Od žrtve do zlostavljača

[marta]

Danas sam otkrila da je Andrija hrabro s puta žrtve skrenuo na put zlostavljača. Dobro, nije još postao školski nasilnik, jer falabogu Radio Mileva radi sve u 16 tako da sam sve uhvatila vrlo rano i nadam se na vrijeme.

Naime od klinca kojeg su drugi (prilično) gnjavili postao je klinac kojem nije strano gnjaviti druge. I to prvašiće. A on matori magarac ima vec 11 i pol i nije mi jasno šta uopće radi s tim malcima.

Da se razumijemmo, nije tu riječ o nekom bezazlenom zadirkivanju nego o verbalnom maltretiranju duplo manjih od sebe. Nije on sam u tome, ima ih nekoliko, u ovoj školi svaka generacija sustavno gnjavi mladje od sebe, nije mu nedostajalo primjera, ali ga to nimalo ne opravdava kod drugih, a kamoli kod mene.

Jako ozbiljno sam razgovarala s njim. Mislim da sam mu vrlo jasno dala do znanja da je takvo ponašanje neprihvatljivo i zašto je takvo ponašanje neprihvatljivo. Pitala sam ga što time želi postići, mislim da je to pitanje pogodilo cilj. I onda sam ga provela kroz razne situacije u kojima je on bio žrtva verbalnog ili fizičkog nasilja. Pitala sam ga da mi obrazloži zašto ne nosi naočale u školu – zbog ruganja, naravno, ali željela sam da on to sam izgovori. I još sam ga tražila da razmisli kako je od dječaka koji je povremeno plakao zbog drugih postao onaj zbog kojeg sad drugi plaču.

Jesam li sve rekla? Premalo? Previše? Ne znam – trebam savjet. Kako riješiti do kraja, a pri tome ne pretjerati i otići u krajnost? Ja sam sklona krajnostima, pa mi trebaju neki kontruktivni savjeti.

Namjeravam i s cijelom tom grupom gnjavatora rasčistiti, ali prvo imam posla doma.