Cijeli zivot gledam moju mamu kako samo cisti i sprema, i kako se zivcira radi i najmanjeg nereda, i uvijek sam govorila da necu dopustit da postanem takva, da budem rob kuce. Ne pada mi na pamet da radi pospremanja ostanem doma umjesto da izadjem negdje sa obitelji van. Dok je kod nje uvijek bilo " kako da idem igdje, gle koliko posla imam..."

Volim, kao i svi, uredno i cisto, no moje misljenje je da kuca/stan u kojem se zivi ne moze biti uvijek kao iz reklame. Dakle, normalno mi je da katkad ostane na stolu casa, da jastucic koji bude nabacan na kaucu, i da svaka stvar nije na svom mjestu, no opet ne toleriram potpuni kaos.

Otkako sam rodila sam postala ipak malo fleksibilnija pa moram trpit i razbacane igracke po podu i jos sto sta, ali to su radosti majcinstva, a i to me toliko ne smeta, jer najmanji problem mi je pokupiti igracke. Idealno bi bilo da ima svoju sobu pa ni to ne bi bio toliki problem. Najkriticnija tocka u stanu nam je radni stol, koji jo u dnevnom boravku i vidi se odmah s vrata. I koliko god ja slazem po njemu neke ladicice, police, kutije, MM uvijek uspije napraviti nered na njemu sa silnim papirima i postom, a pola toga ne mogu sama baciti jer ne znam sto mu od svega toga treba.

No svakako je lakse odrzavat red kada imas malo veci prostor. Meni recimo u ovom stanu gdje smo sada kronicno fali ormara, i bar jos soba viska. Ali zato kada dodjemo u kucu u hrv. imamo obrnuti problem- previse soba i kupatila pa nikad ocistiti sve . No kada sam dole ja sa gustom cistim svaki kvadrat, al to je sada za drugu temu...