Ne znam da li je bila vec tema, ali koliko recimo u % intuicija utjece na vase odluke i da li upce utjece?
Da li je nekad prevagnula intuicija nad realnim/objektivnim sudom, i kakvim se ishod pokazao?
 |
|||
|
|
|||
Koliko se oslanjate na intuiciju?
Ne znam da li je bila vec tema, ali koliko recimo u % intuicija utjece na vase odluke i da li upce utjece?
Da li je nekad prevagnula intuicija nad realnim/objektivnim sudom, i kakvim se ishod pokazao?
pa oslanjam se puno i često, ne isključivo i samo na nju, kod važnih odluka ipak trebam malo vremena i ratia, al ako se ratio poklopi sa onim osjećajem, slutnjom tada ispadne najbolje...
oslanjam se jako puno, u nekim odlukama 100%, u većini 90-99%.
kod mene se takve odluke pokazuju kao najbolje, najtočnije i najpovoljnije.
kad uključim razum i/ili objektivnost, ishod obično ne bude dobar.
Lutonjica prvotno napisa
x
zato i pitam, a da sam se opekla - jesam, ali ne odustajem
opekla zbog intuicije ili razuma?
intuiciju treba znati slušati, i dobro je razlikovati od očekivanja, želja, strahova i raznoraznih emocija, te imati duboku vjeru u sebe, svoje tijelo, svoj svemir i njihovo međusobno povoljno funkcioniranje...
svjesna sam da ovo možda nekom zvuči suludo, pogotovo ljudima koji su čvrsto na zemlji, objektivni, racionalni...
ali ja ovako najbolje funkcioniram, i život mi se najbolje odvija kad zažmirim, sve otpustim i idem kud me intuicija vodi.
Tako i ja. Da li mi je to mudro, ne znam. Nekako mi se čini da mi je pametnije poslušati ono što u sebi mislim da treba, nego suviše premišljati.
Uvijek bez iznimke, kada ju čujem.
e, to,
mislim da bih intuiciju trebala malo "izvježbati",
nekad ju jednostavno ne čujem
tj. ne znam protumačiti što mi govori
Kako ovo naučiti? I ja bih rado.... (ali imam noge ukopane u zemlju do gležnja najmanje, pa mi teško ide)
bas to, kako znati "dozirati", razluciti od npr straha ili zelje?
Ukopane noge su sasvim u redu. To uglavnom znaci da ti glava nije u oblacima. Krenes od malih stvari.
Nisam baš primjer za to, većinu vaznih odluka u zivotu sam donijela ko da sam s litice skočila, intuitivno i bezglavo (ili bezrazumski, kako hoćete), a male su i tako male...
Uglavnom ako hoćeš vježbati intuiciji kreni od stvari za koje ti nepovoljan ishod neće donijeti veliku štetu i razočaranje. I radi kako ti govori onaj mali sitni glasić smješten negdej oko solarnog pleksusa, pa ćeš vidjeti rezultate.
LOL marta a gde bi bio solarni pleksus?
ja ne znam, rekla bih kao i sirius
a to da li cu je cuti (intuiciju) ne znam od cega zavisi
ali kad potrefim obicno to ispadaju najbolje odluke u zivotu
Oslanjala sam se na intuiciju kad mi je u Vegasu rekla da stavim sve na crnoa onda se mm oslanjao na intuiciju i stavio poduplan novac na crveno
Voljela bi da se intuicija može bolje "uvježbati" iako je smatram samo vrhom ledenjaka svih onih sposobnosti koje imamo ali su uspavane i uopće ih ne koristimo.
oslanjam se kako kad, ponekad da ponekad ne ovisi od situacije.
Upoće ne znam što je to, a što su neke racionalizacije poslije? Mislim, evo, u svim tim svojim pokušavanjima zatrudnjivanja, bila sam uspješno trudna kad sam bila sigurna da nisam, a jedno 10-tak puta sam bila sigurna da sam trudna. Ili, bila sam sigurna da će ispast loše, a ispalo je dobro, ili sam bila sigurna do će ispast bez komplikacije, a ono.. .izrodio se problem. Uglavnom su očekivanja i ishodi usklađeni, ali ne mogu uopće reći tipa bio je neki trenutak, intuicija mi je rekla itd. Tj. svidi mi se ili ne svidi neka situacija, pa poslije skužim zašto mi se je ili nije svidila, ali je li to intuicija? Lastane, pomagaj.
sa godinama sve manje
razvila sam "ukopane noge" jer moje odluke ne donosim više samo za sebe
Ako je odluka nebitna, onda je u principu svejedno na sto se oslanjam. Najcesce na intuiciju jer mi se ne da trositi vrijeme i resurse na vaganje pro i contra. A kamoli na neko opsezno istrazivanje.
Ako je bitna, cesto je vrlo crno-bijela ili barem zapisana crno na bijelom. U tom slucaju, izgleda da je apsolutno svejedno sto ja osjecam da nesto moze ili ne mora biti dobro.
A onda, bas kao sto ina kaze, kad sve skupa zavrsi (a neovisno o rezultatu) moze se izracionalizirati na barem tristotridesetiosam razlicitih nacina.
Imam jaku intuiciju i moram priznati da me to ponekad ubija i opterećuje. Ja recimo prije nego će se dogoditi nešto jako loše osječam jedan takav nemir i tjeskobu da je to za poluditi. Evo upravo mi se sad to dešava i nažalost ne sječam se da sam pogriješila, a nemogu utjecati jer neznam na što se odnosi, valjda je nešto u zraku i puno bih radije da su mi noge zacementirane u zemlji, pogotovo jer sam inaće realna osoba, volim crno-bijelo i logika me vodi kroz život. Uhhh.
nemam pojma
meni se to razvilo s godinama, a pogotovo otkad imam djecu, tada mi je taj unutarnji glas postao 100 puta glasniji nego prije, a ja sam postala 100 puta hrabrija da djelujem u smjeru u kojem mi govori.
u neku ruku, jednim dijelom je i do lijenosti, u jednom momentu mi se više nije dalo odvagivati pro i kontra i pozitivne i negativne strane da sam krenula nečim što je u početku izgledalo kao linija manjeg otpora, a na kraju se pokazalo kao savršen put.
ali i taj moment je vjerojatno došao intuicijski LOL
Posljednje uređivanje od Lutonjica : 05.02.2011. at 09:58
Cesto. Ali to tek vidim kasnije, kad je vec sve proslo, da sam odreagirala intuitivno i da je to bilo jedino ispravno. Najvise do izrazaja ta intuicija dolazi kad je u pitanju sve vezano uz moju kcer.
točno tako i ja
recimo, sad ispaštam, već duže vrijeme, zbog odluke koju sam donijela u skladu s razumom/objektivnošću itd a intuicija mi je govorila NEEEEEEEEEEEEE
dani1, mislim da to što ti opisuješ nije intuicija, nego predosjećanje
Paaa, ovak kad čitam, nisam ni ja s dvije lijeve što se tiče intuicije, najbolja "naprečac" odluka (AKO je uopće bila intuitivna) je probati imati drugo dijete u 39. godini, samo nekoliko mjeseci poslije rođenja prvoga. Tada mi se to činolo ludo i opasno i svakakvo (i bilo je, nije išlo glatko) ali vrijedilo je. Ostalo mi je tak... nebitno.
intuiciju zna biti teško razlučiti od recimo straha ili želje, pogotovo ako se ne koristiš njome često. što je češće " vježbam " lakše je prepoznavam.opisala bih to kao nekakv titraj, osjećaj, naznaku...
S vremenom sve više vjerujem tom glasići i sve odluke koje sam donijela tako su se pokazale ispravne.
Ponekad jednastavno zašmiriš i skočiš, strah blokira intuiciju, zato ja sebe obično pitam u odlučujućim situacijama, što mi se najgore može dogoditi ako pogriješim, i obično odgovor ne bude strašan.
jako, ovako kao lutonjica.
Imam jako dobru intuiciju i nedavno ju nisam poslušala i mislim da sam se gadno opekla...nažalost...i sad bih najradije lupala glavom o zid...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom