Dugo sam se libila pisati o ovome na forumu, jer vidim kak je većina mužića dobra i kak se vi s njima volite, a meni je beeeed kaj ja nemam takvog. Naša veza je jako klimava u zadnje vrijeme, udaljili smo se i često se svađamo, ali sad smo otkrili da se NIKAD nećemo složiti po pitanju odgoja.
Dijete nam je tek navršilo godinu dana. Ja sam još doma, i cijele dane provodim s njom i najčešće mi nije teško. Ponekad mi zatreba promjena i onda užicam njega da ju nahrani, okupa ili uspava, ili sve. I ne buni se on na to. Ali njegovi postupci su . Mala neće jesti - on viče na nju nek jede. Kad ju uspavljuje, ako to ide teško, onda umjesto da ju umiruje nježnim riječima, pričicom, uspavankom, bilo kaj... on viče na nju nek spava "jer to ne može tako jer uskoro kreće u jaslice". Ja dotle pokušavam nekaj raditi u kuhinji, a kosa mi se diže na glavi kad čujem kak s njom postupa. A dijete ko dijete, samo je željno pažnje i igranja. Pitam ga kak bi se on osjećao da na njega vičem kad neće jesti ili spavati, pa veli da je on drugo. On je kao otac tom djetetu, pa ima pravo raditi kak njemu odgovara :/
Nije pročitao niti jednu knjigu na temu odgoja i nema pojma o ničemu jer potiče iz obitelji u kojoj nije bilo previše ljubavi. Kad mu pričam o iskustvima mama s foruma, popljuje me kak se držim samo svog foruma i ne mislim svojom glavom.
Uh, baš sam ljuta na njega. Čak pomišljam na rastavu, jer ne želim da dijete raste u takvoj negativnoj atmosferi. On je jučer došao s posla u 7 navečer, i ja ga zamolim samo da opere kadu da ju ja odem okupati, a on mi mrzovoljno viče iz kupaone "da je on danas cijeli dan radio" - a ja kao nisam - svo bavljenje s djetetom i kućanstvom za njega su ništa. Onda si je otišao pogledati film 007, dok smo se nas dvije igrale kraj njega. Mala govori 'tata', a on joj se samo nasmješi, čak se ni ne poigra s njom (kao, zabavlja se sama, ne treba ga :? ). Počeo se ponašati kao da je on nekakva faca, glava obitelji i svi trebamo strepiti pred njim.
Sorry kaj sam vas udavila s ovolikom jadikovkom, ali trebam utješnu riječ ili mudar savjet kako da ga dovedem na pravi put.
Dakle, da li je moguće pridobiti ga da bude nježniji, bar prema djetetu, ako već ne šljivi mene? Ja tu malu obožavam, i nikako ne mogu shvatiti da mu je tih maximalno par sati dnevno koje provede s njom, zamorno.
Probaj razgovarat s njim... rec mu da kuzis da je umoran i sve to, al da jednostavno ne mozes podnjeti da se dere na nju i da je uopce ne dozivljava... Reci mu da ga volis, al da se jako lose osjecas kad je takav prema maloj... Reci da to jedva podnosis... reci mu da ZBOG TOGA razmisljas o rastavi... reci mu da ti je tesko i da ne znas kolko ces jos moci izdrzati... naglasi mu da cjenis to sto on radi cijeli dan, ali da ga vi trebate i da ti je tesko sto vas zanemarje i ne smatra vas vaznima
ak i nakon toga vidis da ga bas zabole, razmisli jel ces ostat s njim i jel zelis tak provest zivot
nekad je puno bolje bit sam nego lupat glavom u zid
a kaj se ticeforuma reci mu da si na forumu samo pronasla da je ono sto ti mislis SVOJOM GLAVOM ISPRAVNO
ma nisu ti svim muzevi bas tako divni i krasni...to ti se tako cini kad si u komi. evo i moj ti je imao slicne poglede na odgoj. kao njegovi ga nisu dizali kad bi pao, plakao je kreveticu satima i sl. ja sam mu jasno i glasno rekla sto mislim o tome i kako je rezultat tog odgoja sto se i dan danas ljulja za umirivanje i uspavljivanje i sto se sa svojim roditeljima cuje jednom u 15 dana.
ja isto ne radim i doma sam...on je jedini koji zaradjuje. ali se ja zato i te kako pobrinem da se zna da ja i po danu i po noci radim oko maloga i da je to velik i tezak posao. i uvjek naglasavam ono sto sam procitala na iskonu da su americki statisticari izracunali kad bi se majcinstvo placalo da bi zene po cijenama na trzistu rada zaradjivale pola milijuna dolara godisnje...ili tako nesto.
dobra je stvar sto je on ipak zelio citati...a ono sto nije zelio znati ja sam mu citala na glas tako da mu dobro udje u uho.
rijetko se nadju ljudi koji isto razmisljaju. i ja kad ponekad naidjem na mm-ovo nerazumjevanje poludim i odmah mi dodje da se rastavim (ali ja i inace burno reagiram) ali razgovor ipak cesto uspije sve rijesit.
Ja ne samo da bih rekla da nisu svi savršeni, već da nitko to i nije. Kad pogledam svoj brak od početka pa do danas, trinaesta godina, rekla bih da tek unazad neko vrijeme sve prekrasno funkcionira. Mislim da ga danas čak puno više volim i cijenim nego prije. Naravno da smo u momentu kad smo se ženili mislili da ćemo živjeti od ljubavi (tupani) i naravno da je sve palo u vodu kod prvog problema. I naravno da se nismo slagali po pitanju mnogo stvari. Ipak, naučili smo razgovarati, poštivati onog drugog i najvažnije, naučili smo tolerirati i opraštati. Možda ćeš ti morati biti inicijator poboljšanja vaše veze, možda on nije niti svjestan problema koji imate, ali ne bih ti preporučila da se prijetiš razvodom jer ćeš sve sasjeći u korijenu i razne prilike propuštati. Iskreno ti preporučujem (to je nama jako pomoglo) nekakav zajednički hobi, nešto što će vas povezati, pa bile to najbanalnije puzzle, bitno je vrijeme koje ćete provoditi skupa u nježnosti i polako učiti jedan od drugoga, moći ćeš mu nježno objasniti svoje stavove, a on će vjerojatno ih uzeti u obzir. Polako, ali sigurno, radite na sebi. Sretno.
Nijedan brak nije savršen, zaista. Bez obzira što neki ljudi pokušavaju predstaviti svoj brak kao takav, on to sigurno nije. Uvijek kada izbije neka svađa pokušaj si zamisliti da TM vjerojatno gleda stvari iz drugog ugla i drugim očima. I dok ti misliš da je on grub prema djetetu, on vjerojatno misli da si ti preblaga, da si je razmazila i da joj previše dopuštaš. Možda ima stresa na poslu, možda je u depresiji, možda je ljubomoran jer djetetu poklanjaš više pažnje nego njemu (, a prije si stalno skakala oko njega).
Možda (ne možda nego sigurno) trebate smireno i otvoreno o svemu razgovarati, bar pokušati iznijeti svoje stavove i brige. Ako i ne uspijete sve odmah riješiti (a vjerojatno ni nećete), takav razgovor može potaknuti naknadno razmišljanje i postepeno dovesti do poboljšanja. Nema instant rješenja problema. Za sve treba vremena.
A što se razvoda tiče, najbolje ga je ni ne spominjati. Ako ja MM-u ikad spomenem razvod to će biti onda kad spakiram torbe i kupim kartu u jednom smjeru.
Cure, hvala na podršci i savjetima. Potpuno ste u pravu, i to je ono što i on i ja razumski znamo. Problem su oni dani kad smo i on i ja "ludi" i dopustimo si da se posvađamo zbog gluposti. Trenutno smo u dobrom razdoblju i sad mirno razgovaramo o svemu. Jasno nam je da smo različiti i da se moramo uvažavati, i trudimo se raditi na tome. Mene su recimo do nedavno prali hormoni, pa sam onda još koristila i pilule, koje su doprinijele mom lošijem raspoloženju i cendravosti, tako da sam često bila neuračunjljiva u njegovom smislu riječi. Prestala sam ih piti i sad sam super. Glava mi je hladnija :D
I on se trudi da bude bolji. Znam da je to tek početak, da se stalno treba truditi, ali me veseli što oboje to želimo i nadam se da ćemo i uspjeti.
Naravno da savrsenstvo ne postoji. Iako se mm i ja voimo, deca su nam zeljena i zelimo ih jos, desi se (kao preksinoc), da se posvadjamo na krv i noz zbog razlicitog odnosa prema deci. Kad ohladimo glave i porazgovaramo, jasno nam je da ja budem preblaga i previse toga cesto dopustim deci, pa kad mi se totalno popnu na glavu, ponekad izgubim kontrolu. Narocito u "onim" danima. Dok , on, opet, ne moze da pobegne od modela autooritativnog oca kojeg je imao kao uzor i desi mu se da bude prestrog... Mene su kao dete puno mazili ( i razmazili), ali to ne smatram kao nesto lose. Uvek sam imala poverenja u mamu (sa ocem, nazalost, nisam odrasla) i znala sam da mogu sve da joj kazem. MM, opet, imao je pored sebe i majku i oca, svega materijalnog, ali premalo topline i razumevanja. On ni danas nema potrebu da porazgovara sa svojima i medju njima nema poverenja i uvazavanja.
I tako, ono sto smo naucili kao deca, mi nesvesno prenosimo na nasu decu. Sva sreca, to je nesto sto se moze menjati. Ovaj forum je dobro mesto za to. Roditeljstvo je divan i tezak posao koji se uci celog zivota, a najvaznije je da imamo dovoljno ljubavi prema sebi, partneru i, naravno ,deci da bismo mogli svesno da se menjamo nabolje.
MM i ja se TOTALNO NE slažemo u odgoju
. Mala neće jesti - on viče na nju nek jede. Kad ju uspavljuje, ako to ide teško, onda umjesto da ju umiruje nježnim riječima, pričicom, uspavankom, bilo kaj... on viče na nju nek spava "jer to ne može tako jer uskoro kreće u jaslice". Ja dotle pokušavam nekaj raditi u kuhinji, a kosa mi se diže na glavi kad čujem kak s njom postupa. A dijete ko dijete, samo je željno pažnje i igranja. Pitam ga kak bi se on osjećao da na njega vičem kad neće jesti ili spavati, pa veli da je on drugo. On je kao otac tom djetetu, pa ima pravo raditi kak njemu odgovara :/
Ja tu malu obožavam, i nikako ne mogu shvatiti da mu je tih maximalno par sati dnevno koje provede s njom, zamorno.
Odgovori s citatom
