviđa upotrebu kalkulatora u nastavi matematike od 5. razreda nadalje

[no@]

zato što plan i program predviđa upotrebu kalkulatora u nastavi matematike od 5. razreda nadalje

i zato što se učitelji moraju držati plana i programa, a ne udžbenika.
a kad je kalkulator u pitanju matematičari to vrlo često ne čine.

[Hajdi]

@Noa, pa ne zalažem se ja da se na tom godišnjem testu polažu nepotrebni zadaci i da se bubaju besmisleni podaci.

Ja bih to rešila jednostavnije, iz svakog testa koji je rađen u toku godine uzeti po jedan zadatak sa promenjenim brojevima, imenima... Nikakva specijalna drama.

Ne vidim kakve bi to naročite troškove prouzrokovalo.

A što se tiče upotrebe kalkulatora, ja mislim da nije cilj matermatike da ti zaista znaš koliko je 3.567.456/45.342 nego da je jedini cilj matematike da decu nauči logičkom mišljenju, a da bi mogao ispravno da razmišljaš moraš razlikovati jedinice od hiljada i vežbati mozak računskim operacijama.

U starijim razredima, ciljevi su dalji, i pretpostavlja se da si savladao elementarnu aritmetiku, a onda ti kalkulator pomaže da ne gubiš vreme na to da dobiješ tačan rezultat, a cilj je da mozak dalje vežbaš uz binome, polinome, proporcije, kvadratne jednačine ili šta sve već sve uči u starijim razredima.

[enela]

i zato što se učitelji moraju držati plana i programa, a ne udžbenika.
a kad je kalkulator u pitanju matematičari to vrlo često ne čine.

Svojim postovima mogla bi navesti nekog na pomisao da udžbenik nema veze s planom i programom.

POVLAČENJE UDŽBENIKA I PRIPADAJUĆIH DOPUNSKIH NASTAVNIH SREDSTAVA Članak 27.
(1) Udžbenik i pripadajuće dopunsko nastavno sredstvo može biti povučeno iz uporabe:


– ako nije usklađen s nacionalnim i predmetnim kurikulumom...

Hajdi je to lijepo rekla:

A što se tiče upotrebe kalkulatora, ja mislim da nije cilj matermatike da ti zaista znaš koliko je 3.567.456/45.342 nego da je jedini cilj matematike da decu nauči logičkom mišljenju, a da bi mogao ispravno da razmišljaš moraš razlikovati jedinice od hiljada i vežbati mozak računskim operacijama.

[cvijeta73]

Mogu oni tupiti koliko žele na pismenom računanju, kad dijete doma lijepo uzme kalkulator i zadaću riješi na taj način. .

kako može s kalkulatorom, kad se onda ne vidi postupak?

pa bilo je i u naše vrijeme kalkulatora, pa smo morali pješke računati, i profesorica nam je i u srednjoj školi oduzimala kalkulatore na satu, i vraćala poslije sata (npr. logaritmi i sl).

ali, nemoj mi reć da profesor ne vidi ko s kalkulatorima rješava.
ne vidi ovaj koji hajdinom razredu predaje matematiku.

nikad nije bilo problema s kvalitetnim profesorima/učiteljima koji kvalitetno rade i puno traže od djece. mislim na probleme koje bi mogli imati s djecom, s ravnateljima i ostalim osobljem škole - to ne znam.
ali takvi nikad nisu imali problema s djecom.
a to se sigurna sam - nije promijenilo.

inače, malo sam razmišljala o bubičinoj tezi da bi u osnovnoj školi trebali svi imati 4 i 5. a zašto onda 4? a ne svi 5?
i mislim da to ne bi bilo fer prema djeci. sigurno da je gradivo osnovne škole takvo da ga prosječni učenik može uspješno savladati, s 4 ili 5. ali, prosječnom učeniku se neda toliko učiti. neda mu se. ima drugih interesa. jedan voli nogomet, drugi voli cure, trećemu je na pameti nešto sasvim deseto.
zašto je oduvijek bilo svih ocjena u razredu? i kod najboljih profesora/učitelja? da li zato što nisu uspjeli prenijeti znanje? ne. motivirati učenike da uče? to možda, ali mislim da nije ni to.
u stvari, baš me zanima bubica što ti misliš.

ali djeca su stvarno toliko različita i s toliko različitih interesa (ili bez interesa).
evo, imam jedan primjer, kolegica od moje mame je bila na sto muka sa sinom koji je u osnovnoj školi jedva s 3 prolazio.
i ona je jedno vrijeme bila uvjerena, i pomirila se s time, da ima glupo dijete. da, glupo. dok bi mu objašnjavala, blejao bi u nju ko tele u šarena vrata, ne koristivši pol posto mozga.
upisao trogodišnju obrtničku školu.
nakon završene škole, skroz se promijenio. sad ga sve interesira, guta knjige svih mogućih tematika, od beletristike do stručne literature (zna valjda sve moguće godine svih bitka u povijesti, povijest ga posebno interesira, a ne moram niti reći da je iz povijesti jedva dvojku imao), uči, ide na faks vandredno i planira se baviti vinogradarstvom.
ne bi čovjek rekao da je to isto dijete.

imam jednog sličnog doma ne sina nego muža

[Peterlin]

...

ali djeca su stvarno toliko različita i s toliko različitih interesa (ili bez interesa).
evo, imam jedan primjer, kolegica od moje mame je bila na sto muka sa sinom koji je u osnovnoj školi jedva s 3 prolazio.
i ona je jedno vrijeme bila uvjerena, i pomirila se s time, da ima glupo dijete. da, glupo. dok bi mu objašnjavala, blejao bi u nju ko tele u šarena vrata, ne koristivši pol posto mozga.
upisao trogodišnju obrtničku školu.
nakon završene škole, skroz se promijenio. sad ga sve interesira, guta knjige svih mogućih tematika, od beletristike do stručne literature (zna valjda sve moguće godine svih bitka u povijesti, povijest ga posebno interesira, a ne moram niti reći da je iz povijesti jedva dvojku imao), uči, ide na faks vandredno i planira se baviti vinogradarstvom.
ne bi čovjek rekao da je to isto dijete.

imam jednog sličnog doma ne sina nego muža

Nije li mujica na nekom topicu o upisu u srednju školu pisao o sličnom iskustvu?

Offt. - to je problem, sustav koji svu djecu tjera u iste cipele. Zdenka i mnogi drugi su to već zaključili i opisali.

Ont. u vezi matematike - ne znam zašto ljudi očekuju da djeca sve nauče u školi... Moji su daleko od darovitih matematičara, ali mi doma s njima sustavno radimo kad god nam padne na pamet. Rezultat (i to neočekivan, a još manje planiran): moj stariji je od djeteta s papirima za individualizaciju u prvom, dorastao do natjecanja iz matematike u četvrtom razredu.

Doma ih uvježbavamo. Da dijele, da množe, da zbrajaju, da koriste kuhinjsku vagu, kalendar... sve što im u praksi treba u svakodnevnom životu. Ne radimo to radi ocjene, nego zato jer mislimo da treba. I to kroz igru, koliko god se može, a da ni ne znaju koliko zapravo uče. Odnosi se to i na hrvatski jezik (mom mlađem tu treba dooosta uvježbavanja - nema šanse da to sve odrade učiteljice). Što znači učiteljici ako dijete nešto ne zna? Ona će ga u četvrtom razredu lijepo ispratiti dalje, a dijete će ponijeti svoje znanje (ili rupe u njemu) i dalje. Prema tome - djeci je i te kako u interesu da nešto nauče. Budući da oni nisu svjesni posljedica u svojoj 10. (ili 18.) godini, to je ipak velikim dijelom odgovornost roditelja.

Ponekad zna biti problema s tim kad su djeca u boravku (znam iz iskustva) ako se tamo ne odrađuje ovaj dio uvježbavanja gradiva koji je mnogim klincima neophodan. Kad dođu doma, djeca su umorna i možemo se fućkati sa svojim uvježbavanjem jer njihovi mozgovi više ništa ne primaju (tako je bilo prva dva razreda kod mog mlađeg). Ali ako je sve ok, u boravku se mogu steći solidne radne navike (tako je bilo kod mog starijeg).

Kako god se okrenulo, u početnim razredima roditelji su ti koji djeci i te kako trebaju govoriti o važnosti osnovnog znanja, što boljim ocjenama i sl. Trebamo učiteljiima "držati štangu" kad imaju visoke kriterije, objašnjavati zašto je znanje korisno, što sve ne možeš činiti ako ne znaš dijeliti, ako nisi pismen, ako ne znaš vremensku crtu itd...

Da je moj tata (i mama, ali češće tata) meni pustio na volju u dobi od 8-10 godina, ostala bih nepismena, temelji iz matematike bili bi mi nikakvi, odustala bih od glazbene škole negdje u trećem razredu itd. Nije me tjerao ni prisiljavao. Ali me neumorno uvjeravao da mi to sve treba. I bio je u pravu.

[no@]

inače, malo sam razmišljala o bubičinoj tezi da bi u osnovnoj školi trebali svi imati 4 i 5. a zašto onda 4? a ne svi 5?
i mislim da to ne bi bilo fer prema djeci. sigurno da je gradivo osnovne škole takvo da ga prosječni učenik može uspješno savladati, s 4 ili 5. ali, prosječnom učeniku se neda toliko učiti. neda mu se. ima drugih interesa. jedan voli nogomet, drugi voli cure, trećemu je na pameti nešto sasvim deseto.
zašto je oduvijek bilo svih ocjena u razredu? i kod najboljih profesora/učitelja? da li zato što nisu uspjeli prenijeti znanje? ne. motivirati učenike da uče? to možda, ali mislim da nije ni to.
u stvari, baš me zanima bubica što ti misliš.

Bubica je u uvodnom postu zapravo citirala mene, pa ću ti ja odgovoriti:

Mislim da će u visokotehnološkom društvu (koje ne možemo zaobići) jedino kompetentni učenici - a to su oni sa 4 i 5 - biti spremni za posao ili fakultet. Nema uopće smisla koristiti niske ocjene da bi se ocijenila nečija nekompetentnost. U stvarnom svijetu (izvan škola) rijetko se daju priznanja za nekompetentnost. Kad god moramo napraviti nešto na poslu ili kod kuće najmanje što se od nas očekuje i prihvaća je kompetentnost. Osnovni razlog zbog kojeg poslodavci/članovi obitelji/društvo u cjelini očekuju kompetentnost je da bi se neki potreban/koristan zadatak napravio na pravi način. Kvaka i problem je u tome što učenici ne vide korist/smisao u sadržajima koje moraju naučiti, a učitelji im prečesto propuste objasniti svrhu ili povezati sa realnim životom.
Učenike se zapravo kažnjava niskim ocjenama 1, 2, 3 zato što ne žele pamtiti informacije za koje i oni i njihovi učitelji znaju da će ih uskoro zaboraviti.
Takav sustav obrazovanja s ocjenama 1-5 je možda mogao funkcionirati prije 50, 60 godina, međutim danas (ili za 10, 15 godina) učenici sa 2 ili 3 teško će biti konkurentni na globaliziranom tržištu radne snage.
Većina vas, čini mi se, nekako romantično gleda na ovaj problem: spominjete kao primjere susjede, prijatelje ili rođake koji su imali slabe ocjene pa se u odraslijoj dobi trgnuli. Bojim se da su takvi primjeri ipak iznimke i sve više stvar prošlosti.
Loše ocjene imaju čvrstu povezanost s neprihvatljivim ponašanjem , delikvencijom, ovisnostima, maloljetničkim roditeljstvom, siromaštvom itd... čudi me da to nitko nije niti spomenuo!?
Da ne spominjem darovite i njihov underachievement, o čemu se puno piše na drugom pdfu!

U našim se školama kompetentnost podrazumijeva ( i bez problema ostvaruje) u izvannastavnim i dodatnim aktivnostima. Učenici koji se ne žele truditi za potrebnu razinu kompetentnosti rijetko sudjeluju u tim aktivnostima; a i kad sudjeluju brzo odustanu. S druge strane učenicima koji sudjeluju nisu potrebne ocjene da bi ih motivirale. Dobro znaju da je ono što su odabrali raditi vrijedno njihova truda, jer razumiju vrijednost svog rada i dobro se osjećaju.

[no@]

Zdenka2, flower i Bubica već su se spontano dotakle nekih ideja iz ove knjige:

http://www.alinea.hr/097.html

Svakako knjigu preporučujem uz temu ocjena i ocjenjivanja.


(nadam se da Bubica ovo neće gledati kao reklamiranje)

[Zdenka2]

Učenike se zapravo kažnjava niskim ocjenama 1, 2, 3 zato što ne žele pamtiti informacije za koje i oni i njihovi učitelji znaju da će ih uskoro zaboraviti.
Takav sustav obrazovanja s ocjenama 1-5 je možda mogao funkcionirati prije 50, 60 godina, međutim danas (ili za 10, 15 godina) učenici sa 2 ili 3 teško će biti konkurentni na globaliziranom tržištu radne snage.

A kako riješiti? Promjena skale ocjenjivanja, pa ni potpuno ukidanje brojčanih ocjena ne rješavaju problem koji si dijagnosticirala u prvoj rečenici.

[no@]

A kako riješiti? Promjena skale ocjenjivanja, pa ni potpuno ukidanje brojčanih ocjena ne rješavaju problem koji si dijagnosticirala u prvoj rečenici.

Nisam ja za ukidanje ocjena ili skraćivanje skale (na 4 i 5).
Mislim da promjene moraju biti suštinske u shvaćanju i mentalitetu ljudi koji rade u obrazovanju. Mi možemo imati izvrsne nastavne programe i vrlo egzaktno i objektivno definirane kriterije ocjenjivanja ali ako nema kvalitetnog i uvažavajućeg odnosa učitelj <-> učenik sve pada u vodu