Mozda ti moja prica malo pomogne.Vce sam 100 puta napisala tuznu pricu o mojoj bebi koju sam morala roditi u 24.tj zbog teskih malformacija, nebi prezivjela do kraja trudnoce. Nakon toga, naravno, beskrajna bol, osjecaji krivnje, praznine, bepomocnosti, ljutnje, tuge...sve se mjesalo. Zelja za trudnocom je bila toliko jaka da sam ponekad mogla osjetit udarce bebe, toliko sam to jako zeljela. Krenuli smo nakon 4 mj. od pobacaja. Svaki mjesec M kasni, ja kupim test pa minus, ja placem beskonacno, padam sve dublje, nervozna sam, svadam se s MM-om, jednom sam ga cak natjerala da dode iz Splita usred noci jer mi je bio plodni dan. I nista... Potrazim strucnu pomoc, psihijatrica me navede da napravim nesto za sebe npr. polozim vozacki, Krenula sam u 8. mjesecu, polako me to pocelo okupirati, prestala sam konstantno razmisljati samo o novoj trudnoci. I kad sam dosla do faze da mi bude svejedno kad cu zatrudnit, kad sam prestala kupovat testove svaki mjesec, mjerit bazalnu i opterecivat se, tad sam zatrudnila, jos ni vozacki polozila nisam. Bila sam vec 2 mj, trudna kad sam dobila vozacku! I da, bilo me strah cijelu trudnocu, isla sam na preglede kod privatnika i u bolnicu, za svaku sitnicu sam trcala doktoru, zvala ga...Ali eto, Sven se rodio predivan, ziv i zdrav!
Sljedeca trudnoca dogodila se slucajno ali sam se jaaako veselila. Kad je pocelo krvarenje oko 6. tj. rekla sam MM-u da cu umrijet od tuge ako izgubim tu bebu. Izgubila sam ju, al nisam umrla, pala sam u depresiju iz koje sam se sama izvukla. Taj dan kad sam shvatila da sam spremna krenut dalje pogledala sam se u ogledalo i rekla sama sebi "Kako si ti jaka!" Sad sam 16. tj. trudna, beba super napreduje a ja sam toliko smirena da ni sama ne mogu vjerovat, Skoro pa sam na pola trudnoce, proletilo mi je za cas a ja se ni jednom nisam zabrinula dal ce sve bit ok. Hoce! Znam da hoce! Rekla sam to i ginekologici i cijelom svijetu onog dana kad sam vidjela plusic.
Dakle, ti si sama sa sobom u svemu tome, kako si ti to sve predstavis u svojoj glavi tako ce ti i biti. Treba vremena i treba snage. Ne mozes, jer si covjek od krvi i mesa, nakon mjesec-dva od gubitka bebe bit dobro. Meni ce uskoro biti 6 godina otkad sam Tina izgubila i jos uvijek sa tuzna zbog toga. Ali sam shvatila da svaka beba koju sam izgubila kao i moj sin kraj mene nisu iste, svaka je posebna na svoj nacin, svaka trudnoca je drukcija, ako je jedna lose zavrsila ne znaci da ce i druga.
Isto tako i ova beba koja me sad gurka u trbuhu, ona nema veze sa svime ostalim, ona zasluzuje da joj pruzim zivot bez nervoze, bez strahova i paranoja. Da mislim samo na nju i da ju ne usporedujem sa svojom drugom djecicom, bili andjeli ili ne.
Nadam se da si shvatila na sta mislim...
Ti se sad moras opustiti, rjesavaj to sama sa sobom, vidim da si potrazila strucnu pomoc i neka si, samo se nemoj navuc na ljekove, moras biti jaka za sebe i za buducu bebicu.
Drzi se!