Ostala trudna i onda odjednom strah???!!!

[ich123]

pozdrav svima,

zanima me da li se i vama događalo što se meni sada događa, znači nakon dugo vremena sam uspjela ostati tudna, trudnoća je i više nego željena,
međutim, zadnjih dana se u meni počinje javljati takav strah, kad beba dođe, da li ćemo to sve moći financijski podnijeti, da li ću svom djetetu moći priuštiti sve što mu je potrebno, što ako mi firma propadne dok dođe vrijeme da se opet vratim na posao, što ako muž ostane bez posla, pere me takva depra da vam to ne mogu opisati....

zanima me da li ste i vi to prolazile?

[gita75]

O da
Prvo brige tog tipa, pa onda da li će s bebom biti sve u redu, pa kad rodiš da li sam ja dobra mama...
Sve to što si nabrojala ti se može desiti i ako nisi trudna i nema baš neke veze s trudnoćom, a kako kažu stari: nigdar ni bilo da nekak ni bilo
Zaključak: opusti se i uživaj, a probleme ćeš rješavati kad i ako se upće dogode.

[Beti3]

ich123, naravno da sam prolazila i prolazim, iako su trudnoće iza mene, ali djeca što više rastu više trebaju. Uvijek će biti briga, najbolje je da razmišljaš o kraćim vremenskim periodima, sad su i hormoni u igri i sve ti se čini drugačije.

No, djeca su daleko veća radost nego briga, vidjet ćeš. Onaj osmijeh i pogled vrijede više od bilo čega materijalnog. I kako kaže gita, nigdar ni bilo da nekak ni bilo.

Uživaj u trudnoći i misli o robici, kolicima, proljeću koje stiže. Potjeraj ružne misli i tjeskobu onim što voliš.

[suzach]

naišla sam na temu koja me muči već mjesecima.... moram se nadovezat... trudna sam 6,5 mjeseci

Imam 26 godina. Čovjek bi rekao zrela za trudnoću u potpunosti. I ja sam to mislila sve dok nisam ostala trudna. Naime, nisam udana, u vezi sam sa budućim suprugom već dobrih 7 godina. Zašto se nismo oženili? Samo ću vam reći kako je uvijek nešto drugo bilo važnije od toga. Moja trudnoća nije ostavila dobar odjek u obitelji. Ja sam jedna od onih crnih ovci koja je upisala težak fakultet i do dan danas ga nije uspjela završiti. Izgubila sam volju negdje putem. Vijest o trudnoći nije nikoga digla na noge od veselja, nitko nije čestitao niti nazvao i to me strašno pogodilo. Počela sam se sramiti svoje trudnoće jer sam postala veliko razočaranje za dobar dio obitelji. Osudu u njihovim očima ne mogu podnijeti zato sam se otuđila od svih, čak i od prijatelja, kako bi maknula taj sram od sebe govoreći kako mi nitko ne treba i kako mogu sve sama. Živim sa dečkom, potpuno sam ovisna o njemu financijski. Ne uživam u trudnoći već se mjesecima skrivam u svojoj sobi i paničarim kad vidim kako mi se tijelo mijenja.
Dečko se čini sretan, samo jako rijetko spominje dijete. Radi cijeli dan i rijetko ga vidim. Mislim da ga muči 100 stvari, a ne želi mi to priznati.
Znam se probuditi usred noći, maziti svoj trbuh i osjećati kako me dijete sve više i više gura, udara, lupa. Kao da mi želi reći da je tu i da je ovo zaista stvarnost. Osjećam se tako samo.....usamljeno, izgubljeno.... Ponekad ne znam kud da se okrenem, kamo da idem, što da radim, što će biti od mene, kako ćemo s djetetom, hoću li mu moći priuštiti išta u životu... Milijun pitanja koje me bude ujutro i s kojima idem spavati navečer... Dijete nije neželjeno, samo je tu prisutan toliki strah i panika koji mi ponekad ne dopuštaju da se dignem iz kreveta, pustim svjetlost u sobu i uživam u svom djetetu. Fali mi obitelj koja će se veseliti skupa sa mnom. Samo da me pitaju je li s mojim djetetom sve u redu. Tražim li previše?

Živimo u vremenu kada je važno imati posao... a ja ga nemam.... ljudi me gledaju kao da ne želim raditi, kao da sam lijenčina, a ja bih najrađe htjela ići raditi....
Toliko sam ponekad jadna da se dignem ujutro i krenem tražiti posao, a onda pogledam trbuh i sjednem na stolicu i ne mičem se satima s jednog mjesta...

Znam da ovo zvuči koma, al si ne mogu pomoći.......

[zasad skulirana]

i meni je tako ich ali razlika je sto smo mi jako brzo uspjeli...a nekako sam mislila da cemo se morat puno duze trudit pa me malo zateklo...
sad samo gledam cijene baby opreme i padam u nesvjest koliko sve to kosta....
a onda da otjeram te misli pocmem razmisljat kako je dobro sto cu rodit u ljeto,sto ce mi taman doc vrijeme za odvikavanje od pelena opet na ljeto,sto je super slavit djecji rodjendan ljeti vani pa ne sporkavam kucu...ha,ha ha,tako sad su mi pocele neke druge nebulozne stvari padat na pamet...

[sirius]

naišla sam na temu koja me muči već mjesecima.... moram se nadovezat... trudna sam 6,5 mjeseci

Imam 26 godina. Čovjek bi rekao zrela za trudnoću u potpunosti. I ja sam to mislila sve dok nisam ostala trudna. Naime, nisam udana, u vezi sam sa budućim suprugom već dobrih 7 godina. Zašto se nismo oženili? Samo ću vam reći kako je uvijek nešto drugo bilo važnije od toga. Moja trudnoća nije ostavila dobar odjek u obitelji. Ja sam jedna od onih crnih ovci koja je upisala težak fakultet i do dan danas ga nije uspjela završiti. Izgubila sam volju negdje putem. Vijest o trudnoći nije nikoga digla na noge od veselja, nitko nije čestitao niti nazvao i to me strašno pogodilo. Počela sam se sramiti svoje trudnoće jer sam postala veliko razočaranje za dobar dio obitelji. Osudu u njihovim očima ne mogu podnijeti zato sam se otuđila od svih, čak i od prijatelja, kako bi maknula taj sram od sebe govoreći kako mi nitko ne treba i kako mogu sve sama. Živim sa dečkom, potpuno sam ovisna o njemu financijski. Ne uživam u trudnoći već se mjesecima skrivam u svojoj sobi i paničarim kad vidim kako mi se tijelo mijenja.
Dečko se čini sretan, samo jako rijetko spominje dijete. Radi cijeli dan i rijetko ga vidim. Mislim da ga muči 100 stvari, a ne želi mi to priznati.
Znam se probuditi usred noći, maziti svoj trbuh i osjećati kako me dijete sve više i više gura, udara, lupa. Kao da mi želi reći da je tu i da je ovo zaista stvarnost. Osjećam se tako samo.....usamljeno, izgubljeno.... Ponekad ne znam kud da se okrenem, kamo da idem, što da radim, što će biti od mene, kako ćemo s djetetom, hoću li mu moći priuštiti išta u životu... Milijun pitanja koje me bude ujutro i s kojima idem spavati navečer... Dijete nije neželjeno, samo je tu prisutan toliki strah i panika koji mi ponekad ne dopuštaju da se dignem iz kreveta, pustim svjetlost u sobu i uživam u svom djetetu. Fali mi obitelj koja će se veseliti skupa sa mnom. Samo da me pitaju je li s mojim djetetom sve u redu. Tražim li previše?

Živimo u vremenu kada je važno imati posao... a ja ga nemam.... ljudi me gledaju kao da ne želim raditi, kao da sam lijenčina, a ja bih najrađe htjela ići raditi....
Toliko sam ponekad jadna da se dignem ujutro i krenem tražiti posao, a onda pogledam trbuh i sjednem na stolicu i ne mičem se satima s jednog mjesta...

Znam da ovo zvuči koma, al si ne mogu pomoći.......

Pa ti imaš posao , a uskoro te čeka i promaknuće.
Zato duboko udahni i kreni u novi život. On nikad više neće biti bezbrižan i bez obaveza, odgovornost za novo biće je velika stvar, ali ima svojih čari...da nema nikad se tako mnogo žena ne bi odlučilo za nove trudnoće i novu djecu.
Strah od odgovornosti je normalna stvar, priznaj ga sebi i kreni dalje.

[mitovski]

Itekako. Ja sam brzo ostala trudna ali kada sam vidjela plus na testu počele su mi se tresti ruke pa sam se sjetila kredita, posla, nerješenog stambenog pitanja znam da umjesto da sam skakala od sreće samo sam ponavljala kako ćemo, jao kako ćemo, što ako ovo, što ako ono međutim s vremenom sam se opustila ustvari tek kad sam rodila i vidjela da sve ide svojim tokom.

[MarijaP]

ich123 i suzach, ako vas taj osjećaj guši i zbog njega ne možete izaći iz sobe, onda potražite stručnu pomoć jer može prerasti u postporođajnu depresiju.

Jedan od prvih i jako važnih koraka u prihvaćenju majčinstva je prihvaćanje da nisi savršen, da nemaš sve konce u rukama i da je to ok jer je bitno da daješ sve od sebe.

Često žene ostaju bez posla nakon porodiljskog, tako da zaposlenost prilikom začeća ne garantira ništa.

Sretno!

[lastavica1979]

Mene takodjer isto pratio taj strah na pocetku iz razloga jer sam na placi pala za 2000 kn sto mi itekako fali,a moj muz radi al eto ne dobiva placu nazalost,ali rekla sam zelim dijete vise od svega i jedva cekam da nam se rodi,seka mi bude dala robicu od svoje djece frendica mi isto bude dala nesto robice tako da uvijek se neko rjesenje najde. Ja isto nemam podrsku od roditelja jer sam na 3 god faxa i naravno po njima sam prvo trebala fax zavrsit,a onda dijete,a to sto sam 2 godine bila u MPO vodama briga njih. Jedina sigurnost kod mene je ta sto radim u drzavnoj firmi.Briga me imam svog muza koji me voli navise na svijetu i na njega i svaki dan se smijemo i zagrlimo i kazemo si kako jedva cekamo da nam se bebica rodi da budemo jos sretniji nego sto smo sad.

[cvijeta73]

joj suzach, baš me ražalostio tvoj post. pa osjećam potrebu da ti nešto napišem. iz moje perspektive pa ti vidi jel ti ima smisla il ne.

imaš 26 godina, faks još možeš pet puta završiti kako god da je težak, pusti sad zaposlenje, teško baš da će te netko zaposliti trudnu. snaći ćete se s njegovom plaćom. ne treba puno bebi.
ali ono što ti želim reći je da bih ja na tvom mjestu nekako probala vratiti odnose s obitelji. možda je to u tvojim očima, da te smatraju razočaranjem. da te osuđuju. ja sam čak i sigurna da je tako. kakvo razočarenje? zašto? zato jer si s 26 godina trudna i nisi završila faks? zato jer ne radiš? možda iz tvoje ne, ali već kad gledaš iz moje perspektive (10 godina starije ) to sve izgleda tako minorno i nevažno i tako lako popravljivo, prema činjenici da ćeš dobiti dijete. možda je to i bila njihova prva reakcija. tako bi i moja mama vjerojatno reagirala. u stvari, ne da bi mogla, nego i je. nije skakala od veselja da će dobiti unuke. svaki put je bilo, pa šta već. a ja isto 27 godina, i drugi put nakon šest godina. vjeruj mi, mogla sam se lako uvrijediti na njenu reakciju. ali, za mjesec dana im je već kupovala bodiće.

isto tako, mm se s punim pravom mogao na mene uvrijediti. i mogle su mu sve lađe potonuti. naime, ja sam oba puta plakala ko kišna godina nakon što sam vidjela plus na testu. i jadnome pokvarila veselje. s J kad sam ostala trudna, ko da su mi sve lađe potonule, nema više života, gotovo je za mene, neću se nikad ni zaposliti, zabavljati, putovati... svašta mi je kroz glavu prolazilo. brzo me prošlo, jako brzo.

moj savjet ti je da svima, i obitelji i prijateljima, daš još jednu šansu.

[apricot]

suzach, ako si iz Zagreba, dođi sjedeći četvrtak i petak volontirati na našu primopredaju.
Uvijek je pozitivna atmosfera, puno veselih žena koje bi te, vjerujem, mogle malo povući iz toga stanja.

Samoća je najveći neprijatelj ako se tako odbačenom osjećaš.
Pronađi bilo koga s kime ćeš se osjećati prihvaćenom, bit će i to za početak dovoljno.

I, nemoj se izolirati od ljudi, možda si samo zamislila da te osuđuju ili gledaju poprijeko.
Sigurna sam da se vesele tvojoj trudnoći i djetetu, samo što mnogi to ne znaju pokazati.

[ljiljan@]

ich123 i suzach nemojte zanemarii utjecaj trudničkih hormona. Na mene su djelovali plačljivo i osjetljivo. Bojala sam se jako.
Suzach ne brini za fakultet. Možda te upravo dijete nakon par godina pogurne da ga završiš. Ako i ne, nije tragedija. U vrijeme kad se velik postotak parova suočava s problemom neplodnosti ispaa da je manji problem završiti fakultet nego doći do djeteta. Radujte se cure jer kad jednom ugledate lice svog djeteta bit ćete u sedmom nebu!

[zeljana02]

drage buduce mame, znam da vam je tesko i da vas pucaju hormoni, ali mislite i na svoje bebice...one osjete kada je majka tuzna i nesretna i onda su i one tuzne...fax se stigne zavrsiti, posao ce te naci a u danasnje vrijeme biti blagoslovnjen djetetom je velika sreca...puno ljudi ima idealne uvjete, a ne mogu imati djecu...veselite se svojim bebicama i budite sretne, jer se u zivotu sve moze rijesiti i sve na kraju dođe na svoje mjesto......kad ugledate svoju bebicu i priimte ju u narucje zaboraviti ce te na sve tuzno

[lastavica1979]

Slažem se s tobom zeljana02. Ja domeka uzivam cuvajuci svoju bebu polako ucim za ispite sad u 2 mjesecu sta polozim polozim,ima rokova ima druga godina necu se zamarat i zivcirat jednom cu diplomirat,al bitno da ja imam svoju bebu

[S2000]

Suzach,
Kad rodis imat ces novu veliku obitelj- ti, tvoj muz i vasa beba. I radovat ces se do beskonacnosti. Imati cete svoj svijet i svoju radost. Do tada pokazi muzu da ga trebas. Reci mu to rijecima, jer mozda ni on nije siguran kako da se postavi prema tebi. On ti sada treba kao velika potpora. I druzi se s ljudima, obuci vesele boje, obgrli stomak i prosetaj na suncu-pricaj s ljudima. Roditelji od mog muza nam isto tako nisu nista cestitali, nisu ni vidjeli unuka, niti pokazuju zelju. Znam da mog muza to jako boli i da ga to cesto muci, pa uvijek nastojim da o tome razgovaramo i da ne potiskuje ljutnju i osjecaje. No to je ipak njihova sramota.
Briga je normalna, no nemoj dopustiti da preraste u depresiju. Zato vec danas ucini korak naprijed i dozvoli suncu da te obasja. Sretno!

[oljski]

Draga Suzach,

rijetko tko danas ima potpuno idealnu situaciju za zasnivanje obitelji...i ja sam jedna od onih koja je nekoliko godina odgađala brak i bebu (sada sam več u 34oj, a muž u 39oj), jer sam pokušavala dobiti stalni posao i nekako se maknuti iz podstanarstva. Na kraju mi je dosadilo stavljati vlastiti život na čekanje i u najgorem mogućem trenutku kada sam ostala bez posla, muž i ja smo se odlučili konačno vjenčati i odmah raditi na bebi... sada idem prema 4 mj trudnoće, na novom poslu sam tek par mjeseci, a već moram na čuvanje trudnoće i s minimalca ću pasti na još mizernijih 800 kn naknade, tako da i ja u velikoj mjeri ovisim financijski o mužu i nemam pojma kako ćemo sve skupa izgurati i hoće li me čekati posao nakon porodiljnog.
Nisam ovako zamišljala svoju trudnoću,mislila sam da ću do onda imati siguran posao i svoja 4 zida i neopterećeno se veseliti bebici koja stiže, a na kraju me stalno pucaju brige, strahovi, nervoza...ali na kraju dana znam da je ova beba koja raste u meni moje najveće postignuće i vrijednija od bilo kakvog posla i stana.
Kada te tvoja beba prvi puta pogleda, sve drugo će biti toliko beznačajno u odnosu na nju, vidjet ćeš, priroda je nas žene učinila snažnijima nego što smo uopće svjesne)

[Pepita]

Potpisujem cure i budi sigurna, kad ugledaš to svoje djetešce i kad ti ga stave na prsa, zaboravit ćeš na sve što si sada pisala, nestat će svi takvi osjećaji. Vjeruj mi, majčinstvo je najljepši posao na svijetu.
Ja sam svoje dijete čekala tri godine, svaku večer molila anđele, nakon IVF-a neuspješnog ostala sam prirodno trudna. Trnovit put sam prošla, osude drugih, nerazumijevanje, govorili su da se igram Boga, ma što svašta ne. Sve je nestalo kada sam rodila svoje dijete, sve je nestalo i više ništa osim nje nije postojalo.

[eda]

Mislim da je normalno da je roditelje strah prije rodjenja prvog djeteta. Mene su isto mucili svakakvi strahovi, pa ipak je to ogromna stvar u zivotu. Ali zanimljivo, strahovi tipa kakav cu bit roditelj, ocu li ja to moci, znati, nestali su odmah po rodjenju prvog djeteta. Zamijenili su ih oni konkretniji: je li piskio, kakio, jeo, jel palac ovako, onako, izvija li se il savija...ma svasta nesto. A sad nakon drugog djeteta cini mi se sve to poprilicno preuvelicano s mnogo nepotrebnog strahovanja.

Kako netko gore napisa, mislim da je najvazniji tvoj odnos s muzem, mnogo vazniji i od faxa, stana, kuce, novaca...Da ste vas dvoje dobro, da se slazete, brinete jedno za drugo, sve ostalo ce il doci ili nije ni bitno.

[flopica]

suzach i ich123 morate se trgnuti! nije lako donijeti dijete na svijet u nekakvim uvjetima koji nisu ni blizu idealnih, to je istina. ali sad o ovom trnutku ne treba dodatno otežavati situaciju negativnim mislima jer će biti još gore. najgore što čovjek može učiniti u takvim situacijama je povlačenje u sebe i izoliranje od obitelji/ prijatelja/ ljudi općenito...

puno ljudi nije prezadovoljno financ. uvjetima u kojima treba podizati dijete i jasno da se boje, strepe, svi bi htjeli sve najbolje za sebe! međutim, poznajem dosta roditelja koji su djecu stvarali u ratu, u teškoj oskudici i neimaštini, ludim vremenima, i ne vidim da su ta djeca po bilo čemu drukčija od onih koji su odrasli u nekim sasvim drugim uvjetima, maltene savršenim. najvažnija je ipak ljubav, ako nje nema ni drugo ne vrijedi!

suzach - što se tiče faksa nemoj sad padati u očaj, pa ti si još uvijek mlada, možeš ga završiti još 5 puta ako budeš uporna i organizirana! ja sam na prvoj godini ostala trudna, i to ne slučajno već sam žarko željela dijete, obuzelo me toliko da sam donijela odluku kad se svima oko mene činilo da sam pukla... nisam nikad požalila! kad me moje dijete zagrli i kaže da me voli još dalje od neba i nazad, da me voli toliko da nema broja koji bi to izbrojao, ja znam da sam postupila dobro i ispravno, samo sam slušala sebe!
o poslu ne misli u ovom trenutku, ne vjerujem da će netko zaposliti trudnicu. kad rodiš onda ćeš polako o tome misliti.

tvoja obitelj nije pokazala podršku - njima na dušu. možda shvate svoju glupost i budu presretni kad beba dođe... ako ne, opet njihov problem, ti imaš svoju obitelj i sama krojiš svoju sreću.
zato molim te, ustani otvori prozor i razmakni te zavjese, neka uđe svjetlost u tvoju sobu! ovo ti je najljepše razdoblje u životu i nemoj si dopustiti da ga provedeš na kauču u suzama! nazovi prijateljicu i otiđi van, šetaj, razgovaraj, pričaj o tome kako se osjećaš, izbaci iz sebe tu tugu. i nemaš što kome dokazivati, ma to ti je glupost na koju ćeš bezveze potrošiti sebe.

za početak iziđi van i uživaj u ovom suncu, sretno!

[suzach]

Hvala vam na savjetima i podršci!!!!!!
Svjesna sam da svijet neće propast..... Kako kažu: Ne dao Bog većeg zla.....

Idem van.....!!!!!!
Već danima nisam bila vani, a tako je lijepo vrijeme.....

Hvala još jednom!!! Čujemo se!!!!

[suzach]

Jesam, iz Zagreba sam.... Čak sam mislila u subotu doći na Velesajam i stati u red za vašu rasprodaju.... FInancijsko stanje nam je zaista kritično pa sam se nadala kako ću tamo naći nešto za dijete... Moram početi skupljati.... Rado bih došla u četvrtak i petak... Kome bih se trebala javiti i u koliko sati počinje ta primopredaja?

Hvala!!!!

[apricot]

prijavi se na ovome topicu:
http://forum.roda.hr/threads/62901-R...90#post1810790

svakako nam dođi, vidjet ćeš da ćeš se dobro provesti, a i vidjet ćeš kako jeftino možeš proći

[emira]

cure

[emira]

Ispravak:
Cure

[emira]

O Bože... ovo mi se još nikad nije desilo, dva put sam umjesto "idi na napredno" kliknula na "brzi odgovor" i umjesto ubacila smajlića poslala poruku

Htjedoh reći....
1. trudnoća- ja 4. godina faxa, ostalo mi još 5. godina, 13 ispita i diplomski. Bila sam sretna radi trudnoće, ali u takvome bedu šta će tko reći da sam dugo krila trudnoću. Starci su reagirali začuđujuće ok, ali ostala šira rodbina- dušebrižne strine i tetke : "Ajme kako si glupa", "Gotovo je, nećeš nikad završit fax", "Džabe si tolike godine studirala", "Bit ćeš domaćica".
Godinu i pol nakon rođenja 1. djeteta, svi ispiti su položeni i diplomirala sam.

2. trudnoća- mjesec- dva nakon diplome. I opet iste osobe sa istim komentarima; "Ma kud prije!", "Ništa od karijere!" i bla bla... Samo me ovaj put nije pogađalo.

Eto sad, imam dvoje djece, dobar posao, upisala sam doktorski studij... I od "crne ovce" u obitelji postala primjer kako se sve može

Tako da cure

[flopica]

emira - bravo, ma sve se može ako se ima volje !

[Petronjela]

Ma sve se može, i nikada nije pravo vrijeme za dijete ako ćemo baš tako gledati..
Moja situacija..1.bebač i diplomski za srediti do 4 mj., na burzi i svakak se snalazimo..Ne prođe dan da se ne pitam da li sam mogla drugačije i da li ćemo mi to moći. Ali isto tako ne prođe dan da ne uživam u svojem bebaču i jedva čekam da ga vidim!

[Tetka]

Ja nisam prestrasena, u 18 sam tjednu i sve je ok, ja se svemu jako veselim.

Moj dragi je druga prica, ovo sto citam da vi razmisljate, to je njega pralo. Ali nama stavrno nista ne nedostaje - oboje imamo posao, imamo moj stan njegovu kucu, sve je rijeseno, ja pisem diplomski i ceka me promaknuce na poslu.

Jedva sam nekako ga uspjela smiriti jer je on u jednom trenu dobio slom zivaca i rekao mi da mu je pun kufer toga da mi nemoze dati karticu da ju speglam i sve kupim za bebu. Na sto sam mu ja odgovorila da to nikad nebi napravila jer su mi prijateljice spremile svu robicu njihovih klinaca, kolica i imam kinerderbet u kojem smo rasle sestra i ja i nemam namjeru trositi novce na nove stvari.
Ajde zadnjih par tjedana je bolje ali izludjivao me danima.

[ljiljan@]

Jedva sam nekako ga uspjela smiriti jer je on u jednom trenu dobio slom zivaca i rekao mi da mu je pun kufer toga da mi nemoze dati karticu da ju speglam i sve kupim za bebu.

Joj kako se čovjek najčešće sekira - bez veze, bez razloga.
Onda se jednog dana tome smijemo. Tako će i tvoj dragi...

[bambus99]

kod mene je situacija bila sljedeca. odlucili smo se vjencati, a jos fakultet nisam bila zavrsila.ufff to je bilo ajme sa svih strana, pa sacekajte jos malo da ona zavrsi fakultet (bila su mi ostala 4 ispita i dipolomski). ali, mi smo se vjencali kad smo mi odlucili.
nekoliko dana prije vjenacanja sam doznala da sam trudna. naravno, bilo je svima drago, ali su znali rec da nista od moje "skole". nakon nekoliko tjedana sam izgubila tu bebu... ali od vjecanja nekih 7 mj, ja sam polozila sve ispite, i dala diplomski. nije mi bilo bas lako sist i ucit, kad me je "prala" jad i tuga za bebom al sam zagrijala stolicu i to rjesila.
eto, ipak se sve moze!

[katarinam]

drage buduce mame, znam da vam je tesko i da vas pucaju hormoni, ali mislite i na svoje bebice...one osjete kada je majka tuzna i nesretna i onda su i one tuzne...fax se stigne zavrsiti, posao ce te naci a u danasnje vrijeme biti blagoslovnjen djetetom je velika sreca...puno ljudi ima idealne uvjete, a ne mogu imati djecu...veselite se svojim bebicama i budite sretne, jer se u zivotu sve moze rijesiti i sve na kraju dođe na svoje mjesto......kad ugledate svoju bebicu i priimte ju u narucje zaboraviti ce te na sve tuzno

Zeljana u potpunosti se slažem s tobom za sve će doći vrijeme, a sad je vrijeme za uživanje s bebicom, samo neka je ona živa i zdrava.

[apricot]

suzach, nemoj misliti kako nemaš pravo na svoje brige i strahove.
nemoj misliti niti da će oni s dolaskom djeteta - proći, biti zaboravljeni.

pokušaj sada opet uspostaviti kontakte s prijateljima, okruži se dobronamjernim ljudima.
nije teško biti majka, teško je biti majka, a biti sama

nažalost, ja ne mogu tako olako reći da će sve tvoje nevolje proći kada ugledaš dijete; lako je moguće da se još i prodube, da ti postanu još veće. imat ćeš jeoš jednu odgovornost više.

ali, to stvarno nije nešto što se ne može riješiti.
sama, uz pomoć partnera, uz pomoć prijatelja, rodbine.... a, ako zatreba, i uz pomoć stručnjaka.
dan po dan... imaš vremena pripremiti se i sve podići na jedan optimističniji nivo.

[mici85]

draga suzach,
malo me rastuzio tvoj post.
bitno je da se ti veselis svojoj bebici i puno je mazi jer to one vec sad osjete.
ja sam nekako bila u slicnoj situaciji - 26 god a vec 2 prekrasne djecice koje ne bi ni za sta na svijetu mijenjala... i fax sam uspjela uz to gurati i to pmf fiziku. samo vjeruj u sebe.
drugu cijelu trudnocu me prala neka depresija, i jos k tome je meni bliska osoba bila tesko bolesna ali je izdrzala toliko da vidi bebicu i da je primi u ruke...
onda se pomijesaju sreca zbog bebe, tuga zbog odlaska te osobe...
vjeruj mi, na kraju se sve ipak nekako poslozi.dio po dio nekako dođe na mjesto.
a i obitelj ce te sigurno podrzat. rastopit ce se od srece kad vide to malo bice. to obicno tako ide.
eto ovdje se sve mi veselimo tvojoj bebici!

drz se i sretno!!!!!

[krojachica]

Ja nisam prestrasena, u 18 sam tjednu i sve je ok, ja se svemu jako veselim.

Moj dragi je druga prica, ovo sto citam da vi razmisljate, to je njega pralo. Ali nama stavrno nista ne nedostaje - oboje imamo posao, imamo moj stan njegovu kucu, sve je rijeseno, ja pisem diplomski i ceka me promaknuce na poslu.

Jedva sam nekako ga uspjela smiriti jer je on u jednom trenu dobio slom zivaca i rekao mi da mu je pun kufer toga da mi nemoze dati karticu da ju speglam i sve kupim za bebu. Na sto sam mu ja odgovorila da to nikad nebi napravila jer su mi prijateljice spremile svu robicu njihovih klinaca, kolica i imam kinerderbet u kojem smo rasle sestra i ja i nemam namjeru trositi novce na nove stvari.
Ajde zadnjih par tjedana je bolje ali izludjivao me danima.

njima nekad treba dosta vremena da se priviknu na činjenicu da
im dolazi jedno veliko bogatstvo u život...
nemoj se opterećivati i budi strpljiva s njim (znam da bi on sada trebao biti strpljiv s tobom, ali šta ćeš...)
priviknut će se, možda tek kad se bebica rodi, možda još malo kasnije,a
neki shvate da su očevi tek kad dobiju 2. dijete... ali strpljivost se mora isplatiti

[iva987]

čitajući ovu temu i ja sam se našla u njoj, naime i ja sam trudna 8mj. i prolazim kroz veliki pritisak što se tiče faksa, studiram na pravnom fakultetu (4g ostalo 5 ispita s nje-jako teških i još 5 godina), imam 23god i svi očekuju da završim u roku bez obzira što ću imati dijete iako i ja moram priznati ludim od pomisli da ga ne završim u što kraćem vremenu, kao da mi je fakultet odredio sav život i ne bih se osjećala potpuno da ga ne završim, jeli istina da je to toliko zahtjevno imati dijete da se ne stigne ama baš ništa? a kamoli učiti...

[ardnas]

Ne smiješ tako razmišljati, na faksu ćeš upisati mirovanje, ako plaćaš faks, tu godinu ne trebaš platiti. Kada beba bude 6-7 mjeseci uzet ćeš studenticu sa pedagoške da ti pričuva dite par sati i stigneš učiti. Znam puno prijateljica koje su tako završile, prije mene a rodile su, a ja sad još imam diplomski, a nisma rodila. One su mi rekle da su dobile takvu volju kad su rodile da su ispite vrlo lako davale. Godine studiranja nisu mjerilo dobrog stručnjaka. Znam doktora koji je studirao 10 godina, svi su mu se smijali, a sada je jedan od najboljih stručnjaka u svom području, pred kraj je sa doktoratom, druži se sa akademicima i sveučilišnim profesorima, eto tako ćeš i ti, ti si još tako mlada, kamo sreće da sam u tvojim godinama bila dovoljno hrabra i odlučila se za brak i trudnoću.

[iva987]

hvala na odgovoru, nekad izgleda samo ti netko drugi treba ukazati na pozitivu da bih se osjećao bolje

[Calista]

Moja mama je vrlo negativna oko moje zelje za jos jednom bebom...skoro mi svaki dan spomene da ja ne mogu imato jos jednog bebaca barem jos 4 godine...ja samo kaze, da ce beba doci kad bude ona spremna <3
Zao mi je sto se moji roditelji nece veseliti bebici (nisu se ni prvoj) ali, to su takvi ljudi...mi cemo se veseliti (MM i ja) sto je najvaznije
I veliku podrsku imam od svoje sestre

[Hajdi]

iva987, kad se ima volje, završićeš.
tolike devojke nisu imale decu ni obaveze, pa opet nisu završile.

od moje mame dr je završila medicinu uz bliznakinje, koje je dobila na 3.godini, i sve do penzije je jedna od najcenjenih dr u svom okruženju.

[andynoa]

Draga ich123,
Isti strahovi su bili i kod mene, nažalost nisu nestali sada, jer sam sama mama, ali imam beskrajnu pomoć obitelji, i prijatelja koji mi pomažu u svemu, i s time lakše živim...
Vjeruj mi da ti neće ništa bitno kada bebica dođe, ja sam svu naknadu koju sam dobivala u trudnoći trošila na bebača, isto kao i sada, svaku kunu koju imam, prvo njemu letim po kreme, po neki body, benkicu (pošto raste ko gljiva) 56icu je imo možda 4 dana, i sve mu je malo što sam mu prije kupila...
u različitim razgovorima sa ženama, majkama, trudnicama shvatila sam da je svima strah u početku, i da on nikad neće prestati, samo možda utihnuti u nama, al će on i dalje biti prisutan..

Draga suzach, u neku ruku sam se pronašla u tvojim riječima, isto 26 godina, nezavršen fakultet, u početku trudnoće imala posao, pa dobila otkaz, pa sam prekinula s ocem djeteta, a i prije sam bila neka vrsta crne ovce u obitelji, jer je kod mene sve išlo naopačke, sve bez reda...
Moja obitelj je također bila razočarana, ali sam vidjela sjaj u njihovim očima pred kraj trudnoće, i oni su isčekivali više od mene... kada se Noa rodio, plakali su sa mnom, i nestalo je ono ocrnjenje, i nestala su sva pitanja, kad češ ovo, pa imaš još 4 ispita, kad će se maknut slupani auto iz garaže... sad Noa dirigira svima, i nitko u kući ne može ići spavati a da njemu ne poželi laku noć... vjeruj mi koliko god da naišla na neodobravanje u obitelji, toliko će se to promjeniti kada dođe bebica... jednostavno je to tako.. obitelj (roditelji) su ti koji nam žele najbolje, i ponekad možda na nama ispravljaju krive drine iz svoje prošlosti, ali vjeruj mi molim te kad ti kažem, da su moji roditelji koliko god da su mi "srali", prigovarali i zahebavali me, em zbog faksa, em zbog situacije, em zbog slupanog starog auta, toliko su sada raznježeni nad svojim unukom, da i kad se maknu iz kuće zovu me da provjere je sve u redu, i dal malac plače... sva njihova neodobravanja će pasti u vodu kada vide to malo čudo (naravno ako je ta obitelj o kojoj pričaš tvoji roditelji, i uža rodbina), jer su mene svi tetci, ujci, strine isto poprijeko gledali prvenstveno jer sam odlučila biti sama mama, al sad su svi na telefonima po cijele dane i skaču dok dođu oko maloga ko ovaj smajlić

IStina je da živimo u vremenu kada je posao bitan, ali isto tako nije trudnoća garancija da će ga se zadržati, kamoli kada se ode na porodiljni da će taj posao ostati...

Budi hrabra, izađi iz stana, šetaj, gledaj izloge, uživaj u trudnoći jer uskoro te čekaju druge slatke brige (ako nisu već i došle te slatke brige jer vidim da je tema otvarana u veljači..) nemoj se sramiti svoga tijela i svih promjena koje su nastale, to će nestati, a ti češ imati najveći blagoslov na ovom svijetu, a to je dijete, i ti češ biti majka, zamisli netko će tebe uskoro zvati mama, prekrasno zvuči zar ne?

draga iva 987, [/B]
Naravno da je imati dijete zahtjevno, moj ima 20 dana tek i mislila sam da ću krpati kraj s krajem, ali vjeruj mi da stignem i peglati, i oprati veš, i usisati i skuhati i pomoći mami u svemu... stignem i na internet, i stignem igrati i farmu na faceu i stignem otići u kupovinu... jest da se te stvari rade sa strepnjom dal će malac zaplakati probuditi se itd..
Isto tako možda sada stignem sve dok malac samo spava i jede, ali dok poraste malo pa bude više budan i bude se igrao, neću sigurno stići sve ovo što sam nabrojala + još od rujna faks...

Što se tiče tvog fakulteta, u potpunosti te razumijem jer u obitelji imam pravnika, kojemu je isto život bio samo fakultet... imaš 23 godine, stigneš završiti svoj fakultet u roku, zar nije prosječnost studiranja prava 7-8 godina kao prvo?? kao drugo, ne znam kako učiš, ali evo ja npr. dok moj mali visi na cici (a to je oko sat vremena svaka 3 sata) čitam knjigu (dobro ne prvo vrijeme dok on žustro vuče, ali kad počne polako uživati u papici onda otvorim stranicu i čitam), vjeruj imat češ vremena, jer je stvar samo u tebi u bebaču i kako si posložite svoj ritam...
mene u rujnu čekaju predavanja za 4 predmeta, + ta 4 ispita + diploma (diplomski napisan), i to 500 km od kuće, i spremam se naravno već sada (imam literaturu) psihički kako će to biti s malim bebačem, i nadam se da ću to do kraja ove godine savladati, te me onda očekuje traženje posla...

U svakom slučaju vjerujem da češ moći sve stići i uz svoje zlato!!! i završit češ ga sigurno, pa koliko ima ljudi koji ili upisuju faks pa i u 50tim, a i koji ga završe makar pauzu napravili godinu dvije... samo moraš biti hrabra, i stabilna!!!!

Da završim iva987, suzach i ich23, nije lako nikome, i svi mi uvijek mislimo da smo samo MI ti koji imamo problema, ali grlit ćete svoje bebice uskoro i tome se trebate radovati...

[Calista]

pa sad...kad sam ugledala + pomalo me uhvatila panika....brzo sam se smirila. Obitelj je zacudo vrlo dobro primila vijest, sestra i sogorica slave

[paulina55]

drage moje....sve
čitajući cijeli ovaj topic zastala sam i odlučila se napisati moju situaciju. Možda pripada ovdje, možda ne, ali meni je na duši, boli me, nemogu skoro nikome reći, neznam smijem li i trebam li, pa sam odlučila sve napisati vama.
pa krenimo...
imam 30g i "dečka" 42. Trudna sam skoro 3 mj. MM je u postupku razvoda braka, ima sina od 5 g. Cijeli taj razvod i kretanje u sami postupak se razvuklo upravo radi djeteta, i njegovih pokušaja da se izbjegnu baš veliki stresovi za malog. Uglavnom u razvod se krenulo u 1 mj 2011.
U međuvremenu u 2 mj ja sam ostala trudna. iskreno.....koma.
Njegova reakcija je s jedne strane čudna, razočaravajuća, a s druge strane jednim dijelom shvatljiva. Rekao mi je nakon nekoliko dana, kada ga je prošao onaj prvi šok saznanja da sam trudna, da mu je u principu drago što sam trudna, ali s druge strane nije jer nije trenutak, jer se boji da će kada se TO sazna izazvati dodatne probleme u tijeku razvoda i daljnjeg ponašanja njegove uskoro ex žene prema sinu. Inače filuje maloga protiv njega.
Ja sam svojima rekla, u biti im je svima manje više drago, s druge strane normalno je da se postavlaju pitanja hoće li se on rastati dok se dijete rodi???? ALi moji su uz mene, bez obzira na njega.
S druge strane on ima takve promjene i oscilacije u ponašanju (kao da je on trudan) da ću dobiti slom živaca. Danas mu je drago, pazi...pita...brine se.....sutra se ne javlja od kada ode iz kuće, hladan,kao da me i nema.
Rekao je da se boji svega, da se boji kako će se nositi sa ovom cijelom situacijom, kako će reći sada svojima da sam ja truda, a s druge strane još sse nije rastao.....itd....

S jedne strane LJUTA SAM ZA POPIZDITI, jer mislim da bez obzira na sve, DA biti će teško, teže nego da je bilo za 1 g i kada se razvede, ali isto tako mislim da nije tragedija a s druge strane jednim dijelom ga razumijem, jer svega toga čega se boji on, bojim se i ja, ali držim u sebi. Nije ni meni baš poželjna situacija roditi dijete, a da je on u braku.
Dok se to njegvo raspoloženje tako mijenjalo kako je, ja sam otišla kod ginekologa, pitati nešto što sam misilila da nikada neću, kako , kada, gdje.....raditi pobačaj. Rekao mi ej otvoreno da je u biti kasno i da on ne bi preporučio tako nešto. ALi isto tako da nije nemoguće, ali da mi to privatno neće naprivi nitko, nego jedino KBC Rijeka. Našla sam vezu, na poziv....mogu doći.
Rekla sam mu šta sam napravila, i rekla isto tako, da dijete bez njega ne želim, ali da i ovakvo stanje među nama nije rješenje. Rekla sam da ne želim pobaciti, ali ako on smatra da je ovo bezizlazna situacija, i da se sa njom neće moći nositi, ja ću otići pobaciti, i mi ćemo se pozdraviti, jer poslje toga zajedno nemamo šta raditi. Tu je stao.....rekao..ne želi me izgbubiti i ne želi živjeti bez mene. Ali nije rekao , želim vas.
I tako mi i dalje gibamo iz dana u dan......a ja i dalje neznam šta ću. U jednom trenu želim dijete s njim ili bez njega, u drugom trenu ne želim, jer ne živim u svom gradu, sama sam ovdje, moji su kilometrima od mene, imam kredit za stan i sama nemogu uzdržavati dijete. Jednostavno neznam šta raditi.
Idući tjedan mi je 12 tj. trudnoće, usuditi se napraviti pobačaj???????? NEZNAM.
kako se više postaviti naspram njega????? NEZNAM.

Jednostavno me boli, i morala sam ovo podijeliti sa nekim, moji neznaju, misle da je sve ok, da mu je drago. Kako im reći, šta ako bude u konačnici sve ok, pa će ga cijeli život drugačije gledati. Zato to držim u sebi, i nadam se.....boljem.


HVALA ŠTO STE PROČITALI....RAZUMJELI.....OSUDILI.....PREDLOŽIL I....SAVJETOVALI.... HVALA PUNO

[partyka]

Draga Paulina, nema ničega pametnog što ti netko može reći na sve ovo jer svatko može govoriti samo iz vlastite perspektive i sustava vrijednosti. Potpuno razumijem da si ljuta i nesigurna u cijelu priču. S druge strane imaš 30 godina, nisi četrnaestogodišnjakinja koja nema kuda ako rodi dijete a ne oženi je čovjek koji joj je napravio dijete. Šta se ove financijske strane priče tiče, sve se to da nekako izorganizirat (npr. stan za koji imaš kredit iznajmiš da vraćaš ratu kredita, a ti se vratiš roditeljima tijekom porodiljnog dok opet ne počneš zarađivati, ili prodaš taj stan ili svašta nešto) - svemir nam uvijek nekako izađe u susret čak i kada se čini bezizlazno, a ti nisi ni blizu bezizlazne situacije.
Bez ulaženja u filozofsko-teološke rasprave kada počinje život i da li je abortus u redu, istina je da se ovdje radi već o pravoj bebi. Ako ti nije opcija imati dijete bez tog čovjeka, uvijek postoji mogućnost da dijete daš na usvajanje. Možeš otvoriti neki topic s Usvajanja na Rodi i tamo vidjeti brojne parove koji žive za to da usvoje dijete i pruže mu dobar život pun ljubavi. Prema tome mogućnosti su brojne, a samo jedna od njih je abortus.
Mislim na tebe i šaljem ti puno ljubavi i hrabrosti.

[lore]

drage cure..
procitala sam malo topic i zelim vam dati par rijeci podrske..kad sam ja saznala da sam trudna bila sam u vezi s deckom 2 godine, brak smo planirali za godinu dana..također sam bila studentica s honorarnim poslom i poprilicno ispita i nije mi bila ni najmanje idealna situacija (imala sam plan zavrsiti faks- udati se- upisati doktorat pa onda negdje iza 30-e dijete)..i moja malena mi je pomrsila racune bila sam preplasena i u glavi mi je nonstop odzvanjalo "nikad necu zavrsiti faks, tko ce mi dati stalni posao s djetetom, od doktorata nista"..sad, 3 god. kasnije uspjela sam rijesiti sve ispite, zadnji imam za mjesec i pol (malo kasnim ali se ne opterecujem s tim, bitno je da nisam odustala nego rijesavam faks i dalje dobivajuci super ocjene), imam 2 posla- stalni na neodredjeno preko tjedna koji sam dobila pred prvi rodjendan moje malene i jedan honorarni subotom, udala sam se poc. 6.mj. trudnoce i imam prekrasan brak, malena je divna- ne bi je mjenjala za nista na svijetu...i znate sto? vise mi se ni onaj doktorat ne cini nemogucom misijom..
uglavnom..puno problema si same sa sobom napravimo u glavi i ne mozemo znati sto nam nosi buducnost!

sto se tice financijskog dijela price ja sam prva pokupovala malenoj cudesa i potrosila love i love i opet vam prva mogu reci da je 90% toga apsolutno nepotrebno..pored super kinderbeta i komode dijete spava s nama i presvlacim ju na krevetu, kolica se uvijek mogu naci povoljno polovna ili posuditi, kao i robica ili je kupovati na burzi a dosao je i HM..dojenje je hvala bogu besplatno...s platnenim pelenama mozete ustedjeti..samo treba biti racionalan..ja vec sad razmisljam pola toga rasprodati jer mi stvarno samo zauzima mjesto...ono sto je bebi sigurno potrebno je ljubav, a to imate

paulina..nazalost tesko je davati savjete kad su teske stvari u pitanju, ti sama najbolje poznajes svoju situaciju..ono s cim se ja ne bi opterecivala je sto ce drugi misliti i da li ce dijete nekome drugome iskomplicirati zivot ili razvod..zatim, decko ti svakako mora placati alimentaciju tako da neces ostati samo na svojim prihodima..svakako ti preporucujem da sto vise razgovaras s partnerom i kazes mu svoje strahove i nedoumice..i napravi samo ono u sto si sigurna...saljem vam puno pozitivnih misli i probajte misliti s puno optimizna..sve se moze kad se hoce