Drage mame andjela citam vas vec par dana i odlucila sam se javiti i svoju tugu podjeliti sa vama…
Ovo proljece kad sam saznala da sam trudna nitko nije bio sretniji od mene i mog muza. Na prvi uzv sam otisla sa 6 tjedana i sve je bilo u redu a vidio se jedan plod, sljedeci put kad sam dosla kucala su dva srca…taj osjecaj nikada necu zaboraviti,,,uvijek sam zeljela blizance i taj san mi se ostvario.
Imala sam malo problemcica tokom trudnoce ali nista strasno, uglavnom ginekolog bi uvijek bio zadovoljan kako se bebe razvijaju i kako je grlic maternice zatvoren.
Sa punih 26 tjedana sam iznenada dobila trudove i rodila svoja dva andjela, moj M zivio je 4 dana u inkubatoru a A 6 dana.
A se prvi rodio i bio je tako malen ali je proplakao i mislim da taj tihi plac nikad necu zaboraviti. Ubrzo su ih odveli na neo natologiju tako da ih ja vise nisam ni vidjela,,,sad mi je ponekad krivo sto mi ih nitko nije uslikao, sto ja nisam otisla da ih vidim.
Taj dan kad su me pustali iz bolnice sam planirala otici i muzu sam rekla da zovne neo da vidi kako su djeca i bas taj cas nas je nas prvi sin napustio..
Dva dana kasnije sam pomislila i skupila hrabrosti da odem vidjeti A ali me obitelj odgovorila jer sam bila jos slaba. Tu vece smo se pomolili za naseg drugog sina tocno u 8 h , nakon sat i pol sa neo natologije su nam javili da je umro u 8 h nas drugi sin.
I sada evo skoro nakon mjesec dana blizi se dan mrtvih a ja razmisljam koje cu cvijece kupiti svojim malcima, umjesto da biram robicu, boce, cuce….umjesto da mojoj sreci nema kraja izgleda da nema tugi, umjesto da ovo bude dvostruka sreca ovo je dvostruka tuga…
Ponekad sam tako jaka, vecinu vremena sam pozitivna, razmisljam o buducnosti i voljela bi opet biti trudna jednog dana ali ima trenutaka koji su jako teski valjda kad se prisjetis svega i postajes svjestan kako je moglo biti….