Rodila sam prije 11 mjeseci, prije toga radila cijelu trudnoću do obaveznog porodiljnog, čak i noćne smjene. Budući da mi je ovo treće dijete, veselila sam se duljem ostanku kod kuće, možda ne sve tri godine, ali dulje od godinu svakako(nakon što bih se vratila na posao planirala sam raditi pola radnog vremena budući da nemam pomoć bake). Radim u državnoj službi, pomalo specifičan posao- nije baš jednostavno naći zamjenu. Neki dan me izbacio iz takta poziv ravnatelja da kako ja to mogu uopće planirati, ako se ne vratim nema tko raditi- u stilu propast će odjel, propast će svijet...Sve je to začinjeno još i ucjenama- nije vam stalo do posla, kad se vratite nećete imati gdje raditi, poslat ću vas u drugi grad pa putujte svaki dan,itd.itd. Kolegici koja radi četiri sada ( također treće dijete) govori da šta njoj znače ta četiri sata, što uopće može za to vrijeme napraviti ( a i te kako dobro odradi posao), mi i naša prava...arogantno i neljudski. Puno godina sam uložila u školovanje i edukaciju, ostavljala svoje dvoje djece, sada sam im samo htjela dio toga nadoknaditi. Nekako mi se čini da samo mi u našem malom gradu, na našem poslu, nemamo zakonskih prava, tretirana sam kao kriminalac zato što želim dulje ostati sa svojom djecom.
Zanima me da li je netko bio u sličnoj situaciji, i kako se postavio?
Do kud sežu granice takvog čovjeka?
Znam da me nitko ne može prisiliti na posao, ali očajna sam zbog ove situacije- pogotovo što se jednog dana ipak moram tamo vratiti.