nakon gubitka....kada se odlučiti na novu trudnoću i kako ju psihički preživjeti

[velika.jabuka]

mi smo našeg dečka izgubili u 25-om tjednu. proživjela sam pakao: dijagnosticiranje smrti, porod, izgubljenu nadu da će ipak zaplakati, sahranu, sve nažalost i same znate...

trenutno prolazim faze raznih emocija, od užasne i neizdržive žalosti, nervoze, do trenutaka kad se osjećam ok, ali samo zato jer tada ili zaboravim da više nisam trudna ili nekako ni ne mislim da sam bila... neki čudni obrambeni mehanizam.

ali, ono što je konstantno je panični strah od slijedeće trudnoće. kad se i usudim izaći iz stana, ne muče me male bebe - muče me nasmijane i bezbrižne trudnice, kakva sam i ja bila, i osjećam se kao da je iznad mene neonski znak "prokleta zauvijek!" mislim da ću prošlost moći prihvatiti, ali me briga za budućnost paralizira! još krvarim, a već želim ponovo biti trudna. znam, pričekat ću... ali, ova bol se ne zaboravlja. kad ponovo ostanemo trudni, što onda? kako to izdržati? i što ako se ponovi???

[koksy]

kad ponovo ostanemo trudni, što onda? kako to izdržati? i što ako se ponovi???

Nazalost ne postoji univerzalni odgovor na tvoja pitanja, to je nesto s cim se sami nosimo kako najbolje znamo. Mnoge smo ovdje prezivjele vise od jednog gubitka i vecini nas se ipak ostavarila najveca zelja - da rodimo zdravo dijete. Neka te ta spoznaja utjesi.

[bambus99]

Nazalost ne postoji univerzalni odgovor na tvoja pitanja, to je nesto s cim se sami nosimo kako najbolje znamo. Mnoge smo ovdje prezivjele vise od jednog gubitka i vecini nas se ipak ostavarila najveca zelja - da rodimo zdravo dijete. Neka te ta spoznaja utjesi.

potpisujem!

[micek7]

mi smo našeg dečka izgubili u 25-om tjednu. proživjela sam pakao: dijagnosticiranje smrti, porod, izgubljenu nadu da će ipak zaplakati, sahranu, sve nažalost i same znate...

trenutno prolazim faze raznih emocija, od užasne i neizdržive žalosti, nervoze, do trenutaka kad se osjećam ok, ali samo zato jer tada ili zaboravim da više nisam trudna ili nekako ni ne mislim da sam bila... neki čudni obrambeni mehanizam.

ali, ono što je konstantno je panični strah od slijedeće trudnoće. kad se i usudim izaći iz stana, ne muče me male bebe - muče me nasmijane i bezbrižne trudnice, kakva sam i ja bila, i osjećam se kao da je iznad mene neonski znak "prokleta zauvijek!" mislim da ću prošlost moći prihvatiti, ali me briga za budućnost paralizira! još krvarim, a već želim ponovo biti trudna. znam, pričekat ću... ali, ova bol se ne zaboravlja. kad ponovo ostanemo trudni, što onda? kako to izdržati? i što ako se ponovi???

znam da si ovo davno napisala i neznam dal si jos na forumu al samo sam ti htjela reci da upravo ovakve osjecaje imam i ja,proslo je mj.dana od kako sam rodila svoga andjela al on nas je napustio 8 dana kasnije,i vec zelim opet ostat trudna,zelim opet osjetiti tu radost,to ritanje nogica i rukica non stop al eto moram biti strpljiva,nista mi drugo ne preostaje..

[micek7]

Mackulina bravo,drzimo fige da sve bude super!!

[zrinkič]

ej......tu sam!!! nismo bili u postupku....jel nije bilo ovulacije. potrefili smo anovulativni ciklus. sve smo malo odgodili i stavili po strani.bakterije su i dalje prisutne i stalno se izmjenjuju...makar ih nit ne liječim..jer sam prezasićena antibioticima. krajem sijećnja ćemo pokušat ponovno.