Teško se odvaja od mame i tate

[emanuel]

Pozdrav svima..

Dugo me nije bilo na forumu, uglavnom sam prije ohohhhooo godina bila aktivna na potpomognutoj, pa zatim na posvajanju i evo me sada ovdje među vama.

Dakle, moj sin Emanuel ima punih 5 godina. Nije išao u vrtić, uglavnom se sa svojim vršnjacima igrao u krugu naselja gdje živimo.
Ove jeseni kreće u malu školu i krenuli smo na pripremu za školu u vidu igraonice. Prvi puta je bio jako tužan što ostaje, no izdržao je gotovo do kraja. Drugi puta nije želio niti ući u učionicu. Teta nam je natuknula da će s njim biti velikih problema kada krene zaista u malu školu i da trebamo poraditi s djetetom. Ja sam toga duboko svjesna i pokušavam pronaći najbolju metodu da njemu bude što prihvatljivije i lakše.
Par dana nakon toga vodila sam ga u pričaonicu gdje se dijete totalno opustilo, sudjelovao je u svim igrama, bio aktivan u prepričavanju priče ALI ja sam bila unutra i tada je sve funkcioniralo.
Da li imate iskustva kako ovako vezano dijete polako i postupno učiti na odvajanje od roditelja a da to ne bude za njega bolno iskustvo.
Mislila sam nakon nekog vremene dogovoriti se s njim da ću s njim biti u pričaonici gotovo cijelo vrijeme ali da ću malo izaći u hodnik sa prijateljicom (koja ima identično dijete što se odvajanja tiče) gdje ćemo nas dvije malo popričati i sačekati ih dok se izigraju.
Svakako da svatko od nas najbolje poznaje svoje dijete ali svako iskustvo bi mi dobro došlo.

Pusa mamama, limačima i limačicama

[spring]

Evo ja imam slično iskustvo sa odvajanjem u predškoli. Ja sam vodila predškolu koja je trajala godinu dana i bila manje više obavezna za tu skupinu djece koja su kasnije zajedno kretala u prvi razred.99% djece u skupini nisu nikada prije pohađali vrtić i to im je bilo prvo odvajanje od roditelja. Jedne godine preuzela sam skupinu mjesec dana poslije početka šk. godine od kolegice te je postojao problem s dječakom koji je odbijao dolaziti i već izostao mjesec dana. Razgovarala sam s mamom i predložila joj boravak u skupini. Boravila je s nam tjedan dana. Ispočetka je on stalno bio uz nju,a onda se opustio i sve više zaigravao s djecom. Ispočetka stidljiv postao je omiljeno i odlično prilagođeno dijete u skupini,sa kojim sam igradila blizak odnos,a mama (inače prekrasna osoba) i kasnije je puno surađivala sa nama. Za mamu je sve to predstavljao veliki problem koji se u vrlo kratkom roku skoro bezbolno razriješio. Ja ti savjetujem ako možeš da boraviš s djetetom u skupini dok se ne opusti dovoljno. To može trajati od nekoliko dana do nekoliko tjedana. I veća djeca podložna su adaptacijskoj krizi, to nije ništa čudno. Jedini problem može biti to što mnogi odgojitelji baš i nisu preoduševljeni boravkom roditelja u skupini,ali to je tvoje pravo i po mome mišljenju najbolji put da se dijete opusti i prihvati vrtić. Sretno!

[emanuel]

I sama osjećam da tako nekako trebamo ići, ako je potrebno i puževim "koracima" .

Imamo dogovor s voditeljicom dječjeg centra da Emanuel dolazi pola sata prije njegove grupe i da s njom radi individualno. Jučer smo upoznali tetu koja je inače logoped i ima iskustva s djecom u dječjem vrtiću, radili su sa montesori igračkicama koje Emanuel obožava i išlo nam je stvarno dobro. No nije bio baš raspoložen ostati s drugom djecom i sa drugom tetom.

Budući da se ne radi o vrtići ili predškoli (tek na jesen kreće), ovo što sada posjećujemo je igraonica - priprema za školu, nadam se da smo krenuli na vrijeme i da će se s vremenom doći do faze kada će Emanuel opušteno sjedititi s drugom djecom i veseliti se dolasku na druženje bez opterećenja gdje su mama i tata.

Ja sam po prirodi vrlo strpljiva i znam da će to sve biti u redu, samo mu treba pružiti podršku onako kako on to očekuje od mene i tate.

Spring, hvala na podjeljenom iskustvu, to mi još dodatno daje snagu i motivira me da sa svojim djetetom radim onako kako kao majka osjećam da je za njega najbolje.

[spring]

Odlično je to da se već sada možete pripremati za predškolu.Samo polako i biti će sve u redu. Uvijek bi me fasciniralo kada bi promatrala preobrazbu djeteta koje pokazuje otpor prema vrtiću, a već za kratko vrijeme sa ogromnim se žarom igra i uživa u društvu druge djece. Djeca su društvena bića i "zov" vršnjačke igre prevlada uvijek. Sretno!

[kam]

I ja bih rekla da ti je najbolje da ako se ne navikne bez vas dok ne krene vrtić da najesen i ti budeš s njim.Poznajem mamu koja je po struci odgajateljica i ona je isto dolazila jedno12 dana svaki dan s malim u vrtić jer on nije htio bez nje ostati.Iako je mali odličan u društvu kad smo u parku ili na rodjendanu ali u vrtić bez mame nema šanse.Brzo je prošlo vrijeme prilagodbe i danas nemaju nikakvih problema.Sretno

[Snjeska]

Hej Em,
nemam savjet jer mi se čini da i mene očekuju slični problemi uskoro, samo me zanima u koju to igraonicu i pričaonicu idete?
Čini mi se OK.

[emanuel]

Hej Em,
nemam savjet jer mi se čini da i mene očekuju slični problemi uskoro, samo me zanima u koju to igraonicu i pričaonicu idete?
Čini mi se OK.

Sorry Snjež, ne znam da li sam ti poslala poruku ili ne, možda jesam na Face-u. Dječji centar LOGOS, preko puta Iguane. Dođite subotom od 5-7 u Čarobnu pričaonicu, ponesite papuče, 10 Kn i uživajte u svijetu bajki. Stvarno bude lijepo.

[Peterlin]

Puno ovisi i o karakteru djeteta... Da je moj stariji bio doma (tj. da nije silom prilika morao u vrtić), stvar bi isto izgledala.

On i danas u 11. godini voli da je netko od odraslih u blizini dok on isprobava nove izazove. Nije to više problem, ali nova i nepoznata situacija u njemu izaziva početnu nelagodu (mm je od iste sorte) dok ne utvrdi što je to i da li je za njega sigurno. S druge strane, moj mlađi je pravi Ciganin - njega smo morali uvježbavati da se NE skiće, da NE odlazi u tuđe kuće, da se javi ako ode k prijateljima i slično. Djeca su različita...

Mi smo djecu imali prilike ostaviti na kod mojih roditelja u drugom gradu od njihove najranije dobi i moram reći da su ti mali izleti jako jako doprinijeli njihovoj samostalnosti. Isto, obožavali su u dobi od 4+ godina kvartovsku knjižnicu gdje sam ih znala ostaviti same na radionicama. Moram priznati da se moj stariji u toj dobi šlepao uz brata (ali i obrnuto, ovisno o aktivnosti).

Djetetu treba pružiti priliku da osjeti kako je to biti negdje bez mame (to je mješavina straha i izazova, a znatiželja najčešće prevlada strah). Rekla bih da nije dovoljno samo ići npr. u igraonicu, nego ponuditi djetetu veći broj sadržaja koji su dostupni (npr. ostaviti ga na pol sata kod prijatelja - otići pa se vratiti - tako smo mi povremeno kod sebe socijalizirali sinovog prijatelja, s promjenjivim uspjehom tj. u početku je bilo teže, ali nakon samo 2 takva ostanka na igranju više nije bilo problema). Moji dečki i danas samostalno odlaze susjedi u zgradi, zajedno ili svaki sam, već prema prilici.

Djeca jako dobro prihvaćaju aktivnosti koje ih zanimaju. Za mog starijeg to su računala i sve u vezi s njima (ostao bi sam samcat čitav dan ako treba, u tom slučaju nisu mu trebali ni mama ni tata ni brat), a za mlađeg sve vrste društvenih aktivnosti tipa pjevanje, gluma i slično. Tako nam je oko računala pomogao ujo s kojim su moji dečki rado ostajali i kod njega i kod nas i u raznim kombinacijama. Bitno je imati osobu od povjerenja koja NIJE mama ili tata - to djeci ulijeva samopouzdanje koje je teško steći na drugi način.

Eto, to su bile neke od ideja... Bitno je da dijete izgradi stav "ja to mogu sam" prije polaska u školu. Vremena je sasvim dovoljno... Sretno!

[Anemona]

Bitno je da dijete izgradi stav "ja to mogu sam" prije polaska u školu. Vremena je sasvim dovoljno... Sretno!

Nekako se nalazim u ovoj temi.
Moje dijete isto u novim situacijama želi mene uz sebe, ali pod obavezno.
Dok s druge strane, čuva ga baka i on ju masu puta pošalje doma (u prizemlje) da je on velik i njega ne treba čuvati. On bude sam doma čekao dok mama i tata dođu.
I stvarno, baka više puta ode npr. pristaviti ručak, on ostane doma, sam se igra, ne treba društvo.

[spring]

Slažem se s Peterlin;dobro je ostaviti dijete povremeno s osobom od povjerenja,bilo da su to baka i djed,rodbina ili prijatelji. Osobe s kojima dijete rado boravi,osjeća se ugodno,a zapravo i "uvježbava"situaciju za ono prvo pravo dovajanje u vrtiću. Naravno pod pretpostavkom da su ti takve osobe blizu i žele preuzeti brigu za tvoje dijete na krako. Jer čini mi se da zbog ovog ludog tempa života i brojnih drugih okolnosti,nažalost puno ljudi nema ovakvu mogućnost pa se prvo odvajanje dogodi baš pri upisu u vrtić/predškolu.

[domy]

Slažem se s Peterlin;dobro je ostaviti dijete povremeno s osobom od povjerenja,bilo da su to baka i djed,rodbina ili prijatelji. Osobe s kojima dijete rado boravi,osjeća se ugodno,a zapravo i "uvježbava"situaciju za ono prvo pravo dovajanje u vrtiću. Naravno pod pretpostavkom da su ti takve osobe blizu i žele preuzeti brigu za tvoje dijete na krako. Jer čini mi se da zbog ovog ludog tempa života i brojnih drugih okolnosti,nažalost puno ljudi nema ovakvu mogućnost pa se prvo odvajanje dogodi baš pri upisu u vrtić/predškolu.

Sa tim se u potpunosti slažem i potpisujem.

[Zvrk]

Nama je bila ista priča do vrtića (3.god). Naravno da sam bila u vrtiću 2 tjedna, cijela (kao ostale tete, vodila klince na wc, presvlačila...) jer sam s Elom imala dogovor da ćemo najprije vidjeti kako je tamo, da se upoznamo s tetama, pa da ja onda mirno mogu otići i ostaviti je jer znam da joj je tamo dobro... Nakon ta 2 tjedna zajedno do 12 h, ipak nisam baš mirno otišla, bilo je najprije na par minuta, pa na pola sata, pa nekad i veeelike suze al je znala da ću se vratiti čim završim... i da zbilja moram. Želim reći da je vrtić i danas (5.god.) jedino mjesto gdje ona odlazi veselo bez nas. To znači da još uvijek nikuda ne izlazimo osim kad je moja mama s nama. Prošle smo godine uspjeli otići na vikend bez nje i to je to. Zato moju mamu vodimo svuda sa sobom jer jedino uz nju zaspi (inače spava s nama u krevetu). Čak joj je i omiljena priča kad smo tražili čuvalicu ,,daj mi pričaj kako je to bilo'' i onda po stoti put moram govoriti da nismo našli nekog uz koga bih bila mirna pa smo opet morali ić po baku i djeda. Uvijek se toga sjeti kad vidimo nekog kako se neprimjereno ponaša prema svom djetetu, onda ona kaže ''Ni ova me ne bi mogla čuvat, mama, je l da?'. E , sad jesmo li mi bili previše zaštitnički, ne znam, ali znam da je meni trebala mama za spavanje do moje barem 10-te a i mm-u također, spavao je kao i ja s roditeljima. Djeca su različita. Dok nas trebaju, tu smo, očito im je to važno pa će to i dobiti.
Tvom malom mišu će postati zanimljivo u predškoli jer dolaze sadržaji za koje mu trebaju drugi, osim mame i tate. I moja Ela sad ide i na ples, izvan vrtića i ne falim joj uopće dok je tamo, zna da sam na kavi dok čekam.
Možda smo trebali krenuti s nekim aktivnostima i ranije pa ih potraži, a ti se vrti negdje blizu da zna da si tu ako te zatreba. Ah, mi s potpomognute...

[ivy]

meni se čini ostajanje s djetetom dva tjedna zajedno u ustanovi (ili već gdje) puno previše. da se odmah krenulo sa postepenim odvajanjem za dva tjedna bi već bio adaptiran, a ne tek onda krenuo plakati za mamom koja odlazi na pet minuta. o adaptaciji je već puno napisano, ona je normalan proces, ne bauk i treba joj pristupiti sistematski sa što manje straha (bar vidljivog)

[cappy]

I meni je ova tema jako zanimljiva, mi smo također najesen krenuli u malu školu ( prijevremenu ) i D.je bio oduševljen tom idejom ,1.put je isto kao i kod Emanuele , manje ,više bilo ok , no slijedeći put nije htio ostati bez mene, a odgojiteljica je odmah rekla da budući da mu ova godina nije obavezna , neka ne dolazi( jer naravno da je njoj tako lakše ), pa tako nismo mogli kontra nje. Mislim da je upravo u tome problem što većinom ,( dakle vjerujem da ima i iznimaka ) tim učiteljicama.tj.tetama stvara dodatno opterećenje baviti se djecom koja imaju poteškoće u prilagodbi i najlakše je reći : ne treba dolaziti. Bojim se da je tako i sa svim drugim aktivnostima ( mi pokušali krenuti na jedan sport ) gdje je pravilo da roditelji nisu s djecom , i većinom se nitko previše ne želi " zamarati " s onom djecom koja se teže prilagođavaju strancima ( kao vi morate čekati u hodniku, a ako dijete ne želi ući samo , dođite drugi put ) ( kao da će drugi put biti drugačije ) . Dakle , čini mi se da nam jedino preostaje ovo što Peterlin spominje, ostajanje kod bliske rodbine i prijatelja , uz pretpostavku da , kao što Spring kaže , ti ljudi imaju vremena i volje baviti se našom djecom i pomoći nama i njima u tom procesu razdvajanja.