Evo, nismo se javljali jer smo drugi dan od mog posta prebaeni u bolnicu na liječenje. antibiotici u venicu, ventolin u inhalatoru, kisik, kapi, fizikalna, čok... Kad je dr. reko da mora ostati pukla sam. Sva sreća da je u bolnici bilo apartmana pa je mrvici umanjen šok da me nije bilo po noći. I sada smo dobro, došli doma, nastavljamo sa fizikalnom i fiziološka u nos. A kad si tamo, i kad vidiš onu svu dječicu, plaču u onim krevetićima, bez mame, sestre ih naravno ne uzimaju, ne nunaju, a tako su mali... I još jednom zahvaljujem Bogu što je to jutro od tri apartmana jedan bio slobodan jer mi je iovako bilo teško gledati ga kako se muči, a kamoli onako...Ne ponovilo se!!!