Kako u boravku djece postoji kutak za čitanje, slikanje, glazbu, tako je nedavno moj suprug uočio da postoji i kutak za šminkanje.
Upitala sam supruga jel to možda kutak za higijenu, tipa učimo se češljati, umivati i sl. al to nije slučaj. Dakle, u kutku za šminkanje za 3-godišnjakinje malo je ogledalo sa naljepljenim slikicama iz modnih magazina, igraju se šminkanja. Suprug i ja smo ostali zbunjeni i u nevjerici. Kako je to moguće? Jel to može biti pedagoški? Jel to mora netko od struke odobriti? Oduvijek odgajamo naše djete da se osjeća lijepom kao što jest svojom pojavom, bićem. Svojim primjerom ne šminkanja i ne lickanja, (ali urednosti i higijene da!) nastojim joj to isto usaditi. A u zadnje vrijeme jedino što slušam je; "Mama, obuci me da budem lijepa!" I više neće ni blizu hlača i trenirkica, samo haljinice, šljokice, frizurice, lakiranje noktića. Svjesna sam da je to utjecaj cijelokupne okoline koji je neizbježan (crtići, slikovnice, druga djeca) ali ne bi li barem u odgojnim ustanovama trebali podvući crtu a ne potencirati i biti "in"?
U vrtiću nam je ravnateljica rekla da nas razumije, ali da sadržaj unutar prostora osmišljavaju odgajateljice i da ona s tim nije bila upoznata.
Jel za vas ovo upitna pedagoška aktivnost i jeste li u svome vrtiću vidjeli nešto slično?