Teško se odvaja od mame i tate

[emanuel]

Pozdrav svima..

Dugo me nije bilo na forumu, uglavnom sam prije ohohhhooo godina bila aktivna na potpomognutoj, pa zatim na posvajanju i evo me sada ovdje među vama.

Dakle, moj sin Emanuel ima punih 5 godina. Nije išao u vrtić, uglavnom se sa svojim vršnjacima igrao u krugu naselja gdje živimo.
Ove jeseni kreće u malu školu i krenuli smo na pripremu za školu u vidu igraonice. Prvi puta je bio jako tužan što ostaje, no izdržao je gotovo do kraja. Drugi puta nije želio niti ući u učionicu. Teta nam je natuknula da će s njim biti velikih problema kada krene zaista u malu školu i da trebamo poraditi s djetetom. Ja sam toga duboko svjesna i pokušavam pronaći najbolju metodu da njemu bude što prihvatljivije i lakše.
Par dana nakon toga vodila sam ga u pričaonicu gdje se dijete totalno opustilo, sudjelovao je u svim igrama, bio aktivan u prepričavanju priče ALI ja sam bila unutra i tada je sve funkcioniralo.
Da li imate iskustva kako ovako vezano dijete polako i postupno učiti na odvajanje od roditelja a da to ne bude za njega bolno iskustvo.
Mislila sam nakon nekog vremene dogovoriti se s njim da ću s njim biti u pričaonici gotovo cijelo vrijeme ali da ću malo izaći u hodnik sa prijateljicom (koja ima identično dijete što se odvajanja tiče) gdje ćemo nas dvije malo popričati i sačekati ih dok se izigraju.
Svakako da svatko od nas najbolje poznaje svoje dijete ali svako iskustvo bi mi dobro došlo.

Pusa mamama, limačima i limačicama

[spring]

Evo ja imam slično iskustvo sa odvajanjem u predškoli. Ja sam vodila predškolu koja je trajala godinu dana i bila manje više obavezna za tu skupinu djece koja su kasnije zajedno kretala u prvi razred.99% djece u skupini nisu nikada prije pohađali vrtić i to im je bilo prvo odvajanje od roditelja. Jedne godine preuzela sam skupinu mjesec dana poslije početka šk. godine od kolegice te je postojao problem s dječakom koji je odbijao dolaziti i već izostao mjesec dana. Razgovarala sam s mamom i predložila joj boravak u skupini. Boravila je s nam tjedan dana. Ispočetka je on stalno bio uz nju,a onda se opustio i sve više zaigravao s djecom. Ispočetka stidljiv postao je omiljeno i odlično prilagođeno dijete u skupini,sa kojim sam igradila blizak odnos,a mama (inače prekrasna osoba) i kasnije je puno surađivala sa nama. Za mamu je sve to predstavljao veliki problem koji se u vrlo kratkom roku skoro bezbolno razriješio. Ja ti savjetujem ako možeš da boraviš s djetetom u skupini dok se ne opusti dovoljno. To može trajati od nekoliko dana do nekoliko tjedana. I veća djeca podložna su adaptacijskoj krizi, to nije ništa čudno. Jedini problem može biti to što mnogi odgojitelji baš i nisu preoduševljeni boravkom roditelja u skupini,ali to je tvoje pravo i po mome mišljenju najbolji put da se dijete opusti i prihvati vrtić. Sretno!

[emanuel]

I sama osjećam da tako nekako trebamo ići, ako je potrebno i puževim "koracima" .

Imamo dogovor s voditeljicom dječjeg centra da Emanuel dolazi pola sata prije njegove grupe i da s njom radi individualno. Jučer smo upoznali tetu koja je inače logoped i ima iskustva s djecom u dječjem vrtiću, radili su sa montesori igračkicama koje Emanuel obožava i išlo nam je stvarno dobro. No nije bio baš raspoložen ostati s drugom djecom i sa drugom tetom.

Budući da se ne radi o vrtići ili predškoli (tek na jesen kreće), ovo što sada posjećujemo je igraonica - priprema za školu, nadam se da smo krenuli na vrijeme i da će se s vremenom doći do faze kada će Emanuel opušteno sjedititi s drugom djecom i veseliti se dolasku na druženje bez opterećenja gdje su mama i tata.

Ja sam po prirodi vrlo strpljiva i znam da će to sve biti u redu, samo mu treba pružiti podršku onako kako on to očekuje od mene i tate.

Spring, hvala na podjeljenom iskustvu, to mi još dodatno daje snagu i motivira me da sa svojim djetetom radim onako kako kao majka osjećam da je za njega najbolje.

[spring]

Odlično je to da se već sada možete pripremati za predškolu.Samo polako i biti će sve u redu. Uvijek bi me fasciniralo kada bi promatrala preobrazbu djeteta koje pokazuje otpor prema vrtiću, a već za kratko vrijeme sa ogromnim se žarom igra i uživa u društvu druge djece. Djeca su društvena bića i "zov" vršnjačke igre prevlada uvijek. Sretno!

[kam]

I ja bih rekla da ti je najbolje da ako se ne navikne bez vas dok ne krene vrtić da najesen i ti budeš s njim.Poznajem mamu koja je po struci odgajateljica i ona je isto dolazila jedno12 dana svaki dan s malim u vrtić jer on nije htio bez nje ostati.Iako je mali odličan u društvu kad smo u parku ili na rodjendanu ali u vrtić bez mame nema šanse.Brzo je prošlo vrijeme prilagodbe i danas nemaju nikakvih problema.Sretno

[Snjeska]

Hej Em,
nemam savjet jer mi se čini da i mene očekuju slični problemi uskoro, samo me zanima u koju to igraonicu i pričaonicu idete?
Čini mi se OK.

[Peterlin]

Puno ovisi i o karakteru djeteta... Da je moj stariji bio doma (tj. da nije silom prilika morao u vrtić), stvar bi isto izgledala.

On i danas u 11. godini voli da je netko od odraslih u blizini dok on isprobava nove izazove. Nije to više problem, ali nova i nepoznata situacija u njemu izaziva početnu nelagodu (mm je od iste sorte) dok ne utvrdi što je to i da li je za njega sigurno. S druge strane, moj mlađi je pravi Ciganin - njega smo morali uvježbavati da se NE skiće, da NE odlazi u tuđe kuće, da se javi ako ode k prijateljima i slično. Djeca su različita...

Mi smo djecu imali prilike ostaviti na kod mojih roditelja u drugom gradu od njihove najranije dobi i moram reći da su ti mali izleti jako jako doprinijeli njihovoj samostalnosti. Isto, obožavali su u dobi od 4+ godina kvartovsku knjižnicu gdje sam ih znala ostaviti same na radionicama. Moram priznati da se moj stariji u toj dobi šlepao uz brata (ali i obrnuto, ovisno o aktivnosti).

Djetetu treba pružiti priliku da osjeti kako je to biti negdje bez mame (to je mješavina straha i izazova, a znatiželja najčešće prevlada strah). Rekla bih da nije dovoljno samo ići npr. u igraonicu, nego ponuditi djetetu veći broj sadržaja koji su dostupni (npr. ostaviti ga na pol sata kod prijatelja - otići pa se vratiti - tako smo mi povremeno kod sebe socijalizirali sinovog prijatelja, s promjenjivim uspjehom tj. u početku je bilo teže, ali nakon samo 2 takva ostanka na igranju više nije bilo problema). Moji dečki i danas samostalno odlaze susjedi u zgradi, zajedno ili svaki sam, već prema prilici.

Djeca jako dobro prihvaćaju aktivnosti koje ih zanimaju. Za mog starijeg to su računala i sve u vezi s njima (ostao bi sam samcat čitav dan ako treba, u tom slučaju nisu mu trebali ni mama ni tata ni brat), a za mlađeg sve vrste društvenih aktivnosti tipa pjevanje, gluma i slično. Tako nam je oko računala pomogao ujo s kojim su moji dečki rado ostajali i kod njega i kod nas i u raznim kombinacijama. Bitno je imati osobu od povjerenja koja NIJE mama ili tata - to djeci ulijeva samopouzdanje koje je teško steći na drugi način.

Eto, to su bile neke od ideja... Bitno je da dijete izgradi stav "ja to mogu sam" prije polaska u školu. Vremena je sasvim dovoljno... Sretno!

[Anemona]

Bitno je da dijete izgradi stav "ja to mogu sam" prije polaska u školu. Vremena je sasvim dovoljno... Sretno!

Nekako se nalazim u ovoj temi.
Moje dijete isto u novim situacijama želi mene uz sebe, ali pod obavezno.
Dok s druge strane, čuva ga baka i on ju masu puta pošalje doma (u prizemlje) da je on velik i njega ne treba čuvati. On bude sam doma čekao dok mama i tata dođu.
I stvarno, baka više puta ode npr. pristaviti ručak, on ostane doma, sam se igra, ne treba društvo.

[spring]

Slažem se s Peterlin;dobro je ostaviti dijete povremeno s osobom od povjerenja,bilo da su to baka i djed,rodbina ili prijatelji. Osobe s kojima dijete rado boravi,osjeća se ugodno,a zapravo i "uvježbava"situaciju za ono prvo pravo dovajanje u vrtiću. Naravno pod pretpostavkom da su ti takve osobe blizu i žele preuzeti brigu za tvoje dijete na krako. Jer čini mi se da zbog ovog ludog tempa života i brojnih drugih okolnosti,nažalost puno ljudi nema ovakvu mogućnost pa se prvo odvajanje dogodi baš pri upisu u vrtić/predškolu.

[domy]

Slažem se s Peterlin;dobro je ostaviti dijete povremeno s osobom od povjerenja,bilo da su to baka i djed,rodbina ili prijatelji. Osobe s kojima dijete rado boravi,osjeća se ugodno,a zapravo i "uvježbava"situaciju za ono prvo pravo dovajanje u vrtiću. Naravno pod pretpostavkom da su ti takve osobe blizu i žele preuzeti brigu za tvoje dijete na krako. Jer čini mi se da zbog ovog ludog tempa života i brojnih drugih okolnosti,nažalost puno ljudi nema ovakvu mogućnost pa se prvo odvajanje dogodi baš pri upisu u vrtić/predškolu.

Sa tim se u potpunosti slažem i potpisujem.

[Zvrk]

Nama je bila ista priča do vrtića (3.god). Naravno da sam bila u vrtiću 2 tjedna, cijela (kao ostale tete, vodila klince na wc, presvlačila...) jer sam s Elom imala dogovor da ćemo najprije vidjeti kako je tamo, da se upoznamo s tetama, pa da ja onda mirno mogu otići i ostaviti je jer znam da joj je tamo dobro... Nakon ta 2 tjedna zajedno do 12 h, ipak nisam baš mirno otišla, bilo je najprije na par minuta, pa na pola sata, pa nekad i veeelike suze al je znala da ću se vratiti čim završim... i da zbilja moram. Želim reći da je vrtić i danas (5.god.) jedino mjesto gdje ona odlazi veselo bez nas. To znači da još uvijek nikuda ne izlazimo osim kad je moja mama s nama. Prošle smo godine uspjeli otići na vikend bez nje i to je to. Zato moju mamu vodimo svuda sa sobom jer jedino uz nju zaspi (inače spava s nama u krevetu). Čak joj je i omiljena priča kad smo tražili čuvalicu ,,daj mi pričaj kako je to bilo'' i onda po stoti put moram govoriti da nismo našli nekog uz koga bih bila mirna pa smo opet morali ić po baku i djeda. Uvijek se toga sjeti kad vidimo nekog kako se neprimjereno ponaša prema svom djetetu, onda ona kaže ''Ni ova me ne bi mogla čuvat, mama, je l da?'. E , sad jesmo li mi bili previše zaštitnički, ne znam, ali znam da je meni trebala mama za spavanje do moje barem 10-te a i mm-u također, spavao je kao i ja s roditeljima. Djeca su različita. Dok nas trebaju, tu smo, očito im je to važno pa će to i dobiti.
Tvom malom mišu će postati zanimljivo u predškoli jer dolaze sadržaji za koje mu trebaju drugi, osim mame i tate. I moja Ela sad ide i na ples, izvan vrtića i ne falim joj uopće dok je tamo, zna da sam na kavi dok čekam.
Možda smo trebali krenuti s nekim aktivnostima i ranije pa ih potraži, a ti se vrti negdje blizu da zna da si tu ako te zatreba. Ah, mi s potpomognute...

[ivy]

meni se čini ostajanje s djetetom dva tjedna zajedno u ustanovi (ili već gdje) puno previše. da se odmah krenulo sa postepenim odvajanjem za dva tjedna bi već bio adaptiran, a ne tek onda krenuo plakati za mamom koja odlazi na pet minuta. o adaptaciji je već puno napisano, ona je normalan proces, ne bauk i treba joj pristupiti sistematski sa što manje straha (bar vidljivog)

[cappy]

I meni je ova tema jako zanimljiva, mi smo također najesen krenuli u malu školu ( prijevremenu ) i D.je bio oduševljen tom idejom ,1.put je isto kao i kod Emanuele , manje ,više bilo ok , no slijedeći put nije htio ostati bez mene, a odgojiteljica je odmah rekla da budući da mu ova godina nije obavezna , neka ne dolazi( jer naravno da je njoj tako lakše ), pa tako nismo mogli kontra nje. Mislim da je upravo u tome problem što većinom ,( dakle vjerujem da ima i iznimaka ) tim učiteljicama.tj.tetama stvara dodatno opterećenje baviti se djecom koja imaju poteškoće u prilagodbi i najlakše je reći : ne treba dolaziti. Bojim se da je tako i sa svim drugim aktivnostima ( mi pokušali krenuti na jedan sport ) gdje je pravilo da roditelji nisu s djecom , i većinom se nitko previše ne želi " zamarati " s onom djecom koja se teže prilagođavaju strancima ( kao vi morate čekati u hodniku, a ako dijete ne želi ući samo , dođite drugi put ) ( kao da će drugi put biti drugačije ) . Dakle , čini mi se da nam jedino preostaje ovo što Peterlin spominje, ostajanje kod bliske rodbine i prijatelja , uz pretpostavku da , kao što Spring kaže , ti ljudi imaju vremena i volje baviti se našom djecom i pomoći nama i njima u tom procesu razdvajanja.

[amel]

Ah, mi s potpomognute...[/QUOTE]
Ovu rečenicu potpisujem u potpunosti i razumijem 1000 % što si njome htjela reći.

[emanuel]

Ah, mi s potpomognute...

Ovu rečenicu potpisujem u potpunosti i razumijem 1000 % što si njome htjela reći.[/QUOTE]

Da, da, cure moje - ova rečenica sve govori. Mi smo stepenica više, sa posvojenja - tako da nam je to još jedno da tako kažem izazovno područje u kojem pokušavamo odgonetnuti što se to u našoj maloj glavici događa. Recimo, Emanuel u pričaonicu obožava ići, obožava tetu, djecu, priće, igre, baš sve. No ja moram sjediti i biti prisutna, iako mi se on u tih sat-dva niti ne obrati ali bitna mu je moja prisutnost. Pametna je on glavica pa mi često kaže kako nije spreman ostati sam i kada bude, da će mi to sam reći. Da se boji da ga ne ostavim (šmrc), sunce moje malo i ja se često pitam da li je moguće da se u njegovih 6 mjeseci boravka u domu moglo nešto tako uvući u njegovu podsvjest i ako je - kako to riješiti. Radili smo sa stručnim osobljem, logopedicom sa vrtičkim iskustvom i sve u svemu, moj mišić je spreman za predškolu što se tiče intelekta, prekrasno se izražava, memorija mu je na zavidnoj razini, samo nas još to odvajanje mući. Odlučila sam s njim ići skroz polako, bez ikakvih dodatnih trauma, pa ćemo vidjeti što će vrijeme donijeti. Zadnja dva boravka u pripremi za školu je znao ostati i po pola sata sam sa grupom i tetom dok sam ga ja čekala u hodniku. Par puta bi provirio, zaključio da sam tu i ušao bi veseo bez problema. Ipak, pomaci se naziru samo još treba ostati dosljedan i ne narušiti njegov osječaj zaštičenosti, jer mu je to sada možda i najvažnije u njegovom svijetu. Priprema za školu nam završava sljedeći tjedan, onda ćemo morati tražiti drugu aktivnost gde ćemo pokušati nastaviti gdje smo stali, ali tu će sada biti druga teta, druga djeca i onda sve ispočetka.... ali MI TO MOŽEMO!

[emanuel]

Hej Em,
nemam savjet jer mi se čini da i mene očekuju slični problemi uskoro, samo me zanima u koju to igraonicu i pričaonicu idete?
Čini mi se OK.

Sorry Snjež, ne znam da li sam ti poslala poruku ili ne, možda jesam na Face-u. Dječji centar LOGOS, preko puta Iguane. Dođite subotom od 5-7 u Čarobnu pričaonicu, ponesite papuče, 10 Kn i uživajte u svijetu bajki. Stvarno bude lijepo.